Saga o novim registarskim pločicama ima svoj nastavak
Evo i četvrtog nastavka priče o registarskim pločicama. Priče koja je po tko zna koji puta zorno pokazala koliko su vladajući fantastično genijalni i ultra-sposobni.
Ma zapravo ne znam što bih zapravo rekao u uvodu, pa ću se radije raspisati unutar ostatka ovog teksta.
Kako smo na našem malom internetskom portalu posvećenom svijetu automobila često skloni sažeti nekoliko poglavlja neke priče u jedan tekst, tako sam pokušao napraviti i kada je cijela priča oko novih registarskih pločica postala aktualna. No koliko god da sam se potrudio, priča mi nikako nije išla na ruku, te sam unutar sljedećih dva mjeseca bio prisiljen pisati drugi dio te sage, a onda je još nekoliko mjeseci kasnije na red došao i treći dio.
I pazite sad – ni to nije bilo dovoljno, jer u maniri Karamarkove brojalice do pet stižemo do posljednjeg, tj. četvrtog poglavlja ove teorije idiotizma u praksi.
Naravno, preskočit ću digitalizaciju, s obzirom na to da taj segment vremena u kojima živimo za ovu priču nije nimalo bitan.
Dapače, ono što je najbitnije svodi se na već opće poznate atribute vladajućih od deves´prve do danas: krađa, lopovluk, malverzacije, apsolutni manjak ikakve odgovornosti i isto još veći manjak sposobnosti.
Stoga čisto sumnjam (ili bolje rečeno sumljam) da nam vladajući znaju sami i cipele zavezati, a da pri tome nešto ne zeznu ili da na kraju tog procesa iznenada nestane jedna vezica.
Dakle nove registarske pločice…
Nakon dva održana natječaja u sklopu kojih se tražilo vizualno rješenje, cijela je priča prolazila u tipično hrvatskom tonu – uz veliku larmu, nikakve rezultate i politička podmetanja u maniri „tata ti je komunjara“. Na kraju se ipak došlo do nekakvog rješenja, te je na natječaju prihvaćeno ono s potpisom g. Đureka i njegovog tima.
Dotično dizajnersko rješenje u pravilu ne izgleda nimalo loše, te je ako se mene (kao kolegu dizajnera) pita, boljeg rješenja na natječaju nije bilo.
Po završetku natječaja je g. Ostojić kao tadašnji ministar MUP-a na pressici ponosno mahao s novim rješenjem kao da ga je sam osmislio i proizveo, no tada na scenu stupa vječna opozicija koja potpomognuta ekipom (tada) budućih kampera iz Savske na onaj jedan zub po osobi uzima cijeli natječaj i UDBAško rješenje iz kojeg je maknut grb koji svi toliko volimo.
Naravno da je u tom momentu ministar Ostojić morao podvući crtu i nazvati gdina. Đureka, te ga zamoliti da ipak vrati grb naš svagdašnji, jer u protivnom „neće bit´ dobro“.
G. Đurek je kao svaki normalan dizajner koji cijeni svoj rad lijepo objasnio da to neće ići, te je onako ležerno MUP-u i pratećoj ekipi zabranio korištenje njegovog rada u bilo kakve svrhe, pozivajući se na svoja autorska prava i te (u Hrvatskoj) manje bitne stvari.
Potom se poput trešnjice na vrhu torte oglasila i lijepa i sposobna mlada dama pod imenom Iva Babaja, koja je uz svu svoju sposobnost i pamet postala i predsjednica Svjetskog savjeta dizajna (odnosno skraćeno „IcoD“), te je vlastodršce podsjetila na njihovu vlastitu nesposobnost.
Time je g. Đurek unaprijed dobio bitku zbog „nepoštovanja struke i manjka hrabrosti“ onih koji su na državnom nivou ovaj natječaj „organizirali“ i sproveli.
Uglavnom, u tom je momentu saga o novim registarskim pločicama trebala završiti, no poput scenarija najglupavije hollywoodske sit-com serije od jučer imamo još jedan nastavak.
Jučer je na eRTeeLovoj emisiji „RTL Danas“ u eteru prikazano danas aktualno dizajnersko rješenje nove registarske pločice s kojima bi se svi naši automobili uskoro trebali okititi (i to ponovno platiti). Autor ovog dizajnerskog rješenja je g. Gordan Resan – inženjer arhitekture i dizajner koji svoj talent i znanje širi iz Rijeke u svijet, te koji je na MUP-ovom natječaju ispao trećeplasirani autor vizualnog identiteta nove hrvatske registarske pločice.
Sam dizajn je na neki način g. Resana opisao poput vidovnjaka, s obzirom na činjenicu da se uz ostale elemente usprkos pravilima natječaja (koja su dijelom definirala novu registarsku pločicu bez hrvatskog grba, zastave ili neke takve opskurne i nepotrebne oznake) od njegove strane pločici ipak našao grb.
To je naravno nakratko razveselilo g. Ostojića, no tada se u Hrvatskoj dogodila panika zbog nagle invazije migranata koja je prijetila zauvijek uništiti hrvatski genetski kod, pa se od daljnjih razrada po pitanju registarskih pločica nakratko odustalo.
Danas je g. Ostojić svojim mandatom na mjestu ministra MUP-a potpao u povijesne knjige, te poput nekog lika iz bajke ili pak naratora u uvodu nekog filma može samo prepričavati događanja vezana uz natječaj i odabrana rješenja novih registarskih pločica, te vala neslaganja tadašnje opozicije i ostalih „anti-komunističkih“ linija u Hrvata.
Novi je ministar uobličen u gospodina pod imenom Vlaho Orepić, te je sljedeće četiri godine (odnosno dok ga ne smjene s te funkcije) upravo on zadužen za nastavak ove metalne trakavice namijenjene automobilima. No to u ovom momentu i nije toliko bitno, odnosno ne predstavlja problem, već je cijelu priču potrebno gledati iz drugog kuta.
Naime, nakon jučerašnjeg priloga o registarskim pločicama uslijedila je reakcija g. Resana koja ukratko opovrgava bilo kakvu poveznicu između njega i na eRTeeLu prikazanog rješenja nove registarske pločice.
Taj novi moment u cijeloj priči g. Resan objašnjava izjavom koja kaže da su prikazane registarske pločice „novinarski uradak“, te kako „ne potječu iz njegova ureda, niti su dostavljene od naručitelja“.
Dakle, u prijevodu se netko igra školice.
G. Resan u nastavku kaže i da je riječ o „Neovlaštenom prikazivanju vlastitog grafičkog rješenja i ciljano dezinformiranje, kao i iritiranje javnosti, što nama kao dizajnerima nanosi i strukovnu štetu“, a dodaje i kako su „Izgled pločice, font, boja i raspored znakova na pločici prikazanoj u emisiji izrađeni isključivo od strane RTL-ova novinara, odnosno na njegovu osobnu inicijativu“.
Time se g. Resan zapravo ogradio od jadnog dizajnerskog rješenja koje dobrim dijelom podsjeća na registarsku pločicu (ili bolje rečeno tablicu) iz danas bivše države, pa se samo nadam da tijekom sljedećih dana neće biti organiziran dolazak ljute rulje sa slovom „U“ na kapama i ispred eRTeeLove zgrade napraviti šator u kojem će se po akcijskim cijenama prodavati jagnjetina.
Sad se zapravo još jednom očekuje reakcija gore navedene internacionalne organizacije pod nazivom „IcoD“, odnosno njene predsjednice, gđe. Ive Babaje, koja bi još jednom „za ove u zadnjem redu“ trebala ponoviti kako je cijela ova priča još jedan podsjetnik na sveopću nesposobnost koja se ovaj puta iz domene aktualne vlasti proširila i na medije.
No u kojem se stadiju zbog svega toga nalaze nove registarske pločice, koje su (onako usput rečeno) trebale biti u primjeni od 01.01.2016. godine?
Hoće li aktualni vlastodršci otići još malo u razradu cijele ove priče, te barem pokušati ukinuti neku od ukupno 128 varijacija na temu oznaka gradova u Hrvatskoj?
Hoće li se konačno na obzoru pojaviti neki političar ili državni djelatnik s vizijom koji je dotičnu viziju barem dijelom u mogućnosti potkrijepiti sa sposobnošću, a ne samo s praznim pričama okrenutim mržnji i ideologijama degradacije?
Hoće li Nives Celzijus napisati još jedan bestseller?
Hm…
Sva su ta pitanja (izuzev ovog vezanog uz Nives, jer znamo da hoće) zapravo manje-više retoričkog tipa, jer poput mnogih ideja dvokomponentne vlasti koja se svakih nekoliko godina mijenja još od devedes´prve, i ova je inicijativa (očito) otišla k vragu, pa se samim time stadij može definirati kao „nepoznat“.
To naravno i nije baš super i predivno, jer ako u sklopu ove jednadžbe navedemo i činjenično stanje koje podrazumijeva prestanak štampanja (tj. štancanja) aktualnih registarskih pločica, postaje itekako upitno koliko će se još dugo moći registrirati nova (i polovna) vozila.
No to očito nikoga ne brine baš previše, jer g. Orepić na vrhu MUP-a uz riječi „nemam komentara“ samo odmahuje rukom, a g. Ostojić za takve stvari više nije u nadležnosti davati odgovore.
Stoga vrijedi zaključiti kako se (i opet) cijela priča lomi na leđima onih koji poput gospode Đureka i Resana odrađuju svoj posao na vrijeme i kako treba, te na nama „običnim smrtnicima“ koji sve to skupa (zajedno s naknadama za (ne)rad uhljeba u sklopu državne mašinerije) iz mjeseca u mjesec samo plaćamo.
Samim time vrijedi rezimirati ovaj tekst uz pretpostavku da će jednom za sve nas možda ipak stići neka nova vremena – ona u sklopu kojih neće biti bitno gdje je netko bio devedeset prve ili kome je djed bio Partizan, a kome ne. Ona u sklopu kojih će se na raznorazne funkcije postavljati malobrojni ljudi čiju podobnost definira struka, a ne politička ili obiteljska linija, te ona u sklopu kojih se za vozače neće svako toliko izmišljati neki novi nameti zbog kojih bi se na silu punio državni proračun koji ionako služi samo da bi privilegirani iz njega mogli krasti.
I svjestan sam da to možda ni sam neću doživjeti, što baš i nije neka pretjerano optimistična misao, no možda je bolje gajiti čak i taj nadrealistički optimizam, nego se prepustiti bagri koja nas iz dana u dan vuče sve niže i niže.
Uostalom, kada bi svi u Hrvatskoj dozvolili sami sebi da ih povuku te sile iz nekih mračnih vremena, vjerujem da bi uz sve ostalo ubrzo morali početi uvoziti i janjetinu, a to pak otvara jednu sasvim novu krizu iz koje ćemo se teško izvući.
Ah ta naša ´rvacka…
