Spas za promet u Hrvatskoj – 1. dio: Osiguranje
Prometna pravila su nam jadna. Prometna kultura nam je “u banani”. Kažnjavaju se tek oni manje podobni, dok oni više podobni na cesti i oko nje na dnevnoj bazi izvode sto i jednu glupost.
Uglavnom, svi pričaju o idejama, a nitko ne poduzima nikakve konkretne korake. Stoga smo odlučili pokrenuti medijsku inicijativu vezanu uz rješavanje nekih stvarno ključnih elemenata zbog kojih je promet u Hrvata usporediv s kaosom.
Kako osigurati automobil u Hrvata?
Jednostavno – uzmete staru policu osiguranja, vozačku i prometnu dozvolu, te spremite nešto novaca u novčanik ili jednostavno “on d fejs of d plejs” provučete karticu na rate. To je sve.
Takvih smo radnji kao vozači i vlasnici automobila tijekom godina i godina imali hrpetinu i svi jako dobro znamo čemu obvezno osiguranje služi, te koje su sankcije ukoliko ga nismo ugovorili za godinu unaprijed.
Kasko-osiguranje tek nekima od nas predstavlja izvjesnu opciju, jer je u krajnjoj liniji pretjerano skupo. No s obzirom na muljaže koje su se godinama upravo na polju Kasko-osiguranja sustavno događale od strane osiguranika, rast cijena ove opcije osiguranja nije nimalo čudan.
Dakle, kada nam jednom godišnje stigne obavijest o isteku police obveznog osiguranja, svi se u pravilu povedemo za cijenom, jer nam se realno gledano cijela ta priča oko osiguranja poprilično gadi.
Dapače, neki od nas su nervozni dva dana prije i dva dana poslije, jer imaju osjećaj kako svoje teško zarađene novce zapravo bacaju u vjetar, te od svega skupa nemaju nikakve realne koristi. No to je već jedna sasvim druga priča bazirana na osobnom gledištu.
Obvezno osiguranje svatko od nas mora uplatiti i to je to.
…i upravo tu dolazimo do problema…
Naime, koliko ste puta čuli da je netko stradao u prometu od strane osobe koja se oglušila na onaj „obvezni“ dio priče o osiguranju?
Koliko ste puta vidjeli neku od brojnih inicijativa s kojima MUP zajedno s osiguravateljima u sklopu rutinskih kontrola provjerava osiguranike i one koji to baš i nisu (a trebali bi biti prema zakonu)?
Često, zar ne?!
Ako ćemo realno, sve te inicijative od strane države i osiguravateljskih tvrtki nisu baš urodile plodom, jer ljudi u našim krajevima (pre)često misle da zakoni za njih ne vrijede. Stoga se prometni kaos nastavlja unedogled i svjetlo na kraju tunela jednostavno ostaje ugašeno.
Razlozi za neosigurane automobile prvenstveno se svode na (ne)odgovornost vozača. Zato se na njih s ovakvim inicijativama i apelira.
No pojam odgovornosti je u našim krajevima ionako već odavno iščupan iz rječnika, pa kad se odgovornost ne traži od vlastodržaca, zašto bi se na “običnim ljudima” lomio teret tog nepostojećeg pojma.
Zbog takvog načina razmišljanja često ispada kako u našim krajevima nitko za ništa nije odgovoran, a pravosudni sustav svemu tome itekako često pogoduje svojom nesposobnošću i sporadično korumpiranim kadrom.
Dakle, dobro nam došli u Hrvatsku – malu zemlju za velike muljaže.
No vratimo se obveznom osiguranju…
S obzirom na to da u našim krajevima za mnoge vrijedi ona stara narodna poslovica koja kaže “žena može bit´ sa sela, ali auto mora bit´ iz Njemačke”, spomenuo bih kako otprilike izgleda proces osiguranja u Njemačkoj.
Izuzev stavki koje su zajedničke i nama i Nijemcima (odnosno papirologije vezane uz automobil i novac s kojim se osiguranje plaća na godišnjoj bazi), Nijemci imaju i neke uvjete vezane uz vozača.
Da…dobro ste pročitali – uvjete.
Naime, osim što se veći automobili u očima osiguravatelja naplaćuju više od manjih, postoji još nekolicina stavki o kojima ovisi ukupan iznos osiguranja za godinu dana.
Osiguravatelji gledaju koliko automobil košta, koliko je jak, koliko je velik i težak, te koliko kilometara godišnje prelazi. Isto tako se gleda gdje je adresa na kojoj se automobil nalazi kad je vlasnik kod kuće, odnosno nalazi li se ista u gradu ili na selu.
Vozač također prolazi određeno “vrednovanje”, te se za početak gleda koliko je star i koliko je vozačkog iskustva iza njega. Zatim se gleda gdje živi (što sam naveo iznad), a onda se gleda i kakav je kao vozač, odnosno koliko je potraživanja od osiguranja zbog svoje krivnje imao tijekom prošlih godina.
Sve to utječe na finalnu sumu novaca koje vozač mora istresti na račun osiguravatelja, kako bi imao pravo legalno sjesti u automobil i voziti ga.
Iako se razne strukture vlasti često hvale s “preuzimanjem nekih zakonskih regulativa iz onih njemačkih”, u našim se krajevima sve te provjere naravno ne događaju.
Zone su unaprijed postavljene usprkos tome što npr. neki od gradova u Hrvatskoj imaju urbane dijelove i one koji to ni u bunilu nisu. Svi vozači neovisno o količini počinjenih prekršaja imaju isti status pred zakonom i pred osiguravateljem.
Isto vrijedi i za dobnu skupinu u sklopu koje je jedino bitno jeste li “mladi vozač” ili ne, pa kad se s godinama prestanete nalaziti unutar te (poprilično nebitne) klasifikacije, više nema nikakvih restrikcija i posebnih sankcija – znali voziti ili ne.
Ukoliko ste npr. kao “iskusni vozač” (što je već samo po sebi žešća glupost) u pijanom stanju razvalili autobus pun djece i (između ostalog) uzrokovali tešku materijalnu štetu, bitno je samo da od osiguravatelja nemate nikakvih potraživanja i bonus vam ostaje isti.
Dakle, u prijevodu, napijete se, sjednete za volan zabijete se u zid, zgradu, pješake ili nešto sasvim sedmo, pa kad policija završi s vama, osiguranje ostaje na istom nivou na kakvom je i bilo.
Bitno je samo da svoj automobil popravite sami, odnosno da financijski ne opterećujete osiguravatelja, pa kad vam vrate vozačku, možete sve ponoviti još jednom – bez straha od gubitka bonusa pri obveznom osiguranju.
Količina kilometara nikome nije bitna. Ista se tek zabilježi u stanici za tehnički pregled, dok osiguravatelje za taj dio priče boli patka. Isto vrijedi i za detalje oko samog automobila koji osiguravate, jer u cijeloj priči postoji tek nekoliko klasifikacija koje se (iz nekog razloga) i dalje svode na kilovate.
To je naravno kompletni idiotizam, jer u današnje vrijeme prosječan SUV ima identičan broj kilovata kao i neki mikro-automobilčić koji košta sto kuna. No pravila su ista za oba automobila, jer raspolažu s istom količinom snage.
Stoga kilaža nije bitna – isto kao ni oblik karoserije, cijena automobila ili pak broj mjesta u njemu. Oko toga nitko ne vodi brigu iako je realno gledano itekako bitno.
To je naravno sasvim krivi pristup – i to iz više razloga:
1. Izjednačavati vlasnika malenog gradskog automobila i SUV-a jednostavno je krivo.
2. Anulirati cijenu dva međusobno neusporediva automobila također je krivo.
3. Ne obraćati pažnju na broj prijeđenih kilometara godišnje nema nikakvog smisla.
Osiguravatelji bi na ovim stavkama s jedne strane mogli itekako zaraditi, ali i s one druge ljudima koji godišnje prelaze manji broj kilometara dati na važnosti – ne samo zato što to zaslužuju, već zato što njihovi automobili nisu konstantno na cesti.
Dakle, ne bi bio nikakav problem takvim pripadnicima svakodnevnog prometnog kaosa povećati bonus ili jednostavno smanjiti cijenu obveznog osiguranja. A zašto?
Pa zato što njihovi automobili manje vrijede (odnosno eventualni popravci koštaju manje), te zato što su manje prisutni na cesti, što umanjuje rizik od bilo kakvog sudara ili neke druge nezgode. Eto zašto.
Što se pak vozača tiče, moram priznati da me osobno jako smeta što sam kao vozač svrstan u istu kategoriju sa svim pripadnicima prometnog nam kaosa svagdašnjeg. …a pretpostavljam i da nisam jedini.
Da elaboriram: poštujem prometna pravila, ne pijem i ne drogiram se, te nemam niti jednog kaznenog boda iza sebe. Ne svađam se s policajcima i nisam sklon nikakvim ekscesnim situacijama – kažnjivim ili ne.
Stoga mi je izuzetno glupo da neki Pero Perić doma u pijanom stanju namlati ženu i djecu, te potom sjedne u svoj automobil i ode u lokalnu birtiju na još koju čašicu.
Potom u armiranom stanju ponovno sjedne u auto, zabije se u dva parkirana automobila već na parkingu, te tijekom vožnje od točke A do točke B prekrši još barem petnaest prometnih pravila – od prolaska na crveno svjetlo, preko ignoriranja znakova, pa nadalje.
U slučaju da ga zaustavi policija, Pero će platiti kaznu i (ukoliko nije član neke od vladajućih stranaka ili pak rođak nekoga tko jest) ostati bez vozačke dozvole na par mjeseci. I to je to.
Ili će “sinkopa” definirati sve te prekršaje, pa će naš dragi Pero usprkos nerazumijevanju tog stanja jednostavno proći nekažnjeno.
Kako u ovom momentu stoje stvari, osiguravajuće kuće svojim pravilnicima i stavkama takvog čovjeka izjednačavaju sa mnom i sa svim ostalim vozačima koji s punom odgovornošću i poštujući zakone i pravila sjedaju za volan. I to mi se j**eno gadi.
S obzirom na to da policija i osiguravatelji ionako usko surađuju, pa je podatke o prekršajima i općenitom idiotizmu za volanom moguće vidjeti u bilo koje doba dana i noći, taj bi se dio priče itekako lako mogao revidirati i unaprijediti.
Umjesto pristupa koji u srži izjednačava manijake za volanom s „običnim“ (tj. kulturnim, normalnim, savjesnim i zakonobojaznim) ljudima, osiguravatelji bi mogli ukidati bonuse i povećavati premije onima koji su to zaslužili, tj. smanjivati cijene i time nagrađivati vozače koji za volanom nisu skloni konfliktima, pijanstvu i ostalim nepotrebnim i nepoželjnim idejama.
Time bi se na neki način korektne vozače potapšalo po leđima, te bi im osiguravatelji dali do znanja da im je drago što su dotični njihovi klijenti, dok bi s druge strane mogli zaraditi (a potencijalno i preodgojiti) one kojima do zakona, pravila i općenito normalnog ponašanja za volanom nije stalo.
Tako bi se automatski napravila distinkcija između normalnih i nenormalnih ljudi u prometu, te bi se između ostalog kad-tad povisio stupanj sigurnosti.
No umjesto toga imamo televizijske reklame u kojima pijani Bare objašnjava kako je s ekipom krovirao automobil, te uz prometnice svako toliko imamo crno-bijele apele s kojima se pokušava smanjiti broj manijaka i neosiguranih automobila.
Oprostite nam dragi naši osiguravatelji i pripadnici državnih institucija, ali to nije dovoljno. I nikada neće biti.
Umjesto da se i Hrvatska priključi ostatku svijeta u 2018. godini, kod nas je “deves´prva” još uvijek aktualna. I to ne samo u domeni raznoraznih morona koji jeftinim populizmom i huškanjem na rat pokušavaju prikupiti koju kunu ili politički bod, već i puno šire od toga.
Realno gledano, zakoni nam nisu samo zastarjeli, već svojim konceptom u samoj srži često idu protiv logike, zdrave pameti, odgovornosti i morala. Stoga dok dečki i cure u plavom treniraju strogoću, osiguravatelji samo zadovoljno trljaju ruke, jer većinom posluju bez brige i pameti.
Umjesto truda i distinkcije ispravnog od apsolutno krivog i opasnog, jednostavnije je sve to ignorirati i sve nas u očima osiguravatelja strpati u par katerogija – i to po kilovatima, a ne po savjesti i pameti s kojom sjedamo za volan (ili ne).
Stoga za početak upravo u tom dijelu ovog dijela priče o prometnoj svakodnevici u Hrvata želimo nešto učiniti i pomaknuti osiguravateljske tvrtke iz hibernacije i letargije prema zdravoj logici.
Možda u tome uspijemo, a možda i ne.
No ukoliko se čak i najmanja promjena dogodi, možda će ubuduće raznorazni Horvatinčići, Bandići, Čačići i njima slični skupa s nama ostalima ipak dvaput razmisliti prije nego zbog oralnog sek…ups…ispričavam se…sinkope, pijanstva ili magle nekoga osakate ili ubiju.
A kada se današnji sustav (koji ne funkcionira) konačno pomakne s mrtve točke i umjesto s eurima u kuverti počne ispravljati zakonima i pravilnicima koji prate vremena u kojima živimo, za pretpostaviti je kako nas normalne za volanom čekaju neki novi i bolji momenti.
Pa eto…to bi bio prvi dio našeg apela koji za cilj ima unaprijediti svijest i apelirati na poboljšanje prometne svakodnevice u Hrvatskoj.
Stoga se nadamo da ćete i vi cijenjeni čitatelji u obliku komentara i prijedloga sudjelovati u svemu ovome, jer se cijela priča prvenstveno tiče vas samih.
A kada kompletiramo sve dijelove ove medijske ideje i osim osiguranja se dotaknemo muka po parkingu, rada prometne policije, te još nekih problematičnih dijelova, u resorna ministarstva planiramo poslati konkretne prijedloge i barem pokušati katastrofalnoj situaciji u prometu doskočiti na neki način.
Nikad se ne zna – možda nekome ipak barem na trenutak bude neugodno zbog nerada i uzaludnog trošenja proračunskih novaca, pa se neka od resornih fotelja barem na minutu riješi debele guzice onoga koji je inače okupira.
Tada bi možda i moglo doći do nekih konkretnijih rezultata, te svima nama koji živimo u skladu sa zakonom konačno dati na vrijednosti.
Zahvaljujem(o) vam na pažnji i do idućeg problema…
