Radi li BMW na napretku ili se samo glupira?
Ako pročitate ovaj tekst, vjerojatno ćete pitanje iz naslova protumačiti sasvim legitimnim. No ako pak ne pročitate ovaj tekst i krenete se pjeniti oko naslova, ništa se bitno neće dogoditi, jer smo na zle komentare već odavno oguglali.
Ne znam kakvo je generalno razmišljanje cijenjenog čitateljstva ove naše male virtualne tvorevine vezane uz svijet automobila, no ja sam oduvijek obožavao filmove o zlim mašinama koje svojim superiornim intelektom ubijaju glupe ljude koji su im povjerili svoje živote.
Npr. „Terminator“ – film koji je bivšeg guvernera Kalifornije izbacio u najviše sfere sazviježđa poznatog nam svemira i od jednog običnog napumpanog nauljenog, te pomalo majmunolikog Austrijanca stvorio legendu.
„The Terminator“ je film koji je svojim skoro savršenim uklapanjem u paranoju (koja je tijekom osamdesetih itekako tresla Amerikom), te koji je na perfidan i većini skoro nevidljiv način ljudima pokušao objasniti da svijet mašinerije nije zamjena za krv i meso od kojeg smo svi mi kao ljudi satkani u bazi.
Naime, mišljenja sam da mašina, ma koliko savršena i inteligentna ona bila, jednostavno ne može biti na istom nivou kao osoba, no prije nego mi sad geekovi diljem Balkana skoče za vrat, dopustite da elaboriram:
Pojam „duše“ već je dovoljno apstraktan sam po sebi, te zapravo nikada nitko nije uspio objasniti otkud taj pojam sam po sebi dolazi i što zapravo znači. Isto naravno vrijedi i za još neke pojmove poput „ljubavi“ i sličnih manje-više lijepih emotivnih ispada, no oko „duše“ se skoro oduvijek vode polemike, te dan-danas čovječanstvo nije ni pedalj bliže objašnjenju.
No „duša“ prema mnogim religijskim i(li) sasvim ljudskim postavkama jednostavno postoji i u sebi sadrži sve ono lijepo što nas čini ljudima u onom pravom smislu riječi.
Tako su barem mene učili.
Razlozi zašto sam se uhvatio baš tog pojma poput pijanca za bocu zapravo je vrlo jednostavan, te samo potvrđuje činjenicu da mašina neće ništa bolje „odraditi“ proces razmišljanja i definiranja nečeg toliko apstraktnog poput „duše“.
Zašto? Jednostavno zato što svaka mašina funkcionira na određenim zakonitostima u koje se bilo kakvi apstraktni pojmovi jako teško uklapaju.
Samim time usprkos bajkovitim idejama iz legendarnog crtića „Ghost in the Shell“, bilo kakav apstraktan pojam zapravo ispada nepotrebnim, jer više seže u domenu emocije, nego logike kojoj su mašine unutar svojih sklopova itekako sklone.
Ma koliko se pojedinci trudili ukazati na drugačiji razvoj situacije, sigurno je da mašina nikada neće osjećati ama baš ništa, i samim time određene aspekte pojedinih radnji i iskustava nikad neće moći objasniti unutar vlastitih logičkih sklopova…a taj me dio priče vodi prema pojmu vožnje.
Koliko god se činilo da vožnja predstavlja jednu sasvim običnu i milijun puta prožvakanu radnju, i dalje se uz nju veže nekoliko pojmova.
Za početak je tu potreba u sklopu koje čovjek vozi da bi izbjegao gužvanje u javnom prijevozu ili pak što je brže moguće stigao na neki unaprijed zacrtani cilj.
Zatim je tu vožnja kao predmet uživanja, u sklopu kojeg čovjek jednostavno želi osjetiti sinergiju između sebe, automobila i podloge po kojoj vozi, a ima i onih koji vožnju poistovjećuju s pojmom strasti, te zaluđeni idejom slobode i pokreta vlastitom automobilu pristupaju poput nekog hrama u kojem je moguće osjetiti savršen mir uz istovremene nalete adrenalina uzrokovane brzinom, silama i svim onim divnim stvarima koje (i opet) bježe iz domene objašnjivog u ono nedodirljivo zakonima fizike, logike i sličnim ograničavajućim faktorima.
No tehnologija i ljudi koji iza nje stoje pod krinkom napretka i sigurnosti svijet automobila i vožnje uporno pokušavaju prikazati u drugom svjetlu, te tijekom proteklih godina užurbano rade na stvaranju autonomnih automobila, tj. onih koji vožnju uzimaju iz ruku vozača i od njih čine suputnike na unaprijed zacrtanoj trasi. To je naravno krivi pristup kroz perspektivu svakog vozača koji proces vožnje ne vidi kao nužno zlo, no čini se da na tu perspektivu nitko pretjerano ne obraća pažnju, već tehnolozi iz svijeta automobila rade sve u svojoj moći da vozač jednostavno nestane iz jednadžbe vožnje.
Prije nekoliko mjeseci je Audi svijetu dokazao da jedan RS7 na stazi može jako kvalitetno zamijeniti vozača, te svojim „učenjem“ same staze i uvjeta na njoj biti bržim, boljim i uvjerljivijim od onog kakav je u rukama čovjeka. Samim time su vozači diljem svijeta dobili jednu veliku pljusku pored lica, jer im je Audi s tim potezom zapravo najavio promjene i novu tehnologiju u sklopu kojih će njihove vozačke sposobnosti ubrzo pregaziti vrijeme.
To naravno nije dobro, jer svaka utrka na svijetu upravo zbog određenih manjkavosti vozača ima svoju čar, te je anuliranje faktora rizika s jedne strane moguće opravdati kroz onaj ekonomski (odnosno financijski) segment, dok s druge strane opravdanja za dosadu uzrokovanu hrpetinom raznobojnih mašina na stazi jednostavno nema.
Uglavnom, kada sam vidio prve najave oko ovog Audijevog „pokusa“, moram priznati da sam se smijao, no kada su rezultati pokazali superiornost mašine u usporedbi s vozačem od krvi i mesa, jednostavno mi je postalo slabo i zapitao sam se zašto pobogu s takvim demonstracijama sile i nastojanjima oko „unaprjeđenja“ zapravo sami sebi kao ljudi kopamo grob i označavamo se nepotrebnim i nesposobnim organizmima.
Iskreno, mislio sam da će Audijeva demonstracija sile biti točka na „i“ cijele priče oko autonomnih automobila i njihovih sposobnosti, no upravo sam razuvjeren od strane BMW-a, koji je u smislu ubijanja vozačkog gušta i afiniteta prema pojedinim aspektima vožnje otišao još korak dalje.
Naime, kako su Audi i BMW iz godine u godinu sve veći rivali na tržištu, tako ne čudi da se svako toliko dogodi neko više ili manje direktno nadmetanje od strane ova dva automobilska giganta.
Audi je s gore spomenutom eskapadom obaranja rekorda kruga na stazi svijetu automobilizma zorno prikazao sve izvjesniju formu budućnosti utrkivanja koja ne podrazumijeva vozača, već samo mašinu.
No BMW je svojim odgovorom na to otišao još korak dalje i svijetu pokazao da je mašina sama po sebi sposobna uništiti čak i neobavezan „sport“ poput bacanja automobila „po boku“, odnosno driftanja.
Ideja je bila u jedan BMW serije 2 ugraditi svu silu elektroničkih napravica i pomagala, te kompjuterski regulirati ponašanje automobila, kako bi isti ostao „u boku“, dok je u drugi automobil uguran Daijiro “Dai” Yoshihara kao ukupni pobjednik američke „Formule D“ (odnosno natjecanja u Driftu koje je ultra-popularno na prostorima SAD-a).
Oba su automobila za zadatak imala ostati unutar unaprijed definiranog kruga, te biti „u boku“ cijelo vrijeme, čemu pak svjedoči video-uradak koji je pred vama. No za razliku od Yoshihare za volanom „obične“ serije 2, za volanom one koja na sebi nosi naljepnicu „Connected Drive“ nalazi se savršeno nezainteresiran čovjek, koji svoju sudbinu unutar tog magičnog kruga stavlja na diskreciju automobilu, te sjedi poput vreće na vozačkom sjedalu, dok automobil izračunava sve ono što je potrebno da bi neprekinuti drift uspio.
Da, drift koji autonomni automobil s vrećom od čovjeka na vozačkom sjedalu izvodi po mokrom „skid-padu“ (odnosno kružno omeđenom polju izgleda u potpunosti uvjerljivo i precizno. Dapače, ako se pogleda u detalje, pokreti volana i sam smještaj automobila unutar kruga djeluju puno preciznije od onih koje za volanom radi prvak Formule D, no nije li ljepše negdje u skrivenom kutku mozga ipak biti svjestan da za volanom automobila u driftu sjedi čovjek nalik meni i vama? Čovjek koji upravo svojim greškama i korekcijama istih čini drift onime što jest – apsolutnim guštanjem koje se s jedne strane manifestira kroz gubitak kontrole, dok je s druge upravo u kontroli poanta cijele priče.
Nije li se ljepše poistovjetiti sa svim onime što se tom čovjeku u tim momentima događa u glavi, nego s mašinom koja samo odrađuje ono za što je programirana?
Mislim da su odgovori na ova pitanja zapravo jasni sami po sebi i da zapravo sama pitanja nije ni potrebno postaviti. No ukoliko ipak naklonost usmjeravate prema mašini i njenoj sposobnosti poštivanja parametara programa koji su uneseni u nju, pokušajte izmjeriti puls, jer postoji šansa da vam srce kuca u obliku binarnog koda, što pak još neko vrijeme neće biti uvaženo kao isprika za sirovu logiku lišenu bilo kakvih emocija.
Slažete li se?
