Kratki test: Poslijepodne s Twingom Z.E. i poruka starijem sebi
Bez ikakvih očekivanja potpisnik ovih redaka je sjeo za upravljač električnog Twinga. Zapravo, to mu je bio prvi puta da se uputio u prometnu svakodnevnicu nekim električnim automobilom…
Iz perspektive osobe koja posjeduje dva vozila iz Renault RS game, moram biti objektivan i ne uspoređivati ta dva svijeta i odmah u startu napisati da je ovo auto koji bih volio imati. Ne kao automobil nego kao još jedan fora gadget. Uz pripremu i logistiku prije puta, onaj tzv. “range anxiety” se može relativno dobro minimizirati. No s takvim pristupom se gubi spontanost.
Radi se o tome da ako negdje ostaneš bez goriva, nazoveš frenda i izustiš nešto poput “E, frende, ostao sam bez goriva, daj mi pliz dobaci jedno 5 litara da imam do benzinske”. U ovom slučaju jedini “jocker zovi” je vučna služba. I to do najbližeg punjača.
O čemu se onda radi i što je to što me zainteresiralo? Konkretno, ovaj Twingo jako dobro ispunjava svoju funkciju malog gradskog auta, ali i funkciju auta kojim se može uputiti i na izlet u prirodu unutar nekih 120 km od mjesta polaska s neuračunatim povratkom. Navodno se autonomija povećava s toplijim vremenom.
No, sada kada je vani hladno treba računati na domet od nekih 110/120 km s jednim punjenjem baterije. Ono što je meni zaista bilo čudno i traži kratko navikavanje je to da je auto instant spreman za upotrebu (kad je baterija puna, haha).
U praksi to znači da kad upališ auto ni ne znaš da si ga upalio jer nema nikakvih zvukova, ništa se ne događa osim malo “akcije” na digitalnim instrumentima, a auto je spreman. Kad shvatiš da nema zagrijavanja fluida u autu nego da imaš instant grijanje i da si spreman za vožnju sve zajedno ispada fantastičnim.
Što se same vožnje tiče, čim sam sjeo u auto, namjestio sjedalo, stavio u “D”, sve se dalje događalo intuitivno. Kao da taj auto vozim svakodnevno mjesecima. Na stiskanje gasa ubrzanje se događa instantno, što je doživljaj koji treba iskusiti i koji mi je bio potpuno nepozat i neočekivan.
To je možda najlakše za opisati kao da se kod benzinca voziš cijelo vrijeme na visokim okretajima iz kojih će odmah krenuti s ubrzanjem ili kao da dizela voziš na okretajima kad kreće najveći okretni moment. Taj “sweet spot” je kod Twinga, kao i kod bilo kojeg drugog električnog auta, pri bilo kojoj brzini.
Doslovno pri kojoj god brzini pritisnete gas, auto krene ubrzavati linearno sve dok ne pustiš nogu s gasa. Najbliže bi to opisao ubrzanju kojeg osjetiš u tramvaju, jer to mi je bila aposlutno prva misao kad sam sjeo u auto i stisnuo gas jer se čuje i ubrzava kao tramvaj.
Osjećaj na volanu je u skladu s namjenom tog auta i s ceste se pri dinamičnijoj vožnji ne dobiva osjećaj koji bi dao dodatnu sigurnost za volanom. Možda je malo kontradiktorno ovoj zadnjoj rečenici, ali može ga se dobro voziti po zavojitoj cesti gdje su brzine uz kočenje do nekih 70/80 km/h. Doduše, vjerojatno je to stvar mene osobno i mog subjektivnog dojma.
Ali stvar je u tome da auto ima direktan gas, a u kombinaciji s regenerativnom kočnicom i kad se savlada ta vještina može biti prilično zanimljivo voziti ga dinamičnije uz kasnija kočenja. No sve se to cijelo vrijeme odvija s jednom mišlju u glavi: pazi na bateriju da se možeš vratiti doma.
Regeneracija baterije kod takve vožnje funkcionira, ali stvarno ako paziš pa tako uz brdo i niz brdo možeš doći s nešto manjim postotkom baterije nego kad si krenuo uzbrdo, a ne sa skroz praznom baterijom. Ima način rada B koji vozačima omogućuje da odaberu između tri stupnja regenerativnog kočenja čim otpuste pritisak s papučice gasa. Kompenzacija može biti dosta dobra, ali bazirati vožnju na takvom principu više predstavlja muku nego vožnju. Najsigurnije je ipak na punionici.
Opcija je više; kućna šuko utičnica kao najjeftinije i najsporije rješenje, kućni wallbox ili pak javna punionica. Baterija je kapaciteta 22 kWh, a zahvaljujući punjaču Caméléon koji je Renault razvio za ZOE, moguće ju puniti na svim punionicama izmjeničnom strujom (AC) snage do 22 kW.
Motor je od 60 kW (82 KS) s trenutačno dostupnim okretnim momentom od 160 Nm. Ubrzava do 50 km/h u samo četiri sekunde, dok maksimalna brzina od 135 km/h omogućuje vožnju autocestom. Ali ne predaleko. U mješovitoj vožnji doseg je do 225 km, ali treba stvarno biti nježan i koristiti svaku priliku za povrat energije.
U vožnji posebno oduševljava kako auto vuče uzbrdo i ne gubi snagu ama baš ni u jednom trenutku. Samo ide i ide. Ako i pustiš pa stisneš gas, opet instantno kreće. Nije kao kod benzinca da mu treba onaj trenutak “da primi” i krene ubrzavati. Osjećaj da bešumno voziš kroz šumu zapravo je iznenađujuće dobar.
Na prvu nije to tako tiho kao što sam očekivao za jedan električni auto, jer buka kotača sa zimskim gumama i strujanje zraka ipak otkrivaju da se krećemo. Tako mora biti. Čak ni ne fali ono razvrtavanje mašine. Baš je čudan taj osjećaj. I to u pozitivnom smislu. Jer struja konstantno vuče.
Vikend EV auto? Hmm…Uglavnom, pišem ovo kako bih se za koju godinu podsjetio na ovo pozitivno prvo iskustvo s ne toliko snažnim, ali zabavnim gradskim električnim autom koji je zapravo gadget. Na kraju druženja, EV-automobil kod mene ima zeleno svjetlo. Ali uz jednog oldtimera u garaži.
