Honda, čemer i jad
Neka mi autor ovog depresivnog citata iz naslova oprosti, no jednostavno ne znam kako bih drugačije opisao najnoviju ideju koja je rezultirala dizajnom nove Honde Civic.
Honda Civic – taj nekoć divan mali automobil koji je još u sedamdesetima Amerikancima zorno pokazao da sumanuto trošenje goriva za volanom ogromnih automobila s milijun litara zapremine motora nema nikakvog smisla. Automobil koji je tijekom godina prošao svemoguće i nemoguće faze u sklopu kojih je bio gradski, obiteljski, teenagerski, trkaći i tunerski automobil koji je oko sebe izgradio kult štovatelja. Automobil za kojim i dan-danas postoji itekako velika potražnja, te jedan od onih koji u rječniku stranih riječi uz pojam kvalitete mogu služiti kao slikovni primjer.
Dakle Honda Civic je usprkos svim popularnim i manje popularnim vjerovanjima jedan od onih automobila koji odolijevaju vremenu i uz sebe vežu itekako pozitivne atribute.
Samim time se pitam što je pošlo po zlu i zašto je Honda u današnje vrijeme od Civica napravila ruglo koje se sviđa milenijalcima i komplimentira one kojima je ukus odstranjen pri rođenju?
Zašto današnji dizajneri unutar zidova ove marke iz Civica uporno pokušavaju napraviti „nešto posebno“, te eksperimentiraju s dijelovima dizajna više nego prosječna američka tinejdžerica tijekom studija na nekom fakultetu eksperimentira s vlastitom seksualnom orijentacijom?
Mislim, prva generacija Civica bila je smiješna. No u sedamdesetima su svi gradski automobili slučajnim prolaznicima davali razloga za smijeh, pa je tako i Civic bio u trendu.
Tijekom osamdesetih je ovaj mali gradski automobil očaravao svojom upotrebljivošću i kvalitetom, a onda su došle devedesete i „GTI-era“ u sklopu koje je Civic ispao jednom od najpoželjnijih malih gradskih jurilica.
Time je za Hondu doista došlo neko novo vrijeme u sklopu kojeg je Civic unutar tri generacije ispao mega-popularnim automobilom na globalnom planu, te jedan od automobila koje je tunerska scena prihvatila u tolikoj mjeri, da se pojedini primjerci šeste i sedme generacije i dan-danas nalaze na naslovnicama časopisa posvećenih svijetu tuninga i stylinga.
Jedan od razloga za toliki uspjeh bio je praktički nepoderiv motor – motor koji je bilo moguće voziti bez kapi ulja, a da vlasnik to nije ni osjetio, te motor koji je svojim nebulozno visokim okretajima fascinirao čak i one koji japanske automobile gledaju s podsmjehom.
Dizajnom je Civic uvijek bio malčice rezerviran, pa stoga tim više čude posljednje dvije generacije (odnosno tri ako računamo FC1, odnosno FC2) koje više ne izgledaju kao gradski automobil, već prije nalikuju nekom apstraktnom umjetničkom djelu za čiju su inspiraciju poslužile rakete i svemirski brodovi.
To je pogotovo vidljivo u sklopu osme generacije Civica, koja je na tržištu šokirala puriste i privukla milenijalce, odvojivši ih nakratko od svojih Golfova, Astri i sličnih kvazi-interesantnih automobila. No to je bio tek trenutak u sklopu kojeg je Honda Civic zabljesnula i tvrtku s ovim modelom odvela u krivom smjeru.
Naime, nakon ružnjikave i senzacionalistički-orijentirane Honde Civic osme generacije ubrzo je stigla 2011. godina i deveta generacija ovog slavnog modela.
Dotična je umjesto neke umjetničke forme ili barem normalnog oblika za Civic donijela jednu od najružnijih karoserija koje sam ikada imao prilike vidjeti i koliko god da sam ovaj automobil pokušavao gledati iz raznoraznih kuteva, rezultatno stanje je uvijek bilo isto.
Ružan automobil s boka, ružan automobil sprijeda i ružan automobil straga s interijerom nalik nekoj izvedenici zvjezdanog broda „Enterprise“ bez „Warp“ pogona.
Iskreno rečeno, kada sam prvi puta vidio najave i inicijalne skice za ovaj automobil, prvo sam pogledao na kalendar, misleći da se radi o prvotravanjskoj šali. Zatim sam skoro umro od smijeha na neke „tradicionalne“ detalje, da bih naposljetku jednostavno pao u očaj i Civic devete generacije jednostavno otpisao.
Čak je i Honda za ovaj automobil između redova priznala da im nije trebao u ponudi, te da će redizajn uslijediti u najkraćem mogućem roku, pa je tako metodom pokušaja i pogrešaka na tržište ubrzo stigao redizajn modela. No pomoći nije bilo, jer je baza bila toliko gadna, da su svi ti pokušaji „oplemenjivanja“ rezultirali promašajem i Civic je i dalje ostao poput ružnog pačeta u usporedbi s ostatkom klase u kojoj se nalazi(o).
Doduše, moram priznati da je dotični Civic bio uvelike drugačiji od konkurenata unutar klase, no drugačiji su i ljudi koji hodaju unatrag ili pak oni kojima drveće predstavlja savršenog seksualnog partnera, tako da „biti drugačiji“ ne mora nužno značiti nešto dobro, zar ne?!
Uglavnom, tijekom te „nove“ ere i „senzacija“ u obliku nekolicine prošlih generacija Civica dolazimo do prezenta u sklopu kojeg priča oko ovog automobila izgleda…hm…pogodili ste – loše.
Naime, pod „prezentom“ podrazumijevam ovogodišnji salon automobila u Ženevi, gdje je Honda između ostalog prikazala i kreaturu pod nazivom Civic Hatchback Prototype, te je dotičnu najavila kao „koncept izgledom jako blizu gotovog modela kakav će se pojaviti na tržištu“, što u prijevodu znači da će kupcima ovog automobila „senzacija“ i dalje biti na prvom mjestu.
Dizajnom je tek predstavljeni prototip Civica i dalje ružnjikav, no za razliku od prethodnih nekoliko generacija nije za potpuni otpis. Dapače, neki od detalja zapravo izgledaju odlično, pa u toj maniri vrijedi spomenuti prednji kraj za koji je inspiracija (očito) bila nova generacija Honde (odnosno Acure) NSX, čiji prednji kraj izgleda genijalno.
S boka smeta to što prototip novog Civica nema niti jednu liniju koja bi bila u stanju definirati čitav automobil kao cjelinu, već svaki panel govori svoju priču. Samim time ovaj Civic pomalo sliči na Mazdu 3, no za razliku od spomenute kolegice iz Hiroshime, Civic nije ni približno toliko lijep ni skladan, te poput velike većine dijelova japanske kulture odaje dojam nečeg pomalo apstraktnog i neshvatljivog nama koji obitavamo na području „starog kontinenta“.
Samim time je kombinaciju prednjeg kraja i boka zapravo i moguće prožvakati, ali onda neminovno dolazimo do stražnjeg kraja, gdje (i opet) nastaje apsolutni kaos.
Naime, stražnji kraj je zbog ogromne količine kosih linija, praznih prostora i ravnih dijelova praktički nemoguće povezati u cjelinu. No u Hondi su u tome ipak nekako uspjeli, te je time automobil s njihove strane „zaokružen“ i kompletan.
Hm…pitam se samo koliko je ljubitelja kubizma sudjelovalo u finalnom odlučivanju vezano uz ovakav stražnji kraj, jer dotični možda predstavlja kompletirano izdanje tog dijela automobila, no ja se iskreno nadam da će kubisti zajedno s onim normalnim dijelom ekipe iz Honde sjesti i razmisliti ponovno.
Doduše, vjerujem da i hoće, jer „koncept izgledom jako blizu gotovog modela kakav će se pojaviti na tržištu“ u pravilu zvuči poput floskule kojoj su proizvođači automobila posljednjih godina itekako skloni, pa je za pretpostaviti da će Civic u svom finalnom izdanju ponuditi barem prosječan izgled dupeta. No to ćemo još vidjeti.
Uglavnom, Honda Civic ni s ovim prototipom (tj. konceptom, ako ćemo i dalje pričati normalnim jezikom) i dalje njeguje filozofiju koja za osnovu podrazumijeva „biti drugačiji“.
Kupaca najnovije generacije ovog Hondinog modela zasigurno će biti, no isto tako apsolutno vjerujem da Civic kao automobil više nikada oko sebe neće skupiti onoliku masu obožavatelja kakvu je skupljao tijekom devedesetih, kada je VTEC bio zakon, a Type R tek predmet dalekih snova.
Stoga bi možda najbolje bilo da Honda prije svega izmisli svojevrstan vremeplov i tako pokuša vratiti barem dio onoga što je tijekom godina izgubila, a onda se posvetiti dizajnu koji će barem dijelom fascinirati kao nekad.
Sve ostalo su ionako tek pokušaji, što se u primjerima posljednjih nekoliko generacija itekako dobro vidi.
