Fiat Panda i jedna stvarno dobra ideja
U sklopu trenda koji podrazumijeva “resto-mod” filozofiju, danas se stvarno može naći svega i svačega. Ali koliko god se divili nekakvim 911-icama, Mustanzima i Firebirdima, jedan ovakav projekt uvijek izmami osmijeh na lice…
Fiat Panda – automobilčić koji još od davne 1980. godine služi kao jeftini mali radni konjić za šutanje po gradu. Maleni kockasti auto koji se nikada nije dičio nekim uspjesima na polju auto-sporta, niti je poglede plijenio svojom elegancijom, luksuzom ili sportskim karakterom. Jer Pandi to nikada nije ni bilo potrebno.
Ovaj je maleni Fiat oduvijek bio i uvijek će biti tek jedno od onih simpatičnih malih gradskih potrkala u kojima čak i uz niske troškove održavanja nikada nije upitno hoće li se vlasnik ili vlasnica prevesti od točke A do točke B. I u tome je čar ove talijanske mini-legende koja ne vabi svojom pretencioznošću, već fascinira svojim bazičnim i jednostavnim pristupom. No taj je dio priče možda najbolje opisao njen dizajner, g. Giorgetto Giugiaro, koji je jednom prigodom izjavio: “Panda je poput para traperica Jednostavna, praktična poput tog bezvremenskog komada odjeće. Pokušao sam kroz ovaj automobil oživjeti duh vojnih strojeva – osobito helikoptera i to je bila primarna inspiracija. A to u prijevodu znači da je Panda lagana, racionalna, i izgrađena sa svrhom i razlogom”.
Danas je Fiat Panda i dalje mali auto. Ali je i dalje puno veća od originalne starije sestre koja je u osamdesetima prevozila putnike i teret, te glumila terensko vozilo s Puchovim 4×4 pogonom. Ali to nije toliko bitno, jer u krajnjoj liniji i ta nova iteracija Pande izgleda “šik” i simpatično. No realne usporedbe između stare i nove generacije zapravo nema. I da…stara je stoput primamljivija, jer se u današnje vrijeme još više ističe iz mase automobila koji dizajnom čak i previše nalikuju jedan na drugoga. I upravo zato je ova ideja već sama po sebi zabavna, simpatična i dobra.
G. Lapo Elkann kao unuk Giannija Agnellija, odnosno vječne Fiatove vertikale i velikog gazde, uz zanimljivo obiteljsko stablo i apsolutno atipično ime (za Talijana) slovi i kao veliki entuzijast. Pogotovo kada se radi o automobilima koji na ovaj ili onaj način imaju poveznicu s njegovim slavnim djedom.
Striček Elkann je istovremeno i vlasnik tvrtke Garage Italia, o kojoj smo već nebrojeno puta pisali u sklopu ovog našeg malenog internetskog kutka posvećenog svijetu automobila. Ali za razliku od dosadašnjih projekata, ovaj posljednji djeluje nekako najkompletnije i najbolje osmišljeno. A radi se upravo o Pandi prve generacije. Eto, zato se uvodni dio teksta bavi tematikom ovog bezvremenskog malog Talijana na četiri kotača.
Ova je konkretna Panda svoj život otpočela tamo negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. I osim što je riječ o jednom od “onih” primjeraka koji na sebi imaju Steyer-Puch logotip, dotična je bila u vlasništvu Giannija Agnellija. Od prvog se dana nalazila u garaži u švicarskom St. Moritzu, gdje je g. Agnelli svake zime doputovao helikopterom na zimski godišnji. A tada je Panda izvađena iz garaže i vožena po bijelim podlogama brda i dolina, te je g. Agnelli skoro isključivo za volanom tog automobila najradije provodio svoje vrijeme. Uglavnom, ako to nije savršeno dobra baza za oživljavanje povijesti i sjećanja na vlastitog djeda, onda stvarno ne znam što jest. A upravo tako je (očito) razmišljao i g. Elkann kada se početkom ove godine pokrenula priča oko restauracije upravo ovog automobila.
Dakle, radi se o Pandi 4×4, tj. ultra-sposobnom malenom terencu. Pod poklopcem motora nalazi se sićušni motor s 1,1 litrom zapremine i nekih 53 konja, što je uz pogon na sva četiri kotača i jako laganom karoserijom zapravo sasvim dovoljno za uživanje tijekom vožnje na snijegom prekrivenim cestama. No ideja ionako nije bila iz ove Pande stvarati nekog novokomponiranog retro-monstruma, već joj udahnuti novi život uz korištenje što je više moguće starih komponenata. Stoga o snazi i performansama ne treba trošiti riječi, jer je za pretpostaviti da bi i ovom primjerku Pande trebalo pola Hrvatske do stotinu kilometara na sat, te da bi maksimalna brzina i dalje ostala na brojkama koje niti jedan moderan radar ne bi niti registrirao. I to je zapravo super.
Izvana je ova Panda apsolutno vjerna onome što je bila po izlasku iz tvornice. Dakle, dosadnjikava nijansa sive boje u kombinaciji s čeličnim kotačima i dvije plavo-crne trake koje se protežu po bokovima. Čak su i Steyerovi logotipi na svojim mjestima, pa je zapravo riječ o automobilu koji izvana ne djeluje kao nešto posebno. Dapače, nekome bi čak mogao biti i dosadan. Ali u tome i jest poanta.
Kockasta karoserija malenih gabarita dakle ne skriva nikakva iznenađenja. Nema aktivnih spojlera, zračnih ovjesa ispod klasičnih blatobrana i sve izgleda upravo onako kako je izgledalo kada je g. Agnelli po prvi puta sjeo u svoju Pandu. I to je također super, jer Panda ionako nije jedan od onih “tjunerskih” mokrih snova koji će na Instagramu tjerati ekipu na nekontrolirane orgazme i ispuštanje sline iz usta. Radi se o sasvim normalnom automobilu s poprilično zanimljivom pričom. Točka.
Novi red.
Što se interijera tiče, isti je presvučen u Agnellijevu omiljenu boju – tamno-plavu. Iz tog je razloga je za materijal korišten onaj pod nazivom Vitale Barberis Canonico iste boje s tek jedva primjetnim uzorkom. I ima ga posvuda – od sjedala, preko panela na vratima i iza njih, pa sve do ravne i izuzetno praktične armature. Doduše, sjedala imaju i kožne umetke na bokovima, pa se sve to tamno plavetnilo malčice prekida na momente, ali sve skupa djeluje kao da se netko stvarno potrudio Pandi udahnuti novi život u smislu interijera.
Naravno da od luksuza u ovoj Pandi nema ničega, ali je usprkos svoj toj plastici, tkanini i malo kože, tvrtka Garage Customs Italia ipak je ostavila svoj trag – i to u obliku logotipa s kojima su ukrašena sjedala. Ali to je tek jedan mali dio s kojim ova Panda u svom originalnom stanju nije došla u ruke g. Agnellija, a i riječ je o projektu za čiji je nastanak u ovom obliku ipak trebalo puno truda i vremena, pa tu nema mjesta bilo kakvim zamjerkama.
S obzirom na to da je ova Panda tek praktična demonstracija sile i afiniteta unuka prema djedovoj ostavštini, naravno da će ovo ostati jedan-jedini primjerak. I usprkos tome, kao i činjenici da se radi o automobilu čija je proizvodnja trajala jako dugo i na tržište iznijela mali milijun primjeraka, jednostavno vrijedi pogledati fotografije i uzdahnuti za nekim minulim vremenima. Jer toliko jednostavnosti i upotrebljivosti upakirano u tako malu i simpatičnu karoseriju više nikada nećemo doživjeti. I zato je ova Panda super. A hoće li g. Elkann njome krenuti putevima svog slavnog djeda, preostaje vidjeti…
