Biste li izdvojili 66,000 Eura za Fiat?
Mi bi. Točka.
Nedavno sam se raspisao oko reklame u sklopu koje su se marketinški djelatnici Fiata odlučili našaliti sami sa sobom. Tom sam prigodom spomenuo nekolicinu modela koje ta tvrtka danas proizvodi i s kojima na tržištu o samima sebi pokušavaju prikazati jednu sasvim drugačiju sliku od one s kojom su na tržište nastupali tijekom npr. osamdesetih ili devedesetih godina prošlog stoljeća. No u tom dijelu priče i opet statistike preuzimaju glavnu riječ, te prema njima Fiat i ove godine ispada jednom od najnepouzdanijih marki automobila na tržištu.
Tome prvenstveno pridonosi nedavno „ugašeni“ model 500L, koji je izuzev svojom ružnoćom uspio zagaditi tržište automobila i nekvalitetom u smislu izrade, no ako ćemo realno, ni ostatak ponude FIiatovih modela ne briljira na polju kvalitete u općenitom smislu.
Dakle ukratko bi se moglo zaključiti da se djelatnici marketinga unutar zidova te tvrtke mogu postaviti na trepavice i u tom stanju osmišljavati reklame s golim manekenkama i svemircima koji se s njima hrvaju u blatu, no trend nekvalitete i automobila ispod svakog prosjeka očito i dalje traje, što pak statistike iz mjeseca u mjesec sve zornije pokazuju.
S druge strane ipak postoji jedan Fiat s kojim bih riskirao sve eventualne probleme koji bi mogli nastati za vrijeme trajanja vlasništva nad istim, a to je model 500. Taj mi se mali auto dopao već od prvih crteža, jer savršeno prikazuje sve ono po čemu su Talijani u smislu automobila zapravo bitni.
Dizajn je naravno na prvom mjestu, te je u tom dijelu priče maleni Fiat jednostavno nezaobilazan, jer u sklopu „retro-manije“ koja i dan-danas trese svijet automobila jednostavno nema bolje „pogođenog“ modela od strane bilo kojeg proizvođača automobila. To naravno uključuje Volkswagen, čija je druga po redu nova generacija „Bube“ uspjela oživjeti duh one legendarne, te Ford i Chevrolet, koji toj retro-ideologiji već dugo vremena ostaju vjerni.
Dakle drugim riječima, Fiat 500 bez ikakvog razmišljanja ispada najslađim automobilom koji novac može kupiti.
Kada su krenule Abarthove verzije malenog „Cinquecenta“, mnogi su se smijali pokušajima, no kako je vrijeme prolazilo, maleni je FIAT izuzev svoje simpatične strane svijetu pokazao i onu opaku koja je u stanju vozačima dati pune ruke posla pri dinamičnijoj vožnji. Doduše, poslovično Abarthovo ludilo je u potpunosti izostalo, jer naposljetku u Fiat 500 Abarth „EsseEsse“ čovjek može ući, a da pri tome ne skida pojedine udove, ili pak rastavlja određene dijelove karoserije da bi sjeo za volan, no to je više odraz vremena u kojima se nalazimo, nego stvarno stanje broda luđaka koji čine tvrtku Abarth.
No što učiniti kada nikakva tvornička verzija „Cinquecenta“ nije dovoljna? Što učiniti kada je snaga uz simpatičan dizajn ovog automobila glavna okosnica kupnje? Što učiniti ako čovjeku fali „daska u glavi“, te želi potrošiti oveću količinu novaca na sladak maleni automobil s puno konja?
Rješenje je upravo pred vama, a naziva se „Cinquone“.
Dotični naziv potpisuje tvrtka Romeo Ferraris, koja se tuningom Fiatovih modela bavi već neko oduže vrijeme. No za razliku od dosadašnjih uradaka s kojima je ova tvrtka stupala na tuning-scenu u smislu Fiatovih modela, za ovaj se doista može reći svašta posebnog.
Za početak krenimo izvana, gdje je maleni Fiat dobio svu silu optičkih dodataka izrađenih od karbonskih vlakana. Dotična su uobličena u prednji i stražnji branik, pragove i poklopac motora koji izuzev kozmetičke vrijednosti ima i funkciju dodatnog hlađenja 1,4-litrenog motora koji se ispod njega nalazi.
Iako je silueta ovog malenog Fiata u pravilu ostala ista, prednji i stražnji kraj nikako nisu usporedivi s originalnim modelom, jer je karoserija proširena za preko 10 cm, što pak ovom malenom automobilu s jedne strane daje moderan i agresivan izričaj, dok s druge podsjeća na stare Abarthove trkaće uratke koji i dan-danas plijene pozornost gdje god se pojave.
Interijer ovog Fiata je poput vanjštine također dodatno usmjeren prema brzini i upravljivosti, no istovremeno je ta ekstremno-sportska orijentacija usmjerena i prema olakšavanju samog automobila kroz izbacivanje pojedinih komponenata opreme, te (pogodili ste) uvođenjem oveće količine dijelova izrađenih od karbonskih vlakana. Sjedala su ojačana karbonom i presvučena Alcantarom, dok je panele vrata po želji moguće naručiti bez ikakve tkanine. Isto vrijedi i za centralnu konzolu, na kojoj se prema željama kupaca može nalaziti nekolicina mjernih instrumenata i prekidača koje tvrtka Romeo Ferraris ima „u rezervi“, što pak interijer malenog Fiata podiže na jednu sasvim novu razinu.
No ono najbolje što je vezano uz ovaj automobil svodi se na maleni 1,4-litreni Turbo-motor koji je moguće presložiti u tri varijacije na temu, što i opet ima dvostruku vrijednost.
Prva je naravno u tome što će se vlasnici ovako presloženog automobila moći pohvaliti s brzim autom na forumima i društvenim mrežama bez straha od reakcija prijatelja i pratitelja koji bi eventualno u tom kontekstu mogli spomenuti mikropeniju ili kompleks manje vrijednosti.
Druga se pak veže s prvom, no ne u teoriji, već u praksi. Naime, raspon snage 1,4-litrenog motorčića koji je uspomoć osobnih trenera iz tvrtke Romeo Ferraris zaživio kao opak stroj, seže od 160, preko 210, pa sve do ukupno 248 konjskih snaga, što je pak dovoljno da „Cinquone Corsa“ (kako se ova mala raketa naziva) do stotke pojuri za 5,5 sekundi i nastavi nemilo ubrzavati do skoro 250 kilometara na sat. Naravno, mislim da ne treba pretjerano apostrofirati da je takvo ubrzanje u pravilu rezervirano za svijet sportskih automobila današnjice, koji sa svojim ovećim motorima tek jedva uspijevaju proizvesti takve performanse, a ne za malene i simpatične gradske prometalice kakve većinom kupuju žene.
No upravo u tome i jest čar ovakvih automobila, jer nitko ne očekuje da bi se sva ta snaga mogla pronaći u sklopu nečeg tako malenog i simpatičnog.
Naravno da lista preinaka i detalja kojima tvrtka Romeo Ferraris pokušava privući klijente nije ni najmanje kratka, te se na njoj nalazi sto i jedan detalj, no nekako si mislim da ćete ipak radije gledati fotografije.
To naravno nije ništa čudno, jer u današnje vrijeme je dovoljno znati neku skraćenicu motora da bi vas na forumu ili društvenoj mreži vidjeli kao znalca, pa nema nekog pretjerano očitog razloga da sad nabrajamo mehaničke komponente kojima se ovaj mali Fiat može pohvaliti.
No kako stvari stoje, većina nas ionako neće imati izbora, jer usprkos interesima vezanim uz mehaniku ili pak isključivo vizualnim afinitetima usmjerenim prema ovom automobilu, nekako sumnjam da bi se itko normalan odlučio istresti oko 47,000 eura za najslabiju, odnosno preko 66,000 eura za najjaču verziju.
Bilo kako bilo, kada bih se stavio u ulogu bogataša kojem je često dosadno, mislim da bih bez ikakvog razmišljanja naručio jedan ovakav automobil, jer u krajnjoj liniji mislim da bih za volanom mogao itekako posramiti vlasnike višestruko skupljih automobila, te pri tome umirati od smijeha.
…a kako smijeh sam po sebi liječi i čini ljude mlađima, na ovaj automobil više gledam kao na vremeplov ili kao svojevrstan lijek, nego kao na spoj karoserije s četiri kotača i volanom.
Samim time bih umjesto bilo kakve Viagre ili sirupa za kašalj jednostavno potrošio novac na ovakvu vrstu izlječenja, jer ako već ništa drugo, uvijek se ljepše liječiti za volanom, nego prikovan za bolesnički krevet.
