Ford ili Alfa Romeo? A zašto ne oboje?
Dobro nam došli u jedan od onih „ajme majko“ momenata…
Jeste li ikada čuli za brazilsku kompaniju FNM? Ajmo pretpostaviti da niste, pa u nastavku slijedi tek kratko objašnjenje…
Kako u Brazilu jako malo ideja skrojenih od strane raznoraznih vlada i njihovih partnera stvarno funkcionira i vrijedi, tako je i tvrtka FNM ispala jednom od promašenih investicija. Jer FNM je tvrtka koju je tamo negdje početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća pokrenula i potpisala upravo brazilska vlada. A ideja je bila jednostavna: stvoriti tvrtku koja bi kao osnovni smisao imala izgradnju teške mehanizacije i strojeva.
No nije prošlo puno vremena do momenta kada su vladajući Brazilci shvatili da im se najviše isplati proizvoditi kamione, pa je ubrzo cijela priča kanalizirana upravo na tu stranu.
Inicijalno je FNM proizvodio kamione prema licenci od strane tvrtke Isotta Fraschini. Ali kada je Isotta propala, dogodio se prvi problem, a potom i prvi izljevi nezadovoljstva od strane tamošnjih radnika, sindikata i svih ostalih „žila kucavica“ od kojih je tvrtka o(p)stajala na životu. Stoga se netko pametan sjetio kontaktirati Alfa Romeo i preuzeti proizvodnju kamiona te slavne talijanske marke.
S vremenom je povezanost tvrtke FNM i Alfe postala toliko jaka i čvrsta, da su Brazilci 1964. godine dobili dozvolu za proizvodnju određene količine primjeraka Alfinog modela 2000 Berlina. A samo dvije godine kasnije su ti isti Brazilci na nekom od sastanaka odlučili kako bi baš bilo super kada bi unutar FNM-ovog pogona bio proizveden pravi i punokrvni sportski automobil na bazi dotičnog Alfa Romea.
No ideja nije bila tek smanjiti broj vrata, već kompletno izmijeniti Alfin dizajn i stvoriti nešto novo, unikatno i zanimljivo.
Srećom pa je samo dvije godine prije nastanka te ideje Lee Iacocca svom dragom i dobrom Fordu odobrio pokretanje priče o Mustangu prve generacije, pa nije trebalo dugo tražiti savršenog donora od čije bi strane ova brazilsko-talijanska fuzija s dvojim vratima mogla zaživjeti.
Usprkos tim dopadljivim i (tada) modernim linijama, FNM je morao zadržati nekolicinu Alfinih dijelova, te ih nekako uklopiti u cijelu priču. Stoga se opet netko pametan dosjetio i s Alfe otpilio prednji i stražnji dio, te ih zavario na karoseriju od Mustanga.
Tako je dobiven prvi prototip na kojem je baziran prvi konkretan i opipljiv dio priče o ovom brazilskom sportskom automobilu.
Razradom ove pomalo smiješne ideje došlo je i do nekih bitnijih preinaka na Mustangovoj karoseriji. Za početak je smanjen međuosovinski razmak, jer Brazilcima jednostavno nije trebao velik automobil poput Mustanga.
Zatim je netko od čelnih ljudi tvrtke došao s godišnjeg odmora i zaključio kako bi najbolje bilo uzeti hrpetinu stakloplastike i iz tog materijala napraviti kompletnu karoseriju. A onda je priča skrenula u vode ekonomičnosti i potrošnje goriva, pa je odlučeno kako će ova čudnovata sportski-orijentirana fuzija između Alfe, Forda i Corvette (s obzirom na materijal od kojeg je izrađena karoserija) pod poklopac motora dobiti 1,9 litara zapremine, 4 cilindra i nekih 115 konjskih snaga.
Dakle, u prijevodu, FNM je zapravo proizveo savršen automobil: lagan, sportski, udoban i karakterom strastven.
Zvuči savršeno, zar ne?!
E pa i ne baš…
Kako svaki automobil kad-tad dođe u ruke tvorničkim test-vozačima, te tada neminovno kreću raznorazna testiranja, takav je slučaj bio i s ovim FNM-ovim spojem nespojivog. No za razliku od mnogih drugih marki i njihovih testiranja, ovo FNM-ovo baš i nije išlo tako dobro.
Naime, prema riječima g. Hamílcara Baronea kao glavnog i odgovornog čovjeka na čelu programa vezanog za ovaj brazilski sportski automobil, stvari baš i nisu izgledale lijepo. G. Barone cijelu priču oko prvih testiranja opisuje ovako:
„Pri brzini od stotinu kilometara na sat, odjednom se začula buka. Iznad naših se glava začuo kratak, tup i poprilično glasan zvuk, te je svima u automobilu odmah postalo jasno kako je nešto puklo i otpalo. A onda je na neko kraće vrijeme jednostavno u kabini nastao mrak. Uglavnom, to što je puklo bila je stropna obloga. Dotična je pala putnicima na glavu i na neki način ispala poput nekog praznog i širokog zračnog jastuka. Nekako sam uspio zaustaviti automobil ravno. Sa strahom, ali bez oštećenja. Barem onih za koja bih sam bio kriv“.
Navodno je za odvajanje stropne obloge od unutrašnje strane krova „krivac“ bio dovod zraka koji je preko prednjih rubnjaka automobila bio usmjeravan prema „A“ mostu, odnosno dijelu automobila na koji se oslanja vjetrobransko staklo.
Time je sav taj zrak između stropa i stropne obloge ostao u sendviču, te je krenuo napuhavati strop poput nekakvog balona. Pa kada zrak više nije imao kuda otići, te kada materijali više nisu mogli podnijeti ekspanziju, sve je skupa jednostavno popustilo i otpalo.
Samim time je ovdje riječ o dizajnerskoj pogreški zbog koje se u jednom momentu dogodilo zamračenje. I srećom, pa se cijela priča odvijala na testnom poligonu, jer bi se u prometu zbog tako nečega stvarno moglo dogoditi sve i svašta.
Nakon svih tih sitnijih i većih gafova tijekom testiranja, tvrtka FNM je ipak predstavila svoj finalni produkt, odnosno sportski automobil koji kombinira Ford i Alfu. Automobil je svekolikom pučanstvu predstavljen na sajmu automobila u Brazilu i po otkrivanju javnost nije krila svoje oduševljenje unatoč malčice čudnovatoj kombinaciji linija i detalja. Jer kombinirati Alfa Romeo i Ford ovako u teoriji baš i ne djeluje kao nešto poželjno i lijepo – posebice kada se gotov proizvod nazove „Jaguar“, odnosno „Onça“ (kako se Jaguar izgovara na portugalskom).
Dakle, na kraju krajeva imamo Jaguar koji izgleda kao fuzija Alfe i Forda.
I to je zbunjujuće već samo po sebi.
No u cijeloj je priči to zapravo najmanji problem, jer kako povijest potvrđuje, u Alfi nisu imali pojma o postojanju ove sulude ideje, pa su čelnici marke ostali iznenađeni kada je 1966. godine automobil službeno predstavljen.
Epilog priče s Alfine strane nitko ne zna u cijelosti, a Onça je automobil o kojem se u redovima Alfista niti ne priča. Ali s obzirom na to da je te slavne i davne 1966. godine po predstavljanju Onçe svijetu proizvedeno tek pet primjeraka, nekako se čini da su Talijani uložili veto i Brazilcima kratko i jasno rekli tek nešto poput „Vaffanculo“. A ostalo je povijest.
Danas navodno postoje samo tri preživjela primjerka ove čudnovate brazilske zvijeri. A jedan od njih je u vlasništvu čovjeka pod imenom Riccardo Oppi i nalazi se u Brazilu.
Taj se primjerak već neko vrijeme restaurira, a koliko je nama poznato, ideja je nakon restauracije staviti ga u tehnički muzej i svijetu još jednom pokazati ideju s kojom se Brazil pokušao staviti na kartu svjetskih proizvođača automobila.
I ako ćemo iskreno, koliko god da Onça izgleda čudno, na neki nam je način žao što ideja nije zaživjela kako treba. Jer bismo se u krajnjoj liniji imali još nečemu smijati, dok ovako cijela priča na neki način djeluje tužno.
Ne mislite li i vi cijenjeni čitatelji tako?
