Svi mislimo kako su naši automobili sjajni i novi, vrhunac moderne tehnologije. No mnoge od njih, koje svakodnevno koristimo, stare su koliko i sam automobil, a ima ih i starijih. One su doslovno relikti prošlosti u automobilima budućnosti.

Razvoj automobila najbolje opisuje razvoj tehnike i tehnologije u posljednjih 135 godina. Od nekadašnjih kočija s motorom danas imamo automatizirane i povezane automobile koji troše poput upaljača, voze ne samo na benzin i prepuni su tehnoloških inovacija da ih i oni koji prate autoindustriju već počinju gubiti iz fokusa.

Ipak, sam princip rada motora s unutarnjim sagorijevanjem, kao i elektromotora ostali su svih ovih godina jednaki. No, mnoge tehnologije za koje smatramo da su nove stare su gotovo kao Benzova kočija bez konja ili barem kao model T. Henryja Forda.

10. Nadzor dugog svjetla – 1952.

Prva pomoć za kratka i duga svjetla sastojala se od fotocijevi postavljene na vrh armaturne ploče. General Motorsov Autronic Eye je pomoću svjetlosnog (fotonskog) cilindra za otkrivanje nadolazeće svjetlosti signalizirao releju aktiviranje kratkog svjetla.

U 50-im godinama prošlog stoljeća, Autronic Eye izgledao je poput oružja iz SF filma, a uređaj je bio povezan sa složenim (i prilično velikim) nizom kondenzatora i vakuumskih cijevi. Kasniji sustavi također su imali cool imena poput Guide-Matic, Twilight Sentinel i Autolamp.

9. Tempomat – 1948.

Kontrola brzine je stara gotovo kao i automobil; već od 1900. do 1910., koristio se mehanizam za zaključavanje gasa u određenom položaju. Moderna adaptacija tempomata zamisao je američkog slijepog izumitelja Ralpha Teetora, a datira još iz 1948. godine. Teetorov sustav koristio je komplicirani mehanički pogon iz mjenjača za regulaciju leptira za gas.

Moderni sustavi koriste pak vakuumske servomehanizme, pa čak i računalne sustave „by wire“  za održavanje brzine prema unaprijed određenim parametrima. Prvo je bio ugrađen u Chrysler, zatim Cadillac, no i dalje je bio dio luksuzne opreme. Prvi adaptivni tempomat izradio je Mitsubishi 1992. godine.

8. Automatski mjenjač – 1932.

I prije službenog izuma, postojali su ‘automatski’ mjenjači, poput planetarnog sustava u modelu T Henryja Forda (1908). No, hidraulički pokretan samoizmjenjujući prijenos, uobičajen za moderna vozila, nastao je kao djelo dvojice brazilskih inženjera, Josea Bra Araripea i Fernanda Lehlyja Lemosa 1932. godine.

Svoj su prototip prodali General Motorsu, koji je 1939. usavršio trobrzinski mjenjač Hydra-Matic, jedinicu koja je tada podmazivana uljem kita! Već u listopadu 1939. prvi automatski Oldsmobili su sišli na ceste. GM je prodao patent drugim proizvođačima, uključujući Bentley, Hudson, Kaiser, Nash i Rolls-Royce.

7. Benzin-električni hibrid – 1929.

Još jedna inovacija koju svi pripisujemo Toyoti Prius je benzinsko-električni hibridni motor. Ideja zapravo datira iz kasnih 1920-ih, a osmislila ju je američka tvrtka General Electric. Za njegov nastanak bio je zaslužan veliki dioničar General Electricsa pukovnik Edward Howland Robinson “Ned” Green, za kojeg su izrađena tri hibrida

Taj benzinsko-električni program stajao je tadašnjih milijun dolara (danas oko 167 milijuna dolara), a vozilo koje je na kraju dobio bio je mali kabriolet, Stearns-Knight M 6-80. Ideja je bila da benzinski motor Stearns-Knight služi kao generator koji putem zamašnjaka proizvodi struju za električni motor G.E. koji je pokretao stražnju osovinu. Svi planovi za budućnost potonuli su s burzom 1929. godine.

6. Žmigavci – 1907.

Malo trepćuće svjetlo koje koristimo za pokazivanje željenog smjera kretanja zamijenilo je ručne signale još 1907., ali u serijskim automobilima nije bilo uobičajeno sve do 1938. godine. Trepćuće svjetlo zamijenilo je mehaničke pokazivače (metalne prečkice na vozilu u obliku strelice) zvane trafikatori, uz standardiziranu brzinu od jednog treptaja u sekundi.

Nitko zapravo ne zna točno tko je odgovoran za moderni žmigavac, ali ideja se pripisuje talijanskom izumitelju Alfredu Barrachiniju. Sekvencijalni žmigavac je predstavljen 1965. godine u Ford Thunderbirdu, dok su se “svjetla opasnosti”, odnosno paljenje sva četiri žmigavca počela ugrađivati godinu dana kasnije, 1966. godine.

5. Turbopunjač – 1905.

Zanimljivo je znati kako izvorni patent za prisilnu indukciju ispušnih plinova datira još iz 1905. godine. Izumu švicarskog inženjera Alfreda Buchija, turbopunjaču je trebalo 20 godina da postane održivo sredstvo za povećanje snage motora. Te 1925. je testnom motoru uspio turbopunjačem povećati snagu za čak 40%. Isprva se koristio na velikim dizelskim motorima, posebno u pomorstvo, željeznici i zrakoplovstvu.

Prva upotreba turbopunjača u osobnom automobilu na benzinski pogon bila je opcija Jetfire na Oldsmobile Cutlassu V8 iz 1962. godine. Prvi putnički automobil s dizelskim motorom s turbopunjačem bio je Mercedes-Benz 300SD iz 1978. godine.

4. Brisači – 1903.

Model koji se više-manje neizmijenjen i danas koristi datira u 1903. godinu. 10. studenog 1903. godine Ured za patente SAD-a dodijelio je patent br. 743.801 ženi iz Birminghama u Alabami po imenu Mary Anderson za “uređaj za čišćenje prozora za električne automobile i druga vozila za uklanjanje snijega, leda ili susnježice s prozora”.

Ovaj izum mogao je očistiti snijeg, kišu ili susnježicu s vjetrobranskog stakla automobila pomoću ručke u vozilu. Prije ovog izuma ljudi su po lošim vremenskim uvjetima morali izvirivati glavom kroz otvoreni prozor kako bi išta vidjeli. Brisač vjetrobrana kakav danas znamo prvi je put ugrađen u serijske automobile 1917. godine.

3. Bubanj kočnice – 1900.

Ove kočnice bile su prvi konkretan izum za smanjenje brzine na automobilu (osim kočenja motorom). Dizajn je nastao iz kočnice na kopču koju su koristile željezničke lokomotive – razlika je u tome što kočnica na kopču vrši pritisak na vanjsku stranu kotača, a bubanj kočnica na unutarnju stranu mehanizma.

Vrlo je jednostavan dizajn i koncept, kako bi se smanjila brzina, kočnica primjenjuje trenje na površinu koja zatim pretvara brzinu u toplinu. Wilhelm Maybach koristio je bubanj kočnice na jednom od svojih prvih automobila 1900. godine, a Louis Renault otišao je 1902. godine korak dalje u razvoju koristeći azbestne obloge kako bi uklonio što više topline.

2. Upaljač za cigarete/12-voltna utičnica – 1880.

Samo nekoliko godina stariji od samog automobila, ‘spremnik upaljača za cigarete’ dizajnirao je njemački izumitelj Friedrich Wilhelm Schindler početkom 1880-ih. Priključnica je koristila istosmjernu električnu struju za zagrijavanje ‘upaljača za cigarete’ ili Cigarrenanzündera, a na kraju se koristila kao faktična utičnica za nebrojene šest i 12-voltne auto-dodatke.

Službeno ga je patentirao engleski proizvođač Morris 1921. godine, a postao je standardni upaljač za cigarete u američkim vozilima od 1925. godine do danas. Mnogi su moderni automobili  zadržali Schindlerov priključak za napajanje prijenosnih uređaja istosmjernom strujom od 12 volti.

1. Pomoćni audio utikač/AUX – 1877.

Ono što je neobično kod pomoćnog audio utikača kakav poznajemo jest da, iako je star više od 140 godina, nije bio široko korišten u audio sustavima automobila sve do ranih 1990-ih. Izvorno osmišljen za upotrebu u telefonskim centralama, “audio priključak”, kako je dobro poznat, postao je način povezivanja osobnih glazbenih playera (i kasnije mobilnih telefona) sa stereo uređajem u automobilu.

Čak ga ni pojava USB-a i danas uobičajenog bežičnog streaminga zvuka putem Bluetootha nije umirovila. Dostupan u mnogo veličina, audio priključak uobičajen za primjenu u vozilu ima promjer od 3,5 mm i točnije poznat kao “mini”. Za njegov je izum zaslužan američki elektroinženjer George W. Coy.