Spas za promet u Hrvatskoj – 2. dio: Parking
Prethodno smo se u sklopu ideja za spas prometa u Hrvata dotakli osiguravatelja i osiguranika (s blagim osvrtom na MUP), a danas idemo u problematiku koja nas na dnevnoj bazi (najčešće) iritira do ludila. Naravno, riječ je o parkingu, naplati istog, te hrpetini pripadnika svakodnevnog prometnog kaosa kojima su pojmovi „parkirnog mjesta“ i „parkiranja“ itekako strani.
Za sve one koji u svom posjedu imaju automobil, za pretpostaviti je da ga kad-tad nekamo parkiraju. Pa čak i ukoliko u sklopu svoje kuće ili zgrade imaju garažu, te su im preko noći automobili na sigurnom od kiše, tuče i pijanaca, svejedno vrijedi pretpostaviti da ih nekada parkiraju i na javnim površinama na kojima se nalaze označena parkirna mjesta. I tu dolazimo do nekoliko problema…
S obzirom na to da se moja iskustva vežu uz Zagreb, jer ovdje živim, radim i parkiram se, cijelu bih priču bazirao na to podneblje. No zasigurno i druga mjesta u Hrvatskoj dijele problematiku po pitanju parkinga, jer ljudi kojima su gabariti parkirnih mjesta stran pojam, te kronični nedostatak parkirnih mjesta u općenitom smislu ne vrijede samo za glavni grad Hrvatske, već i puno šire. Stoga je pristup univerzalan i o bilo kakvom namjernom regionalizmu u sklopu ovog teksta nema ni govora – tek toliko da se razumijemo.
Dakle…u Zagrebu postoji nekoliko parkirnih zona. Obilježene su bojama, stupovima s dežurnim telefonskim brojevima na koje se šalju sms-poruke, te ciframa koje se uz njih vežu. Nadalje, uz sebe vežu ne samo dio grada u kojem se nalaze, već i maksimalno vrijeme trajanja (tj. plaćanja) parkinga za svaki pojedini automobil.
Prva parkirna zona
Prva zona podrazumijeva dva sata parkiranja, te cijenu od šest kuna po satu.
Druga parkirna zona
Druga zona je dvostruko jeftinija po satu i na parkirnom mjestu je moguće ostaviti automobil puna tri sata (uz doplatu svakih sat vremena).
Treća parkirna zona
U trećoj je zoni vrijeme parkiranja neograničeno, a cijena iznosi 1,50 kuna po satu.
Četvrta parkirna zona
Četvrta parkirna zona (koju su gradski oci osmislili prije nekog kratkog vremena) po pitanju vremena korištenja ne razlikuje od treće, te se naplaćuje 5, odnosno 10 kuna na dan.
Stoga vrijedi zaključiti da parking u Zagrebu i nije pretjerano skup – pogotovo kada se usporedi s cijenama EUnije kojoj (navodno) pripadamo. Izuzev parkiranja po satu na nekom javnom parkingu postoji i određeni broj garaža koje se naplaćuju po satu ili prema nekom drugom modalitetu, a tu su i mjesečne pretplate koje je moguće kupiti ukoliko ste stanar (po povlaštenoj tarifi) i pravna osoba (po ultra-megalomanskoj tarifi). No kako ideja nije raditi reklamu za Zagrebački holding, cijene i ostale informacije po tom pitanju preskačemo. Uostalom, za daljnje informacije ionako postoje službene internetske stranice Holdinga, pa izvori tih informacija nikome ne bi trebali nedostajati. Stoga ajmo dalje…
Iako se neki itekako bune oko postavljanja parkirnih zona i njihove naplate, vjerovali ili ne, najveći problem parkiranja u Zagrebu nisu cijene. Najveći je problem po tko zna koji puta u ljudima, tj. korisnicima dotičnih parkirnih mjesta unutar pojedinih zona zbog kojih parkirnih mjesta ni u bunilu nema dovoljno. Uostalom, vjerujem da taj zaključak vrijedi za sve one koji su se nekada našli u situaciji koja podrazumijeva bjesomučno kruženje po kvartu u nadi da će se negdje pronaći neko parkirno mjesto. Sporim preletom kroz ulice sigurno ste primijetili hrpetinu automobila kojima jedno parkirno mjesto nije bilo dovoljno, te su njihovi vlasnici odlučili sa svojim automobilima zauzeti barem dva.
Isto tako ste vjerojatno primijetili one automobile čijim vlasnicima crte koje označavaju gabarite, predstavljaju oznaku uz koju je potrebno parkirati što je bliže moguće. Time naravno ono mjesto „do“ postaje neupotrebljivo – osim ako kao vlasnik automobila niste tanki poput lista papira, nemate ništa protiv ulaska i izlaska kroz suvozačku stranu, ili pak udubljenje na nekom od bokova svog automobila. U svakom se slučaju na parkirnim mjestima zorno može vidjeti tko zna parkirati i tko poštuje svoj automobil, te je svjestan (ili svjesna) da na svijetu postoje i drugi ljudi kojima je parking potreban. Ali je na svakom parkingu isto tako moguće vidjeti i one koji o parkiranju nemaju pojma ili ih pak ostali korisnici parkinga ni najmanje ne zanimaju, pa svoje automobile ostavljaju preko dva označena parkirna mjesta – najčešće ukoso. Stoga parking kao takav uz financijsko opterećenje za nas koji ga po ulicama konstantno tražimo podrazumijeva i oveću količinu stresa, te potencijalna oštećenja na automobilu. No izuzev toga parkirna mjesta i njihovi okupanti između redaka prikazuju i vozačku kulturu koju mnogi ne znaju ni definirati, a kamoli primijeniti u praksi.
Rješenje problema s parkingom
Rješenje problema je zapravo vrlo jednostavno i izuzev strožih pravila i zarade svakog pojedinog grada u državi podrazumijeva i onu sociološku notu, tj. zapošljavanje. Ako se mene pita, svaki od automobila koji su parkirani preko linije koja označava gabarite parkirnog mjesta, vlasnik bi pod brisač jednostavno dobio kaznu. Ukoliko je npr. plaćena dnevna karta za korištenje parkirnog mjesta, sve pet. No ukoliko se čovjek parkira preko dva mjesta, jedno bi mu se trebalo posebno naplatiti usprkos plaćenoj dnevnoj karti – i to od strane prometnog redara. E sad…kako prometnih redara (očito) nemamo dovoljno, trebalo bi ih zaposliti još ili pak jednostavno dati dodatne ovlasti vezane uz kažnjavanje „na licu mjesta“ onim dečkima i curama u žutim jaknama, pa neka pišu kazne takvim tikvanima koji svojim „parkiranjem“ očito ne brinu za druge.
Naravno da bi isto vrijedilo i za one s povlaštenim parkirnim kartama (odnosno stanare), čiji automobili na parkingu djeluju kao da ih je voda donijela. Takvima bi se izuzev mjesečne, tromjesečne ili neke sasvim sedmog modaliteta plaćanja parkirne karte posebno naplaćivala i ona dnevna – naravno, ukoliko bi se njihovi automobili nalazili preko dva parkirna mjesta. Time bi najvjerojatnije edukacija stigla sama od sebe, a i gradski bi proračun ostavio dovoljno novaca za čak dva do tri gradonačelnikova službena automobila. U svakom slučaju bi se kroz edukaciju „po džepu“ jako brzo unaprijedila situacija po pitanju parkiranja – neovisno o tome nalazi li se parking u gradu, na selu ili pak u sklopu nekog sasvim sedamnaestog mjesta u državi.
Uglavnom, iako u pravilu ne vjerujem da se samo pukim udarcima po džepu mogu riješiti neki problemi, ovo je jedna od iznimki koje to pravilo mogu potvrditi. Mišljenja sam da bi se na taj način vozače i korisnike parkinga naučilo da nisu sami na svijetu, te bi se time vozačka kultura popela na neki viši nivo. No izuzev toga bi se vrlo brzo mogao zamjetno smanjiti i stres sviju nas. Stres koji nastaje već sam po sebi, tj. zbog traženja slobodnih parkirnih mjesta, a to je nekima od nas neprocjenjivo. Ne treba zaboraviti da automobila ima puno, a parkirnih mjesta malo. Stoga bi se po tom pitanju stvarno nešto trebalo napraviti, jer ova količina neznanja i nemara od strane nekih „parkiranih“ vozača doista nema nikakvog smisla. Slažete li se?
