Za ovog Amerikanca (najvjerojatnije) nikada niste čuli
U nas Hrvata Američki automobili u pravilu nemaju “prolaz”. Troše previše i u usporedbi s automobilima na kakve smo navikli, jednostavno ispadaju pretjerano glomaznima. A što se sportskih automobila iz SAD-a tiče, recimo da u našim krajevima dotični najčešće izazivaju smijeh. Zato za ovog Amerikanca (najvjerojatnije) nikada niste čuli.
No ovaj Pontiac zaslužuje poštovanje.
A evo i zašto.

Pontiac Firebird – automobil koji je američku “Muscle Car” ideologiju podigao na neviđene visine i zorno pokazao da filmska i auto-industrija imaju itekako puno poveznica.
Riječ je o prvoj filmskoj mega-zvijezdi na četiri kotača, o automobilu koji je tvrdoglavo pokušavao nastaviti najslavnija vremena američke auto-industrije, te jedan od onih koji su propali zajedno s proizvođačem koji ih je potpisivao. Stoga ovaj automobil u pravilu djeluje poput ljubavne melodrame s elementima akcije – sve dok nije počela prostitucija i užurbano starenje koje je na kraju krajeva rezultiralo apsolutnim gubitkom interesa.

Pontiac Firebird postoji tamo negdje od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Započeo je kao svojevrsna izvedenica modela Tempest (odnosno GTO), te je tijekom svojih tridesetak godina proizvodnje i četiri generacije ovaj model prelazio iz prelijepog snagatora u post-modernistički orijentiranog papka, da bi se na kraju pretvorio u starog i olinjalog body-buildera. I potom umro.
Najjače izvedenice nazivale su se Trans Am i na stražnje su kotače početkom sedamdesetih izbacivale preko 350 konja.
Potom su stigle raznorazne krize, pa je snaga za Trans Am u osamdesetim godinama uvjerljivo padala sve do nekih 240 konja, a posljednji primjerci najjačeg Firebirda bilježe nekih 330 konja – i to uspomoć Chevroletovog LS-motora doniranog iz Corvette.
Dakle, u osamdesetima je usprkos Davidu Hasselhoffu i njegovoj ulozi u legendarnoj seriji “Knight Rider”, Pontiac Firebird Trans Am bio tek blijeda kopija samog sebe.

A onda je na red došlo vrijeme pretjerivanja u sklopu kojeg su Ameri na nišanu imali europsku egzotiku. Odnosno, konkretnije govoreći, Porsche, Ferrari i Lamborghini.
Bile su to lude osamdesete – godine kiča i pretjerivanja u svim zamislivim segmentima života. Vrijeme odlične glazbe, kvalitetne televizije i sporadičnih ratova – kako među ljudima, tako i u svijetu automobila.
Stoga se ova “tjunirana” izvedenica Firebirda u sve to zapravo savršeno uklapa.

Automobil o kojem je riječ negdje po putu je izgubio Pontiacov logotip i zamijenio ga je onim nalik nekom demonskom konju iz Tolkienove mašte. Čovjek koji iza ovog sumanutog i suludog uratka iz sredine osamdesetih stoji, zove se Russ Knudsen, a tvrtka koja potpisuje ovaj automobil naziva se Knudsen Automotive.
Priča o automobilu nazvanom Knudsen Tojan (ne Trojan – sram vas bilo) kreće tamo negdje 1982. godine, kada Pontiac na sve moguće i nemoguće načine pokušava svoj sterilizirani i kastrirani Trans Am ponuditi mladim ovisnicima o adrenalinu, odnosno tadašnjoj novoj generaciji kupaca.

Stoga se u moru potencijalnih ideja tek 1985. godine pronašla ona koja je Firebird Trans Am odvela u neke nove sfere postojanja. Ali primarni uvjet bio je da se automobil barem malčice odmakne od svoje baze. I tako je prvo nastao Knudsen Tojan Trans Am, a potom i tzv. “Knightmare” opcija za taj danas skoro u potpunosti zaboravljeni američki sportski automobil.

Ideja je bila uzeti Pontiac Firebird Trans Am iz 1985. godine i doraditi ga u američkoj saveznoj državi Nebraska, gdje se nalazio pogon tvrtke Knudsen Automotive.
Potom je “faza dva” bila dovesti gotove primjerke ojačanog, poboljšanog i aerodinamički dorađenog Trans Ama u salone, te time ponoviti priču s primjercima “Macho” Trans Ama koji su bili aktualni nekoliko godina prije toga i vezani uz prethodnu generaciju modela.
Uglavnom, ideja glavešina u Pontiacu bila je u najmanju ruku parirati onom najboljem što je Europa u stanju Amerima baciti pod noge. A rezultatno stanje je u najmanju ruku ispalo apsolutnim ludilom.

Naime, za razliku od tadašnjih dvjestotinjak konja s kojima su raspolagali najjači primjerci Firebirda iz 1985. godine, Knudsen Tojan Trans Am ispao je pravom perverzijom na četiri kotača.
Jer izuzev ojačanog ovjesa, dorađenog mjenjačkog sklopa i kotača dimenzija (pazite sad) 345/50/15, ovaj je suludi Trans Am pod poklopcem motora imao 8 cilindara, 5,7 litara zapremine i 800 konjskih snaga.
Da, dobro ste pročitali – Knudsen Tojan Trans Am je u doba kada su radio i kazete u kombinaciji bivali luksuzom unutar automobila, na stražnje kotače izbacivao 800 konja.

Što se dizajna tiče, određene poveznice s originalnim Firebirdom itekako su vidljive.
Ali u Knudsenu su se potrudili spojiti nespojivo, te u smislu aerodinamičkih svojstava i puke dramaturgije odvesti Tojan u nekom drugom i zanimljivijem smjeru.
Izvana Tojan djeluje poput neke specijalne izvedenice K.I.T.T.-a i zapravo je čudno da se na promotivnim fotografijama ne pojavljuje David Hasselhoff.
Jer ovaj automobil iz svih kuteva djeluje kao da je riječ o nekom izmišljenom filmskom automobilu koji zapravo ne postoji.
Pogotovo kada se u cijelu priču upetlja stražnji spojler, odnosno krilo koje bi svojim dimenzijama bez problema moglo posramiti ona s kojima su Countach i Pantera iz tog vremena dolazili na tržište.

Što se pak interijera tiče, Knudsen je odlučio kombinirati tadašnju visoku tehnologiju s određenom količinom stila i luksuza.
I naravno da ovaj automobil interijerom i dalje djeluje poput kupaonice u hotelu “De Luxe” kategorije.
Jer drvo u kombinaciji s digitalnim instrumentima iz tog vremena jednostavno izgleda smiješno. I to jako.
Ali interijer ovog automobila za to je vrijeme bio luksuzan, sportski i samim time itekako atraktivan. Pogotovo u kombinaciji s Recaro sjedalima, koja su za Tojan dolazila serijski.

A performanse? Hm… To je malo kompleksnija priča u kojoj ima preko nekoliko nepoznanica. Naime, za početak ubrzanje od 0-100 km/h ne predstavlja podatak koji je moguće pronaći. No pretpostavke u krugovima poznavatelja marke Pontiac i modela Firebird navode nekakvih 5 sekundi do “stotke”.
Dakle, sasvim pristojno čak i prema današnjim mjerilima.

Pa iako ubrzanje nije poznato, ono po čemu se Tojan zapravo isticao bila je njegova maksimalna brzina koja je (podsjećam) 1985. godine iznosila preko 330 kilometara na sat. A to je pak bila brzina s kojom se niti Lamborghini Countach nije mogao pohvaliti.
No usprkos tome Knudsen Tojan Trans Am tada nije ispao najbržim automobilom na svijetu, jer zbog svoje proizvodne serije od samo 6 primjeraka nije bio smatran serijskim automobilom.

Tijekom ukupno 6 godina proizvodnje, odnosno između 1985. i 1991. godine proizvedeno je ukupno 133 Tojana. Doduše, neki izvori tvrde kako je ta brojka ipak malo veća i kako iznosi nekakvih 300 primjeraka, ali to nitko ne zna konkretizirati, odnosno potvrditi ili demantirati.
Stoga ostajemo pri brojkama koje navode aukcijske kuće kada se neki od primjeraka pojavi u prodaji.
Uglavnom, proizvodna serija za ovaj automobil definitivno nije bila velika – pogotovo kada se u obzir uzme 6 godina proizvodnje i još dvije do tri tijekom kojih je ovaj automobil testiran. Ali sve to i dalje nije spriječilo tvrtku Knudsen Automotive i model Tojan Trans Am da se u povijesne knjige upišu zlatnim slovima.

Jer tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća definitivno nije bilo jačeg i bržeg američkog automobila. Odnosno jest, ali ta priča započinje 1988. godine, kada na scenu stupa još jedan megalomanski projekt s etiketom “Made in USA” Ali to je već jedna sasvim druga priča koja tek čeka biti ispričana.
…a do tada uživajte u još jednom dijelu povijesti za koji (najvjerojatnije) niste znali.
Pozdrav i do čitanja.
