U Francuskoj postoji toranj visok gotovo 20 metara u kojem je zauvijek zarobljeno 59 automobilskih olupina. Umjesto da završe na otpadu, postale su dio jedne od najneobičnijih automobilskih skulptura na svijetu.

Na prvi pogled izgleda kao da je netko odlučio napraviti najskuplje i najbizarnije parkiralište na svijetu. Deseci automobila naslagani su jedan na drugi, a između njih nema prostora za izlazak, pomicanje ili bilo kakav pokušaj bijega. Sve je zaliveno betonom, a cijela konstrukcija uzdiže se gotovo 20 metara u visinu.

Ipak, ovo nije posljedica prometne katastrofe, neuspjelog građevinskog projekta ni neobičnog načina skladištenja starih vozila. Riječ je o umjetničkom djelu nazvanom Long Term Parking, koje je francusko-američki umjetnik Arman stvorio 1982. godine u Francuskoj.

Parkiralište s kojeg nema povratka

Skulptura se nalazi na imanju Domaine du Montcel u mjestu Jouy-en-Josas, nedaleko od Pariza. U njezinu je betonsku konstrukciju ugrađeno 59 automobilskih olupina, a visina tornja iznosi približno 19,5 metara. To je otprilike visina šesterokatnice, samo što umjesto stanova i prozora kroz beton proviruju dijelovi nekadašnjih automobila.

Projekt je nastao u vrijeme kada su automobili već odavno postali mnogo više od običnog prijevoznog sredstva. Oni su simbolizirali napredak, ekonomsku moć, slobodu kretanja i sve veći potrošački apetit društva. Arman je odlučio taj odnos prikazati na način koji je teško ignorirati: automobile je doslovno pretvorio u dio građevinske konstrukcije.

Pritom nije riječ o nekoliko starih vozila izloženih na postoljima. Automobili su nagomilani u vertikalnu strukturu i zarobljeni u betonu, čime su izgubili svoju prvotnu funkciju. Više ne mogu prevoziti nikoga, ne mogu se popraviti niti vratiti na cestu. Njihova jedina preostala uloga jest biti dio skulpture.

Zašto bi netko uništio toliko automobila?

Arman, pravim imenom Armand Pierre Fernandez, bio je jedan od istaknutih predstavnika umjetničkog pokreta novog realizma, poznatog po korištenju svakodnevnih predmeta u umjetničkim djelima. Umjesto da predmete promatra isključivo prema njihovoj praktičnoj vrijednosti, zanimalo ga je što oni predstavljaju u društvu i kako njihovo gomilanje mijenja način na koji ih doživljavamo.

Automobili su za takvu ideju bili idealan izbor. Svako vozilo nekada je bilo proizvod rada, materijala, energije i novca. Netko ga je kupio, koristio, održavao i vjerojatno doživljavao kao vrijedan dio vlastitog života. No nakon što bi završilo svoj uporabni vijek, moglo je postati tek još jedna olupina na automobilskom otpadu.

U Long Term Parkingu taj je proces doveden do krajnosti. Pojedinačni automobili gube svoju važnost, a njihova ukupna masa postaje važnija od identiteta svakog vozila. Ono što je nekada predstavljalo napredak i modernost pretvara se u trajni spomenik potrošnji.

Arman nije napravio skulpturu koja samo prikazuje stare automobile. Napravio je djelo koje postavlja pitanje što se događa s predmetima koje proizvodimo u ogromnim količinama, a zatim ih jednog dana jednostavno odbacujemo.

Koji su automobili završili zarobljeni u betonu?

Među automobilima ugrađenima u skulpturu nalaze se brojni modeli koji su nekoć bili uobičajen prizor na europskim cestama, ali i nekoliko zanimljivijih predstavnika automobilske povijesti. Na popisu se spominju Citroën DS, Citroën Traction Avant, Citroën Ami 6, Renault 4, Renault 5, Renault Dauphine, Peugeot 504, Peugeot 404, Peugeot 204, Fiat 500, Fiat 124, Fiat 126, Autobianchi A112, Austin Mini, Honda S800, Mercedes-Benz W110, Opel Rekord, Ford Escort prve generacije, Simca 1000 i Volkswagen Buba. Tu su i drugi modeli, uključujući Renault 12, Renault 16, Peugeot 104 i Volkswagen K70. Posebno je zanimljivo što se među automobilima nalaze i modeli koji su danas postali klasici, pa bi ljubiteljima oldtimera pogled na njih mogao izazvati pomiješane osjećaje: fascinaciju automobilskom poviješću i nelagodu zbog činjenice da su njihovi primjerci zauvijek zarobljeni u betonu. Ipak, treba imati na umu da popis modela ne predstavlja potvrđen inventar svih 59 vozila s točnim godištima.

Beton kao posljednja postaja automobila

Posebno je zanimljiva činjenica da skulptura nije zamišljena kao privremena izložba automobilskih olupina. Prema podacima imanja Domaine du Montcel, u njezinoj je izradi upotrijebljeno približno 1600 tona betona.

Naslov Long Term Parking u prijevodu bi značio dugotrajno parkiranje. Međutim, u ovom slučaju riječ je o parkiranju koje nema unaprijed određen datum završetka. Automobili nisu samo ostavljeni na jednom mjestu, nego su fizički pretvoreni u dio konstrukcije iz koje se više ne mogu jednostavno ukloniti.

Upravo je ta trajnost važan dio poruke. Automobil je napravljen da se kreće, ali ovdje je zauvijek zaustavljen. Stroj koji je trebao služiti čovjeku postao je nepomičan objekt, a njegova nekadašnja uporabna vrijednost potpuno je nestala.

S vremenom su izloženi dijelovi vozila počeli starjeti i propadati. Umjesto da se tragovi vremena prikriju, njihova postupna promjena dodatno naglašava ideju da ništa što čovjek proizvodi nije vječno, čak ni predmeti koje je nekoć smatrao simbolima tehnološkog napretka.

Skulptura koja je izazvala kontroverze

Kada je postavljena, skulptura je izazvala podijeljene reakcije. Nije teško razumjeti zašto. Monumentalni betonski toranj prepun automobila prilično je neobičan prizor u zelenilu povijesnog imanja s klasičnom arhitekturom.

Nekima je izgledala kao nepotrebno uništavanje automobila, dok su drugi u njoj prepoznali provokativan komentar o svijetu koji neprestano proizvodi nove stvari i jednako ih brzo zamjenjuje drugima.

Danas se Long Term Parking smatra jednim od najpoznatijih monumentalnih djela Armanova opusa. Zanimljivo je i to da skulptura nije ostala jedina poveznica automobila i njegova umjetničkog rada. Arman je tijekom karijere često koristio nagomilane svakodnevne predmete, od glazbenih instrumenata do industrijskih proizvoda, pretvarajući ih u umjetničke cjeline.

Upravo zato ovaj betonski toranj nije samo neobična turistička atrakcija. On je primjer kako se predmet koji svakodnevno koristimo može pretvoriti u nešto sasvim drugo kada mu se oduzme njegova izvorna namjena.

Koliko bi danas vrijedilo ovakvo parkiralište?

Iz perspektive ljubitelja automobila, teško je ne pomisliti koliko bi se korisnih dijelova moglo spasiti iz 59 automobila. Motori, mjenjači, karoserijski dijelovi, kotači i brojni drugi elementi možda bi nekome mogli poslužiti kao rezervni dijelovi ili materijal za obnovu.

Naravno, ne znamo kakvo je bilo stvarno stanje svakog vozila prije nego što je ugrađeno u skulpturu. Ipak, ideja da se toliko automobila trajno zarobi u betonu izaziva sasvim drukčiju reakciju kod nekoga tko automobile promatra prvenstveno kao strojeve, a ne kao umjetnički materijal.

Upravo je to snaga Armanova rada. Jedan će promatrač vidjeti monumentalnu umjetničku kritiku potrošačkog društva, drugi gomilu uništenih automobila, a treći neobično upozorenje da svaki automobil, bez obzira na cijenu i status, jednog dana može završiti izvan uporabe.

I možda je baš zato naslov Long Term Parking toliko prikladan. Dok se većina vozača nada da će svoje automobile jednog dana prodati, obnoviti ili zamijeniti novima, ovih 59 vozila dobilo je parkirno mjesto s kojeg više nikada neće otići.