Renault Sport Spider – 25 godina za automobil ispred svog vremena
…ili je možda bolje reći „automobil za sva vremena“?
Renault je već odavno proslavio 120 godina svog postojanja. I tom je prigodom tržištu ponudio…hm…baš ništa posebno.
Jer izuzev sporadičnih financijskih akcija u smislu smanjenih rata kredita ili leasinga, te pokojeg modela s nekom „zanimljivom“ oznakom ili pak nekom stavkom opreme viška, ta je slavljenička godina obilježena na isti način kao npr. sprovod nekog serijskog ubojice. Sa slabim odazivom, nikakvom najavom i bez nekog pretjeranog smisla.
Ali to tako danas (pretpostavljam) mora biti, jer proizvođači automobila već godinama međusobno održavaju natjecanje u bezličnosti i (foto)kopiranju na sve moguće i nemoguće načine, pa je samim time i tih 120 godina postojanja za Renault (i opet pretpostavljam) iz nekog razloga jednostavno moralo ispasti bezlično i nebitno.
No prije nekoliko je desetljeća Renault s pravim adutima igrao Belot u svijetu automobila.
Jer u ta zlatna vremena žuto-bijeli bolidi nisu stajali u muzejima, već su jurcali po čistim i prljavim stazama, te konkurirali najboljima u svijetu Rallyja, utrka izdržljivosti, te unutar domene najluđeg oktanskog cirkusa na svijetu, odnosno Formule 1.
Proizvodili su se opaki motori koji su nakon nasilnog guranja ispod poklopca motora pojedinih modela za mnoge vozače proces vožnje definirali kao “gas-borba za goli život-stup-kraj”. Premijerno su se prikazivali mali, srednji i veliki automobili za koje se tada smatralo kako su zapravo omanja revolucija.
Auto-novinarima su se bez ikakvog upozorenja u ruke davali ključevi ubojica na četiri kotača…
Dakle, tih je godina Renault u svijetu automobila značio puno više nego što je to slučaj u današnje vrijeme.
A to pak savršeno dokazuju modeli poput poremećenog Clia s potpisom Franka Williamsa, modela 21 Turbo-Quadra-svašta-nešto, 11-ice Turbo u obje tehno-manične karoserijske izvedenice, Renaulta 25 i sve sile luksuza i tehnologije s kojim se dotični mogao pohvaliti, te „petice“ Turbo, Maxi, GT-Turbo i tome sličnih masovnih ubojica na četiri kotača u malom pakiranju.
Bila su to vremena u sklopu kojih se inženjeri i tehnolozi nisu opterećivali s dabrovima, polarnim medvjedima i ozonskim omotačem.
Nije ih bilo briga koliko djece stane na stražnje sjedalo, koliko će dotična dječica plakati od G-sila tijekom vožnje i hoće li punica odobravati kupnju poremećenog automobila poput 5-ice GT-Turbo ili Alpine A310 (odnosno 610).
Pohvale i kritike također nisu bile pretjerano važne, jer fokus nije bio na kvantiteti, kvartalima i bonusima za preplaćene managere, već na uživanju u vožnji koje si je mogao priuštiti čak i običan smrtnik.
Dakle, jedno sasvim drugačije vrijeme od ovoga u kojem danas živimo, te u čijem bezličju Renault kao proizvođač automobila danas egzistira.
Uostalom, pokušajte samo zamisliti da se u današnje vrijeme svijetu predstavi apsolutno fascinantna nebuloza poput Espacea F1 i eto nam svima potvrde za ovu tezu.
Dakle, tijekom godina i godina svog postojanja, Renault je proizveo neke itekako hvale vrijedne automobile.
Među najposebnijima vrijedi istaknuti Clio V6 (u obje generacije) i još poneke modele koji su itekako karakterom sezali u neka prošla vremena.
Ali prije 25 je godina Renault svijetu podario svoj najfascinantniji automobil modernog doba: Renault Sport Spider.
Ideja je bila jednostavna – zaposliti ekipu u Dieppeu (odnosno u bazi Alpinea) i stvoriti automobil koji bez ikakvih komplikacija i pretencioznosti služi kao igračka.
Model koji će izuzev vlastite serije utrkivanja imati i vlastitu bazu kupaca i štovatelja. Ideju koja će iz jednog poprilično prosječnog proizvođača automobila unutar određenog dijela tržišta stvoriti velesilu.
I u svemu je tome Renault apsolutno uspio, jer Sport Spider od samog početka nije samo još jedan automobil u nizu, već sam po sebi predstavlja jedan od najupravljivijih i tijekom bjesomučnog natjeravanja negdje u stvarnom svijetu općenito najupotrebljivijih automobila svih vremena.
A to je itekako vrijedno hvale iz kojeg god kuta se gledalo, jer je u krajnjoj liniji riječ o svojevrsnoj genezi, odnosno početku sage o Renaultovom „Sport“ odjelu.
Dizajnom mnogima odbojan (da ne kažem ružan), Renault Sport Spider predstavljao je prištavog kržljavca na tulumu body-buildera.
Brojkama je djelovao nezrelo, pomalo jadno i ni po čemu posebno. Performansama (u teoriji) također, jer 215 km/h maksimalne brzine u kombinaciji s 6,9 sekundi do stotke čak ni u 1995. godini nije uzrokovalo orgazme ni u kojem obliku.
Ali upravo u tom dijelu ionako griješe svi oni kojima brojke predstavljaju jedino polje interesa. Jer brojke u smislu ovog automobila nikada nisu bile poanta, već je baza fascinacije bila smještena negdje drugdje.
Odnosno točnije u polje voznih svojstava s kojima je Sport Spider ispao daleko ispred konkurencije – i to ne samo svog vremena, nego i dan-danas.+
Interijer u usporedbi s kojim je turski zatvor savršeno opremljen, bio je jedno veliko „ne“ za mnoge kojima se ovaj automobil čak i nazivno sviđao. No to pak nikoga ne treba pretjerano čuditi, jer je Sport Spider u tom smislu na prvi pogled ispadao škrtijim od njemačkog turista na Jadranu.
Jer opreme jednostavno nije bilo ni na pomolu.
Sustav grijanja nije postojao unutar popisa opreme. Isto tako nije postojao niti bilo kakav radio-CD-nešto-uređaj. Servo-sustav na volanu također nije bilo moguće staviti u popis opreme, jer dotični nije bio ni u planu za ovaj automobil.
Čak se i vjetrobransko staklo moralo naručivati posebno, jer ga ovaj automobil u serijskoj opremi nije imao.
No s druge je strane kompletna šasija bila izrađena od aluminija, što je uz plastičnu karoseriju bio savršen odgovor na bilo kakav spomen hrđanja i bilo kakav upit vezan uz čvrstoću i krutost.
Dizajnerska i tehnološka rješenja bila su apsolutno podređena držanju ceste i nenormalno fokusiranom osjećaju vožnje.
Zatim je tu i „roll-bar“ koji je za razliku od vjetrobranskog stakla dolazio u sklopu serijske opreme, a onda je tu za kraj prisutna i ukupna težina praznog vozila (kako bi to lijepo objasnila prosječna prometna dozvola u našim krajevima) od tek 930 kilograma.
Ili je dotična maksimalna težina praznog vozila zapravo početak, a ne kraj? Hm…
Bilo kako bilo, Renault je s ovim automobilom proizveo ono što je npr. BMW napravio kada se prvi model s „M“ oznakom pojavio na tržištu.
A to je homologirani čudak na četiri kotača koji je već od premijernog prikazivanja polarizirao javnost. Automobil koji bez spomena utrkivanja nije imao nikakvu vrijednost, te jedan od onih koje bi povijest bez ikakvog problema mogla prekrižiti i zaboraviti.
Ali u svemu tome je Sport Spider označio početak jednog novog odjela i svojevrsne revolucije koja od prvog trena ne samo da redefinira pristup određenim segmentima tržišta, već se direktno dotiče i stanja uma prosječnog auto-entuzijasta.
Sport Spider je za Renault otvorio jedno novo poglavlje postojanja i kao takav predstavlja nešto apsolutno posebno. I to nije puka pretpostavka ili pak naklapanje zaljubljenika u Renault, već činjenično stanje koje nije moguće anulirati, te od kojeg nema potrebe bježati.
Proizvodnja ovog nesvakidašnjeg i po mnogočemu revolucionarnog Renaulta trajala je svega tri godine, te je tijekom tog životnog ciklusa za Sport Spider prodano tek nešto više od 1,400 primjeraka.
Stoga ovdje ne pričamo o automobilu poput Meganea Sport (odnosno RS) koji i dan-danas imponira štreberima, sektašima i ekipi koja svoje slobodno vrijeme provodi na forumima čiji su članovi tek puki istomišljenici i štovatelji marke.
Dapače, ovdje pričamo o beskompromisnom trkaču koji se ne priklanja floskulama poput „tehnologije iz Formule 1“ i sličnih nebuloza, već svoje atribute samim svojim postojanjem potvrđuje iz metra u metar.
Jer ovdje nije riječ o pukom marketinškom triku, već o automobilu koji ne pati od poremećaja osobnosti, već od inicijalnog predstavljanja javnosti jako dobro zna što je i gdje je pozicioniran na tržištu.
Mnogi Sport Spider danas uspoređuju s prvim Lotusom Elise. I to s punim pravom, jer oba automobila iz svake pore u oči konkurenciji trljaju karakter. Tvrdoglavost.
Striktno usmjerenje prema vozačkom guštu i osmjehu na licu. I upravo zato je vrijedilo spomenuti „srebrni pir“ za ovaj maleni, čudnovat i naizgled smiješan Renault. Jer takav automobil Renault više zasigurno nikada neće proizvesti.
A to je zapravo tužno.
