Renault i oživljavanje slavne povijesti
Znate li koliko je 35 godina zapravo puno vremena?
Ne, najozbiljnije. Možete li si to predočiti?
Renault očito može, pa zato sprema jedan poseban nastup na jednom posebnom Rallyju.
Vjerovali ili ne, prošlo je čak tri i pol desetljeća otkad je apsolutno pomaknuti Francuz po imenu Jean Ragnotti za volanom vječno fascinantnog Renaulta 5 Turbo sa startnim brojem 9 razvalio konkurenciju na Rallyju Monte Carlo. Bila je to pobjeda za pamćenje, te je time Ragnotti zauvijek upisan među one najluđe, najtvrdoglavije, najuspješnije i na kraju krajeva i najpoznatije vozače tog slavnog Rallyja, a to čak ni na papiru nije mala stvar.
Dapače, Rallye Monte Carlo je oduvijek bio glavna meta za mnoge proizvođače automobila i vozače koji su se u tom prljavom sportu htjelo pošto-poto dokazati, pa stoga čak i samo jedna pobjeda u ukupnom plasmanu na ovom Rallyju vrijedi kao nešto posebno.
Ovogodišnji Rallye Monte Carlo, tj. posebna proslava vezana uz taj slavni Rally počinje kroz nekoliko dana, odnosno 29. siječnja, te će ljubiteljima ovog sporta izuzev raznoraznih drugih više ili manje zanimljivih natjecateljskih automobila sa znakom Volkswagena, Forda, Hyundaija i ostatka svite aktualnih konstruktora ponuditi i specijalno iznenađenje.
Naime, Renault se odlučio na stazu ponovno poslati po dva primjerka svojih najslavnijih Rally-automobila, te po dva vozača i suvozača.
Dotični automobili su Renault 5 Turbo i Renault 5 Alpine, vozači su već spomenuta legenda Jean Ragnotti i Michel Lecrlere (koji je izuzev uzimanja mjere konkurenciji na prašnjavim i prljavim stazama svoju priliku svojevremeno dobio i unutar svijeta Formule 1) , dok su suvozači Michel Duvernay (za Ragnottija) i Francois-Paul Forgeoux (za Lecrlerea).
Što se automobila tiče zapravo nisam siguran koliko ih je potrebno opisivati, jer oba u svijetu Rallyja imaju status legendi. No za one rođene nakon izumiranja divljih Turbo-strojeva, Grupe B i ostatka tadašnjih relevantnih ideologija, ipak vrijedi ukratko pojasniti o kakvim se automobilima radi.
Zovimo to našim porivom za educiranjem mlađih generacija koje nisu svjedočile onim legendarnim vremenima Rallyja.
Renault 5 Turbo baziran je na tada aktualnom malenom gradskom automobilu, no direktno usporediti bazu s ovim čudovištem bilo bi isto kao i usporediti prosječnu starletu s Marie Skłodowskom-Currie.
Doduše, za one odabrane se zbog homologacijskih pravila mogla kupiti civilna verzija „turbaka“, no ti su primjerci u današnje vrijeme prava rijetkost.
Uglavnom, receptura je bila jednostavna: 1,4-litarski (centralno-smješten) motor s četiri cilindra i nekih 450 konja. Zatim je tu i Turbo-punjač s „rupom“ tijekom čijeg trajanja čovjek može bez problema pogledati blok idiotskih reklama s neke od domaćih televizija i pogon na stražnje kotače.
E da…ne bi trebalo zaboraviti i nekih devetstotinjak kilograma maksimalne težine ovog čudovišta „za po blatu“, jer bez tog dijela stvari jednostavno nisu dobro stavljene u kontekst svog ludila koje se pod papučicom gasa nalazilo za tadašnje vozače poput (danas 70-godišnjeg) Ragnottija.
Dakle s koje god strane se ovaj žuto-bijelo-crni Renault 5 gledao, jasno je da se ne radi o nekom normalnom automobilu, već o bolidu za čijim volanom nije bilo teško opako nastradati.
Drugi od dva posebna Renaulta puno je bliži svom civilnom izdanju, no čak je i 1,4-litreni motor s 93 konja krajem sedamdesetih bio dovoljan da se pomete konkurencija kada je to bilo prijeko potrebno.
Samim time Renault 5 Alpine možda izgleda „obično“ i „serijski“, no kao automobil koji je s tim (danas) slabašnim motorom do stotke ubrzavao za nekih 9 sekundi i svojom upravljivošću fascinirao vozače i publiku ipak ispada itekako vrijednim spomena – tim više što je doista pobjeđivao.
Vozački dvojac zapravo ne treba posebno spominjati, jer onima koji prate svijet Rallyja ne treba crtati tko su Jean Ragnotti i Michel Lecrlere.
Dapače, dovoljno je reći da su kao vozači zbog svojih sposobnosti u današnje vrijeme dio povijesti, ali i da ih je zbog godišta moguće opisati „djedicama“.
Uostalom, zamislite samo svojeg djeda koji u svojoj sedamdesetoj godini života umjesto dekice oko nogu zbog kostobolje oblači trkaći kombinezon u Renaultovim ratnim bojama, te sjeda za volan monstruma koji je i u jeku mladosti bio u stanju ubiti vozača i suvozača na mjestu.
Nije li to nešto apsolutno posebno i vrijedno spomena?
Naravno da je pitanje bilo retoričkog tipa.
Iako neću biti prisutan na otvorenju ovogodišnjeg izdanja Rallyja Monte Carlo, te neću imati prilike uživo gledati ove aktivne penzionere kako još jednom jure etapama najslavnijeg Rallyja na svijetu, svejedno mi je drago da se ovakvi podsjetnici događaju.
Drago mi je i da Renault nije skroz zastranio u danas kastrirani svijet politike, pravila i pravilnika Formule 1, ili pak na Nürburgring, gdje se već godinama poput osmoškolca natječe u skidanju vremena na tjelesnom.
No najljepše od svega jest to što se u organizaciji jednog ovakvog proizvođača tu i tamo ovakvi automobili i vozači ipak pokažu svekolikoj javnosti, jer na slavnu povijest i fascinaciju koja za mnoge nikada nije minule uvijek vrijedi podsjetiti.
