Mercedes-Benz – kome ovo treba?!?
Mislim da tvrtku Brabus ne treba puno predstavljati svijetu, jer upravo je ta tvrtka u domeni pimplanja po modelima marke Mercedes-Benz jedna od najpoznatijih tuning-tvrtki u svijetu.
Rekorda koje Brabus ima iza sebe u sklopu životopisa ima mali milijun: najbrže limuzine na svijetu, najjači automobil bez krova na svijetu, najjači terenac na svijetu…lista nekako ide unedogled.
Realno gledano, često se iz Brabusovih uradaka mogla pročitati svojevrsna predanost marki čije modele u Brabusu prerađuju, no istovremeno je rijetko koji Brabusov model zapravo bio vozljiv.
Većina njihovih prerada sa silnim konjima i količinom okretnog momenta prelazila je zdrav razum, a upravo tako su se dotični modeli na cesti i ponašali. Većina ni s uključenim sustavom kontrole proklizavanja kod jačeg pritiska papučice gasa nije mogla krenuti s mjesta, a da ne spali gume do neprepoznatljivosti, dok o zavojima bolje da ni ne pričam. Na svoje sam oči vidio nekolicinu ljudi za koje inače znam da mogu ultra-brzo voziti sve živo ni neživo na četiri kotača i preživjeti, no s Brabusima su se itekako mučili i odustajali.
S jedne je strane, dakle, osnovna ideja kojom se od automobila određenim preradama i doradama stvara nešto apsolutno posebno, no s druge se strane od tih istih automobila stvaraju nekretnine opasne po život, s obzirom na to da potencijalni kupci (ukoliko prežive) jednostavno radije gledaju u svoje Brabuse, nego što im pada napamet voziti ih.
Dakle spomenom naziva tvrtke Brabus zapravo spominjemo ekskluzivnost, tehnologiju, brutalnu snagu i korelaciju svih tih pojmova sa suicidalnošću, zar ne?!
No kako opisati i u koju zapravo priču strpati ovu posljednju kreaciju luđaka iz Bottropa, moram priznati da doista ne znam, jer ovo što sam u sklopu brošure imao prilike vidjeti prije nekoliko dana zapravo je automobil kakav bi zajedničkim snagama vjerojatno sklopili Chuck Norris i nevjerojatni Hulk. Drugo objašnjenje nemam, jer ono što se naziva Brabus 6×6-700 jednostavno je nenormalno i nepotrebno iz kojeg god kuta se gledao dotični automobil.
Za početak imati šest kotača na automobilu nije ništa posebno, a još je manje nešto što već nekolicina proizvođača automobila nije pokušala izvesti. Dapače, terenci su u tom smislu pokriveni s popriličnim brojem pokušaja koji podrazumijevaju pogon na šest kotača, dok svijet normalnih i sportskije nastrojenih automobila u tom smislu zapravo ispada pomalo čudan. Pa ipak je tvrtka Leotard (koju sam nedavno spomenuo pod onih "10 stvari" vezanih uz Renault) proizvela 5-icu sa šest kotača, dok je već pomalo zaboravljena britanska tvrtka Panther Westwinds Ltd. koja je davne 1977. godine bila toliko inspirirana Tyrellovim P34 bolidom Formule 1 da se na tržište automobila odlučila izbaciti Panther Six – kabriolet sa 6 kotača i 8,2-litarskim Cadillacovim motorom koji je navodno bio sposoban potjerati ovaj apsolutno čudan automobil do brzine od preko 300 kilometara na sat.
Dakle, s obzirom na to da su osamdesete godine sa svom svojom količinom kiča i glupavih ideja odavno minule, doista mi nije jasno zašto su se iz Brabusa sjetili na tržište automobila u ovom poprilično recesivnim vremenima ponuditi Mercedes-Benz G-Klase sa šest kotača i pogonom koji ih sve obuhvaća. Da, znam…AMG je prije nekoliko mjeseci odlučio isto to tržište oplemeniti takvim jednim automobilom, no u usporedbi s Brabusom, taj je potez bio produkt apsolutno zdrave pameti.
Ono što za početak razlikuje ta dva stroja sa šest kotača jest količina snage, s obzirom na to da Brabusova varijacija na temu stare G-Klase s pogonom šest kotača ima 700 konjskih snaga koji razvijaju tek nešto manje od 1,000 NM okretnog momenta, što je pak dovoljno da pokrene planetu u drugu stranu.
OK, jednim je dijelom tolika količina konja potrebna, jer ovo čudo ima tona koliko svi pacijenti u klinikama za odvikavanje od hrane diljem južne hemisfere, pa je dobro znati da ga se može pokrenuti s mjesta, ali opet…navoditi kako ti konji rezultiraju ubrzanjem od nule do stotke za 7,4 sekundi u mojoj je knjizi vrednovanja ili kompletna za***ancija ili pak kronično pomanjkanje mozga.
No sva ta sila konja, šest kotača s pripadajućim pogonima, detalji kakvih bi se posramio prosječan tenk i sva sila preinaka koje ovaj automobil (barem u teoriji) čine posebnim, zapravo ispadaju savršeno normalnima kada se pogled samo na kratko baci na interijer ovog monstruma.
Naime, moram priznati da bi jako rado upoznao osobu koja je vidjela konceptualni uradak, (vjerojatno) vidjela gotov proizvod i onda se odlučila kompletan interijer presvući u kombinaciju boja kakva bi prije priličila predsoblju glavnog ureda udruge "Iskorak".
Crvena kožna sjedala u kombinaciji s crvenom varijacijom na temu Karbona, te uz hrpu predivno poliranih aluminijskih detalja istovremeno diže želudac i podiže očni tlak, dok kod pripadnika ljudske populacije podložnijih vanjskim utjecajima samo jedan pogled na ovakav interijer najvjerojatnije automatski uzrokuje promjenu spola.
Kada bi me netko pitao kako bih opisao interijer ovog disproporcionalnog i savršeno nepotrebnog automobila, moram priznati da bih najvjerojatnije ostao zbunjen i bez teksta, iako također moram priznati da mi pojam "kupleraj" u ovom času pada napamet.
Uglavnom, s obzirom na to da mi u ovom času ponestaje epiteta kojima bih počastio ovaj kompletno nepotreban automobil, a i boli me trbuh od smijeha, te mi oči naotiču zbog pogleda na interijer, zapravo je možda najbolje jednostavno prestati.
No jedno pitanje ipak ostaje…
Koliko je ljudi na ovom svijetu bez problema sposobno sjesti u nešto ovakvo i provozati se gradom u ovo recesivno vrijeme u sklopu kojeg se konstantno samo štedi?
Mislim da bih se u takvom automobilu osjećao kao prostitutka u crkvi ili pak kao crnac na zabavi Ku-Klux-Klana – jako glupo, jako zbunjeno i jako uplašeno, tako da čak i uz najbolju volju za ovaj automobil izuzev neke čudnovate i samo ekipi u Brabusu jasne demonstracije sile, jednostavno ne vidim povoda ni smisla.
TEKST: Ivan "IGloo" Gluhak
FOTOGRAFIJE: CarBuzz.com, Edmunds.com i Google Images