U drugoj polovici devedesetih je Dacia htjela zamijeniti limuzine 1310 i Nova novim modelom pod kodnim imenom D33, koji se trebao suočiti sa zapadnom konkurencijom. Trebao je koštati 5000 dolara, no sve do dolaska Renaulta s novom tehnologijom i znanjem tako nešto nije bilo ostvarivo.

Dacia je s vremenom sama pokušavala na temelju stečenog iskustva stvoriti nove automobile, no ideološke prepreke s kojima su se tijekom komunizma susretali inženjeri iz Pitestija, nakon revolucije su zamijenjene kaosom i nedostatkom sredstava. No, ipak su imali nekakvu viziju svoje budućnosti.

Prema priopćenju tadašnjeg glasnogovornika Dacie Nicolaea Badiua, rumunjska vlada je odobrila zajam od 3,6 milijuna dolara Daciji s primarnim ciljem stvaranja automobila sposobnog natjecati se s automobilima etabliranih proizvođača.

Dacia D33 trebala je  zamijeniti modele 1310 (Renault 12) i Nova, biti limuzina s četiri vrata i pet sjedala, te s planiranom prodajnom cijenom od 5000 eura. Ta cijena je bila Dacijina nit vodilja i nakon što je Renault preuzeo rumunjsku tvrtku, iako su Francuzi ipak imali vlastitu viziju njezinog razvoja. Dizajn novog automobila osmislio je talijanski studio Idea Torino kojemu je i otišao najveći dio pozajmljenih novaca.

Što se tiče tehničkog dijela, vodstvo Dacije zamislilo je ugradnju ​​modernih motora kupljenih od nekog međunarodno poznatog proizvođača. No, s obzirom na to da se danas na razvoj novog modela troše stotine milijuna eura, 3,6 milijuna dolara koje je tražila Dacia iznimno je mali iznos, i u tadašnjim mjerilima premalen za stvaranje istinski konkurentnog automobila.

Ipak, 1997.godine je nastao prototip kompaktne limuzine Dacije D33 koja zgleda bolje od mnogih automobila iz tih godina i zasigurno bi bila uspješna kao i kasniji Logan. O motorima i opremi se gotovo ništa ne zna. Napravljen je samo jedan primjerak, koji je jako nalik na Lanciju Lybru, predstavljenu par godina kasnije. Nakon Renaultovog preuzimanja tvrtke dvije godine kasnije, D33 do danas skuplja prašinu u tvorničkoj garaži.

Neslužbeni izvori govore o ABS-u, zračnim jastucima, servo upravljaču i centralnom zaključavanju; opremi dostupnoj na konkurentnim modelima koji su se u to vrijeme prodavali u zapadnoj Europi. N0, nakon ozbiljnih i detaljnih kalkulacija u Pitestiju su shvatili kako je ciljanu cijenu od 5000 eura bilo praktički nemoguće postići.

Nakon izračunavanja potrebnih troškova razvoja i proizvodnje, model bi se morao prodavati za minimalno 9.000 eura kako bi projekt uz dobru potražnju jednog dana postao isplativ. Uz to, Daciji je trebalo oko 100 milijuna dolara za početak proizvodnje pa je jasno kako bi to bilo čisto samoubojstvo. A ako tome dodamo i nedostatak imidža, ali i prisutnosti na najvažnijim tržištima. razumijemo zašto dobar dizajn nije bio dovoljan za isplativost projekta.

Ne samo zato jer Dacia D33 vjerojatno izgleda bolje od Logana, već i zato jer je važna tranzicijska karika marke, smatramo da je njezino mjesto u muzeju Zato se i dalje nadamo da će službenici iz Dacije jednog dana prošetati do tvorničkog skladišta, pobrisati prašinu s ovog napuštenog modela i odgurati ga u muzej kako bi ga pokazali široj javnosti. Jer D33 to svakako zaslužuje.