Report – BMW susret, Lonjica 2013.

Kada sam prije nekoliko dana načuo kako se (opet) održava skup vlasnika BMW-a nedaleko Zagreba, odnosno u mjestu Lonjica kod Vrbovca, sjećam se da sam pomislio nešto u stilu „opet seoska zabava par auta i hrpom pijanih ljudi u glavnim ulogama“, no jučer, kada se najavljeni skup konačno i održao, moram priznati da sam ostao u šoku…

U maniri nekog lošeg i razvikanog hollywoodskog filma koji poantu i rasplet silom zadržava do posljednjeg momenta, umjesto da odmah objasnim zašto se dogodio šok i zašto sam „pojeo“ vlastite misli, krenuo bih u jednom paralelnom smjeru.
Obzirom smo svi itekako svjesni kako je trend cijelog svijeta u zadnje vrijeme jednostavno pripadati nekoj ideji ili zajednici dokle god se to isplati, često se priklanjam nekim drugim idealima izuzev financijske isplativosti, te se u određenim segmentima života itekako smatram entuzijastom. No kako zapravo objasniti entuzijazam prema nečemu? O čemu on ovisi i koji su razlozi da se manifestira u obliku ideala i afiniteta prema nečem specifičnom? Čemu zapravo entuzijazam služi i kako je moguće da u ovom današnjem za novcem gladnom svijetu entuzijazam prema određenim stvarima zapravo opstaje? Odgovor je zapravo jako jednostavan: biti entuzijast znači pripadati nekamo, a pripadnost ne postavlja uvjete, već je sve nekako na dobrovoljnoj bazi.

U Hrvatskoj se posljednjih godina doista svaka budaletina nazove „organizatorom“ nečega i onda na „prijateljskoj“ bazi krene „organizirati“ neki automobilistički event pod krinkom druženja koje bi na prostoru održavanja istog trebalo okupiti entuzijaste i pojasniti im zašto se zapravo tako nazivaju. No često ispadne sasvim drugačije, jer entuzijasti koji svoje automobile okupe na prostoru nekog takvog događanja često ispadnu jadni, razočarani i na kraju krajeva omalovaženi i ljuti.
Razlozi toj pojavi također su jako jednostavni, a ukratko se svode na ego-trip, samohvalu i općenitu umišljenost jedne osobe ili određenog broja ljudi koji tu osobu u stopu prate. Zato je tuning-scena u našim krajevima proteklih godina zapravo i razvodnjena do krajnjih granica, te se više ne zna ni tko pije ni tko plaća, jer takvih „organizatora“ ima zapravo poprilično velik broj, a po mom mišljenju svi zajedno ne bi bili u stanju organizirati jedan sastanak kućnog savjeta.
Naravno, u određenom sam segmentu takvog razmišljanja možda pomalo i subjektivan, obzirom sam se na mjestu organizatora određenih automobilističkih evenata našao nekoliko puta, no upravo zato se i smatram meritornim ispričati svoj tijek misli o toj tematici.
Da, pogrešaka i propusta uvijek ima, no nije isto radi li se o slučajnostima ili namjernom upropaštavanju „konkurencije“, što neki već godinama rade i od spomenutih entuzijasta pod krinkom „prijateljstva“ i dobre volje zapravo rade budale s peharima i medaljama u rukama. Nadalje, obzirom pravilnika, reda i bilo kakvog drugog ustroja u sklopu današnje tuning-scene zapravo i nema, jasno je kako će svaki „organizator“ sam sebi najbolje ustrojiti pravila i prema njima (najčešće) stvoriti „specijalnu olimpijadu za automobile“, dijeleći nagrade za stočetrdesetsedmo mjesto ili neku tome sličnu glupost. No tako to valjda treba biti, jer današnja „Facebook“ generacija koja pohodi takve evente o nečem boljem očito niti ne razmišlja, a s druge strane im nema tko pokazati kako bi neke stvari u tom svijetu trebale izgledati.

Zato se u ovom času dovodim do pojašnjenja gore spomenutog šoka…

Naime, obzirom na „čušpajz“ koji već godinama okružuje tuning-scenu u Hrvata, nije ni čudo da se većina nekadašnjih natjecatelja odlučila radije posvetiti izlascima i opijanjima, nego uzaludnom plaćanju kotizacija za neka natjecanja koja se održavaju od strane priučenih ljudi. Naravno, priučenim ljudima u tom smislu nazivam one koji nikad nisu zavirili na stranice Interneta, a kamoli platili put sebi i suorganizatorima na neki sajam ili event izvan granica lijepe naše – čast iznimkama, naravno.
Stoga sam i ostao u šoku, jer iskreno rečeno, pri spomenu na BMW-Meeting očekivao sam tu i tamo neki automobil na nekakvom parkingu ispred obližnje birtije u Lonjici, no ono što sam već u startu, tj. pri samom okupljanju ekipe na parkingu ispred „Lesnine“ vidio bilo je puno više od toga.

U subotu se na spomenutom parkingu već od 14 sati nadalje malo po malo počela skupljati ekipa sa svojim „kockicama“, „ajkulama“, „kamatarkama“ i ostalim nadimcima koji krase pojedine modele BMW-a, pa se tako u vrijeme grupnog polaska prema Lonjici nadomak Vrbovca skupilo pedesetak automobila ove slavne marke.
Odmah su krenule forumske priče, razgledavanja i komentari, te razmjene iskustava od strane onih malo bolje upućenih vlasnika onima koji će to tek postati, te je sve nekako izgledalo kao da se zapravo svi nekako međusobno znaju, iako u pravilu nije tako.
Uglavnom, nakon nekoliko zapaljenih cigareta, popijene kave i inicijalnog upoznavanja s nekolicinom ekipe koju sam na tom parkingu kraj njihovih automobila po prvi puta imao prilike vidjeti, prema Lonjici je po obilaznici krenula mini-kolona.

Kada smo krenuli svi zajedno, mislio sam da će se istog momenta razviti neka shema koja podrazumijeva natjeravanje i slalom iz trake u traku, no i opet sam se prevario, jer su dečki i cure za volanima svojih BMW-a bili savršeno kulturni, što je zapravo dijametralno suprotno svim nedavnim statistikama i zezanciji koju sam u obliku tekstova objavljivao u tom smislu. Dakle, teorija o s***njama nikako nije zaživjela u praksi – ma o kojoj boji BMW-a ili dobnoj granici da se radilo.
Sama vožnja bila je popraćena s nekoliko suvozača koji su itekako bili voljni snimati dijelove puta prema Lonjici, no izuzev toga nije bilo nikakvih ekscesa i pretjerivanja u bilo kojem obliku. Dapače, mirniju vožnju u tako interesantnoj pratnji nisam doživio već godinama.

Kada sam kao dio kolone koja je krenula sa „Lesnine“ stigao na prostor održavanja susreta, moram priznati da sam se prvo iznenadio ambijentom koji je jednostavno odličan, a zatim i s brojem BMW-a koji su već stajali parkirani i izloženi na travi pored obližnjeg ugostiteljskog objekta. No automobili sa sudionicima susreta jednostavno nisu prestajali pristizati, te se uskoro kompletan prostor popunio toliko da je bilo teško prolaziti između parkiranih automobila.
Nakon kratke kave, naravno da je krenulo razgledavanje svega što se na prostoru skupa našlo – od raznoraznih modela BMW-a poput 1502, 1602 i 2002, jedan fenomenalno očuvan primjerak E28 serije 5, te nekoliko prelijepih modela E21 serije 3 koji su stajali pri dnu, pa sve do svih mogućih varijacija na temu E30, E36, E46 „trojki“, nekolicine novijih „petica“ i par sasvim novih modela serije 1, 3, i 5. Dakle doista je bilo svega i svačega za vidjeti.
Isto tako bilo je za vidjeti i nekolicinu pripadnica ljepšeg spola koje su čas krasile terasu ugostiteljskog objekta, čas automobile u kojima du došle ili koje su dovezle na prostor susreta.

Sam susret nije imao nikakav natjecateljski karakter, što u prijevodu znači kako se radilo o jednostavnom druženju ljudi sa zajedničkim afinitetima prema jednoj (njima) posebnoj marki automobila – bez ikakvih pehara, sponzorskih nagrada i sličnih gluposti koje su posljednjih godina nažalost postale obavezne na ovakvim eventima. Dapače, dovoljno je bilo popiti kavu, pivo ili nešto „kraće“ u društvu i uz to popuniti želudac pokojim komadom mesa s roštilja po iznimno popularnim cijenama. Dakle čak ni tipičnog ugostiteljskog lopovluka u Lonjici nije bilo, što je dodatno vrijedno spomena i hvale.

Organizatori su se potrudili oko parkinga i parkiranja automobila koji su se pojavili na susretu, no to nije bilo sve oko čega su se potrudili, jer je već sat-dva nakon dolaska svih sudionika krenuo „sexy car-wash“, te su se dvije „profesionalke“ počele itekako razbacivati po i oko jedne nevino parkirane E36-ice. OK, moram priznati da sam se tih peračica automobila na takvim i sličnim eventima već nagledao, pa mi taj dio i nije bio nešto pretjerano zanimljiv, no kad su cure već bile prisutne, zaslužile su spomen i pokoju fotografiju.
Nakon završetka tog dijela susreta, jednostavno se krenulo sa „kud koji“ filozofijom. Neki su čavrljali kraj šanka, neki su sjedili na terasi i maltretirali neke druge (striktno verbalno, naravno), dok su neki pak stajali kraj svojih automobila i s drugim vlasnicima automobila iste generacije jednostavni izmjenjivali iskustva i brojeve telefona. Reklo bi se tipično, no i opet na neki način posebno s obzirom na doista ogroman broj sudionika koje mislim da u tom broju nitko nije očekivao.

Iako su organizatori najavili i nagradne igre i live-svirku u večernjim satima, moram priznati da sam se kao klinac poslije crtića povukao prema Zagrebu, no ne iz razloga dosade ili nečeg tome sličnog, već zato što sam bio malo previše optimističan prema dobu godine i jednostavno zaboravio ponijeti nešto pametno za obući. No to je već jedna sasvim druga priča koja (vjerujem) nikome nije bitna, već ono što jest bitno svedeno je na činjenicu da pravi entuzijasti ipak postoje i nisu im bitni ni mediji, ni nagrade ni pehari, već samo dobra ekipa i zajedničko guštanje u modelima marke koju toliko vole, a u ovom slučaju to je bio BMW.

Nadam se da će susret u Lonjici doživjeti još jedan nastavak i sljedeće godine, jer ovako se ugodno iznenaditi brojnošću automobila i njihovih entuzijastički nabrijanih vlasnika i vlasnica nije baš svakodnevni slučaj i definitivno ću i opet svratiti.