Prije svega upozorimo Vas kako se radi o poprilično dugom tekstu za koji iskreno ni sami ne znamo kako nam je palo na pamet baš danas sjetiti se tako nečeg u obliku teme, no u teoriji i uz malo dubljeg razmišljanja o “tematici” činilo se skroz simpatičnim spomenuti jednu od smješnijih strana auto-industrije, pa eto… strpite se koju minutu uz tekst i slike – možda i Vama bude zabavno.

Dakle započnimo sa činjenicom kako smo već od pra davnih dana auto-industrije često svjedoci kompletno nepotrebnih opisa u obliku oznaka na automobilima koje ama baš nikome normalnom ama baš ništa ne znače. Doduše, dugo se s oznakama nije pretjerivalo, no u osamdesetima je sve kulminiralo najčešće bespotrebno velikim “Turbo” i “DOHC-16V” varijacijama na temu znakova i oznaka koje su ionako (ako uopće) primjećivali prolaznici. Dakle, čemu sve to onda? Iskreno, ne znamo ni mi točno, no kao što je to obično slučaj imamo svoju tezu…

Najjednostavnije bi bilo stvari postaviti ovako: u jednom momentu (nazovimo ga prijelomnim) su se najvjerojatnije inženjeri zatvoreni u tajnim odajama tvornica automobila, daleko od očiju javnosti i dnevnog svjetla, prepušteni na milost i nemilost samima sebi i kompjuterima s kojima su većinom komunicirali tijekom svog kreativnog procesa unaprijeđenja nečeg postojećeg ili izmišljanja nečeg sasvim novog što će tvornici donijeti novac i slavu, pobunili protiv dizajnera koji u svojim udobnim foteljama i savršeno klimatiziranim prostorijama sjede lijepo obučeni i uz kavicu crtaju raznorazne oblike po kojima će kasnije nastati prelijepi novi automobil kojem će se svi diviti. OK, možda je bilo i obrnuto, no do nekog kompromisa se u svakom slučaju došlo, jer kada je već nepisanim pravilom postalo da dizajneri najčešće daju izjave za medije i o njima se pišu knjige i inženjeri su htjeli napisati nešto o svojim postignućima – ali na automobilima. I tako smo dobili hrpetinu najčešće nepotrebnih čitaba na nekom dijelu automobila koji smo vidjeli na cesti. Do ikojeg drugačijeg objašnjenja nismo uspjeli doći.

Uglavnom, čini se da takve često pretjerano pričljive oznake oko toga kakvu tehnologiju određeni automobili koriste, pomalo ispadaju “iz štosa” kako vrijeme prolazi, a modela automobila u današnje vrijeme svakim danom ima sve više, što u pravilu i jest trend, jer kad samo usporedimo današnje automobile s onima iz npr. sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su automobili često više ličili na jumbo-plakate i izloge zbog količine naljepnica i oznaka, stvari slegnu u perspektivi. Doduše, perspektiva u koju smještamo automobile iz te ere nerijetko se svodi na kič, no kakvo je bilo vrijeme, takvi su bili i trendovi.

U osamdesetima se čovjek mogao u prometnoj gužvi naći iza automobila i čekajući zeleno na semaforu, pročitati manje više sve o automobilu ispred sebe – koliko brzina ima, koliko bregastih osovina ima, koliko cilindara ima, na koji način gorivo dolazi u te cilindre i o kakvom se gorivu uopće radi, koliko ventila ima motor ugrađen u automobil i je li motor normalne aspiracije ili Turbo, postoji li u sklopu motora i  intercooler, je li kojim slučajem riječ o automobilu sa sva četiri pogonska kotača, ima li katalizator i slično. Užas koliko nepotrebnih informacija koje ionako samo nagrđuju dio automobila na kojem se nalaze.

Uzmimo za primjer da se doista radi o stražnjem kraju automobila (iz gornjeg primjera dok stojite u gužvi) i zapitajmo se je li doista potrebno sve te skraćenice i opise stavljati po stražnjem kraju automobila. Eto, čisto usporedbe radi, uzmimo običnog prosječnog čovjeka koji šeta ispred Vas u nekom shopping-centru i razgledava izloge. Treba li doista na trapericama tog čovjeka stajati hrpetina prišivaka i oznaka poput “Kršten”, “s dva plućna krila”, “toplokrvan”, “cijepljen protiv Tetanusa”, “zaposlen”, “u stabilnoj vezi” ili npr. “noge br. 45”?!? Mišljenja smo da bi to bilo previše informacija koje bi samo ubile onaj savršeno prirodni životni misticizam koji, ukoliko ga želimo prekinuti i o osobi ispred sebe saznati ponešto više, to radimo pitanjem ili upoznavanjem radije nego čitanjem sa hlača. No vratimo se automobilima, jer obzirom na viđeno na njima, na prosječnim hlačama ni nema toliko mjesta…

V8, kompresor i još svašta nešto…

foto: Jensen

Dakle, koliko se sjećamo, cijela priča oko inženjerskih dostignuća montiranim opisno i tekstualno na dizajnerske uratke počela je negdje 30-ih godina prošlog stoljeća sa američkim automobilima pogonjenim V8 motorima, što je čak i imalo smisla, jer se sa “osmakom” pod haubom čovjek ima čime pohvaliti.
Kasnije, također u Americi 60-ih i 70-ih godina istog tog minulog stoljeća, u takozvanoj “Muscle Car” eri, uz V8 oznaku obavezno je dolazilo još ponešto poput oznaka obujma motora, što je bilo korisno marketinškim firmama koje su pratile proizvođače dotičnih automobila i tu i tamo pokojem fanatiku, dok su svi ostali te oznake jednostavno ignorirali.

Doduše Ameri su pokrenuli jedan još gluplji trend u kasnijim vremenima, a taj se ukratko svodio na oznake u stilu “Powered by Ford” na nekom Fordovom modelu. Mislim, koliko je to idiotski?! Zar je doista moguće da je čovjek ušetao u Fordov prodajni salon i bio toliko dezorijentiran da je na licu mjesta poželio kupiti Plymouth? OK, znamo da amerikanci baš i nisu pretjerano načitani kao nacija, no ako već tome i jest tako, nekako ne vjerujemo da ih je toliki broj reterdiran ili slijep, jer objašnjenja za stavljanje oznake kojom je Fordov automobil pogonjen Fordovim motorom jednostavno nema. Isto bi bilo kao da mi sad krenemo objašnjavati da se Automobili.hr kao Internetska stranica nalaze na Internetu. Kome to ne bi bilo jasno? Možda bi nekome tko je ravno iz doba mezozoika uletio u 21. stoljeće tu priču bilo malo teže pojasniti, no vjerujemo da bi čak i pećinski čovjek jako brzo skopčao “dva i dva”, odnosno dvaput ponovljenu riječ Internet u istoj rečenici.

Vraćajući se ponovno u osamdesete – pogotovo u Europu i Japan, primijetili smo da je “Turbo” oznaka bila uvjerljivo najzastupljenija među svim oznakama iz širokog dijapazona opisnih skraćenica na automobilima svih klasa i kategorija. No “Turbo” je barem imao smisla, ma koliko velik bio kao oznaka na automobilu (što je u Europi možda najbolje pokazivao Renault, a u Japanu Mitsubishi), no ono što nam nikako nije nikad imalo smisla jest ona “5-Speed” oznaka pisana velikim fontom koju smo skoro isto toliko često imali prilike vidjeti na automobilima. Upravo ta je oznaka bila iznimno popularna među japanskim automobilima – kao da su Japanci namjerno u što je većem broju navrata tu petu brzinu gurali svima u grlo i ogronmim slovima pozicioniranim negdje na automobilu objašnjavali da postoji. Uostalom, takav podatak osim vozača nikome ne bi trebao biti važan, osim ako vozač ni ne zna što vozi, zar ne?!

Još jedna vrlo popularna oznaka, najčešće ispisana ogromnim fontom preko cijelog boka nekog manjeg automobila namijenjenog mlađim generacijama sportski-orijentiranih vozača – ona koja je aludirala na broj bregastih osovina. Najčešće DOHC (double overhead cam ili po naški “dvije bregaste”), no i u slučaju da je slovo “D” s početka skraćenice zamijenjeno slovom “S” čime nastaje SOHC (single overhead cam ili po naški prevedite sami) font nije bio ništa manji. Naravno, obje verzije (i SOHC i DOHC) obavezno su u nastavku sadržavale i broj ventila – bilo da se radilo o njih 8, 12, 16, 24 ili više, bitno je bilo istaknuti to svima koji kraj Vašeg automobila slučajno prolaze.

Zapravo, baš kao i na početku ideje o ljepljenju oznaka na automobile, uz inženjere (obzirom na tekstualan izričaj njihovih postignuća koja se nalaze pod haubom ili ispod auta u smislu pogona ili mjenjačkog sklopa), u cijeloj priči najviše je profitirao marketing, jer ogroman natpis “DOHC” na boku nekog auta je otprilike isto relevantan prosječnom čovjeku kao npr. ogromna oznaka “220V” na okviru televizora koji stoji doma na komodi ili zakačen na zid, no ipak se tu i tamo našla neka korisna oznaka koja je govorila o nečemu.
Kao primjer uzmimo često poprilično veliku, striktno verzalom ispisanu i još češće kromiranu oznaku “DIESEL” na nekom Mercedesu iz osamdesetih – ako ništa drugo, čovjeku koji je oznaku primjetio isti čas je bilo jasno kakvo gorivo vlasnik toči u svoj auto i kojoj branši vlasnik pripada (najčešće taksist ili bauštelac), a automatski je postajao jasan i razlog zbog kojeg na oko nov Mercedes dimi kao parna lokomotiva i užasno je spor, tako da su takve oznake i imale nekog smisla, za razliku od onih koje npr. govore o opremljenosti automobila ABS-sistemom.

No bilo kako bilo, oznake su uvijek označavale neki u prolazu nevidljivi dio izveden od strane inžinjera – pogotovo one koje su označavale pogonske osovine, sistem ubrizgavanja goriva, broj ventila po cilindru i slično, pa nam se zapravo čini poprilično nepravedno isticati samo te striktno inženjerske “dodatke”, jer po našem mišljenju, ako se već mora stavljati hrpa teksta na neki dio automobila, bilo bi savršeno u redu da se onda tim oznakama istaknu i neke druge vrednote koje “označeni” automobil zasigurno ima – poput “dvije pepeljare”, “kompletan tapecirung”, “četiri tepiha”, “dva držača za čaše”, “rezervna guma normalne veličine”, “jako dobar CD-Player” ili tako nešto.
Ne bi li na takav način navedene informacije bile draže i slučajnim prolaznicima? Mišljenja smo da ako i ne bi, barem bi svi znali koliko određeni proizvođači obraćaju pozornost na one “ljudskije” aspekte koji su bitni svima, a ne samo ekipi poput one koja znanje vožnje uči na Internetu, ili pak nekim napetim likovima sa strojarskog fakulteta koji se često lako zadovolje tu i tamo pokojom skraćenicom i par brojeva na boku svog automobila.