…i onda je svizac oteo hrvatski grb
Iako će naslov nekima zvučati smiješno, zapravo se radi o još jednoj u nizu tragedija koje su pogodile lijepu nam našu…
Prije nekoliko tjedana sam se ukratko osvrnuo prema ideji vladajućih koju bi najlakše bilo usporediti sa starim ex-Yu filmskim naslovom „Maratonci trče počasni krug“. No umjesto simpatičnog djedice s trubicom i zabavne obitelji grobara uz ovu se priču nažalost ne veže ništa pozitivno ni gledljivo, jer je i opet riječ o “izmišljanju tople vode” od strane vladajuće partije i onih koji ih u stopu prate.
Naime, prije nekoliko mjeseci je vladajućima palo napamet promijeniti postojeće registarske pločice i time „dodatno poraditi na prepoznatljivosti republike Hrvatske“. Odlična ideja, zar ne?!
Tako su (samo bez cinizma) mislili i navedeni pripadnici Sustavno Devastatorske Partije (to sam sad izmislio), te kad je ideja malo pomalo kretala prema realizaciji, pojedine skupine neradnika udobno smještene u prostorije pojedinih ministarstava odlučile su cijelu priču započeti s natječajem vezanim uz “novi” i „prepoznatljivi“ dizajn.
Tu naravno odmah dolazimo do problema, jer dizajn registarske pločice otprilike je ravan dizajnu osobne iskaznice, što u prijevodu znači da baš i nije pretjerano bitan nekome tko ne radi na graničnom prijelazu ili pak u Policiji. No natječaj je objavljen – i to ne jednom, već dvaput.
Prvi rezultati natječaja „nisu bili zadovoljavajući“, (čitaj: „nitko od rođa i njihove djece nije znao nacrtati registarsku pločicu na kompjuteru“), no vlastodršci nisu posustali, te je drugi „počasni krug“ za naše “maratonce” ipak polučio rezultate. Odabrano je nekoliko „odličnih prijedloga“, no na kraju je odabran onaj dizajnera Nikole Đureka i (pazite sad) njegovog tima. Ma predivno!
Dotični dizajn je najbolje opisati ovako:
-ima slova
-ima brojke
-ima čudnovatu oznaku između slova i brojki
-ima oznaku EUnije
-nema hrvatski grb
Hmmm…kako li se čovjek zajedno sa svojim timom samo naradio. Svaka mu čast i vječna slava.
E sad…kako u daljnjem dijelu ovog teksta ne bih ispao glup (poput mnogih teoretičara zavjere), neću tražiti sličnosti u „oznaci“ koja je u sklopu novih i „instantno prepoznatljivih“ registarskih pločica zamijenila grb republike Hrvatske s nečim što mnogima nalikuje na logotip SDP-a ili pak zastave republike Srbije, jer to jednostavno smatram idiotizmom.
Dapače, iako sam svjestan da ljudi na vlasti u hrvatskoj nikad nisu bili pretjerano pametni ni sposobni, svejedno odbijam vjerovati da je aktualna garnitura toliko glupa da bi na tako očit način reklamirala vlastitu stranku ili pak „interese i pripadnost pojedinaca“ koji se u sklopu vladajuće garniture nalaze. To mi jednostavno zvuči poput početka neke filmske parodije znanstveno-fantastične tematike, te me istovremeno podsjeća na medijske diareje u sklopu kojih je pružatelj telekomunikacijskih usluga “ViP” prema nekim turbo-intelektualcima u “zlatno doba” Hrvatske Demagogijske Zadužnice (što sam i opet upravo smislio) objašnjen kao skraćenica “Volimo Ivića Pašalića”. Ajme majko…
No to je u hrvatskoj zapravo sasvim normalno i samim time će uvijek postojati oni koji priglupim senzacijama pokušavaju dobiti čitatelja više, te istovremeno „uzburkati naciju“ sa svojim senzacionalističkim idiotarijama, pa neka im bude.
Protiv toga se ionako nije moguće boriti ništa uspješnije nego s literarnim pokušajima Nives Celzijus, ili pak s unikatnim pogledom na monogamiju koji već godinama tako zorno pokazuje Severina. Zato po tom pitanju radije šutim.
No oko nekolicine stvari vezanih uz ovu tematiku mislim da se ne isplati šutjeti, a te stvari usprkos navodima ministra Ostojića, koji kaže „Sad će svi gradovi u Hrvatskoj imati mogućnost da imaju svoju slovnu oznaku i to neće povećati troškove građanima“, izgledaju poput još jednog niza laži kakve već više od dva desetljeća gutamo od strane političkog dvoumlja koje se izmjenjuje na vlasti.
Matematika vezana uz gore navedenu ministrovu izjavu izuzetno je jednostavna i čak bi klinac u prvom osnovne bez problema došao do rješenja te jednadžbe, jer ako država izdaje nove registarske pločice koje su a) napravljene od nekog materijala, b) iskrojene prema nekim dimenzijama i c) sadrže svu silu 2D i 3D otisaka, inteligentan se čovjek sam po sebi zapita tko to zapravo plaća.
Mislim, u redu…možda građani neće na licu mjesta platiti zamjenu registarske pločice s „logotipom SDP-a“, no dugoročno gledano ipak hoće, jer sam apsolutno siguran da EU nije donirala novac tvrtkama koja će pločice proizvesti, izrezati i naštampati, a ni g. Đurek sa svojim timom sigurno nije radio „mukte“. Dakle cijela priča nekoga ipak košta određenu sumu novaca.
Kad smo već kod novaca, spomenimo i nagradu za osvojeni natječaj, tj. “službeni odabir finalnog rješenja” naše novopečene prometne “prepoznatljivosti”, koja je također trebala od nekuda doći.
Možda griješim dušu, te se zapravo na istom mjestu u isto vrijeme zbog te nagrade možda skupilo petnaestak stranačkih kolega (na kavi) koji su ubacili po parsto kuna u vrećicu koju je g. Đurek naposljetku dobio u ruke. U to najiskrenije sumnjam, no baš da i jest tako, i opet dolazimo do problema koji podrazumijeva oporezivanje svih donacija bilo kakvog tipa, pa bi takva „gesta“ zasigurno negdje trebala biti uvedena u porezni sustav, te bi bila sklona naplati od strane države. Hmmm…i opet mi ta znanstveno-fantastična parodija pada napamet…
Iskreno, iako bih kao patriot trebao biti zabrinut zbog micanja hrvatskog grba s registarskih pločica, moram priznati da zapravo i nisam, jer taj grb već godinama nikome ne znači baš previše, izuzev ukoliko se radi o barjaktarenju tijekom svjetskog prvenstva nekog sporta poput rukometa ili boćanja.
Za mene najveći set problema predstavlja pretstavljeni popis registarskih oznaka koji pokriva (pazite sad) 128 gradova uzduž i poprijeko lijepe nam naše. Da, dobro ste pročitali – Hrvatska uz mali milijun županija i općina ima i 128 gradova koji svakodnevno kroz oveće svite „zaposlenih u javnom sektoru“ siše ovo malo novaca koje naša jadna privreda donese u državnu blagajnu. Dakle to je problem koji se već desetljećima nitko ne usudi početi rješavati, a cijela priča oko tog dijela ne samo da je smiješna, već je i apsolutno besmislena.
Da elaboriram…
Ako problematiku oko spomenute brojke vezane uz gradove stavimo u perspektivu, možemo bez problema spomenuti Švicarsku, koja se može pohvaliti s ukupno 133 grada razmještenih na ukupno 41,285 kvadratnih kilometara površine.
Dakle Švicarska ima čak pet gradova više nego Hrvatska. No da bi u Švicarskoj neko mjesto bilo proglašeno gradom, potrebno je uvidjeti da dotično zadovoljava pojedine kulturološke zahtjeve (poput dvoraca slavnih obitelji i loza, izdanke u obliku umjetnika, državnika, vojskovođa ili samo ultra-sposobnih bankara, te neke slične stvari iz polja kulture i tradicije), ili pak da dotično mjesto broji više od 10,000 stanovnika.
Kod nas su stvari postavljene pomalo drugačije, te na prostoru od ukupno 56,594 kvadratnih kilometara (što je više od brojke s kojom raspolaže Švicarska) stoji ukupno 128 gradova koji su te titule očito također dobivali na natječajima. Tome u prilog ide npr. Lepoglava, koja sa svojih nešto više od 8,000 stanovnika (i okolnim zaseocima koji se u tu brojku uračunavaju) po novom zaslužuje registarsku oznaku iako svojom površinom ni brojem stanovnika ne predstavlja čak ni dio omanjeg kvarta u nekoj Američkoj zabiti, dok npr. Sveta Nedelja ima tek 3,000 stanovnika, što je pak otprilike ravno broju stanara zagrebačke „Mamutice“, koja (onako usputno rečeno) nema svoju registarsku oznaku samo zato što lokacijom potpada u grad Zagreb.
Dakle, umjesto da se kroz spajanje županija, gradova i općina, smanjuje državna uprava koja ionako ničem pametnom ne služi, te se tako barem dijelom eliminiraju sva ta gladna usta koja nas iz mjeseca u mjesec koštaju nogu i ruku, naše su se moralne vertikale odlučile pokazati sve te silne gradove u punom sjaju, što je istovremeno smiješno i apsolutno tragično.
Neka kaže tko što hoće, no spomenuta Sveta Nedelja nema neku pretjerano veliku kulturološku vrijednost, te sa svojih 3,000 žitelji čini jako mali postotak države, a i s obzirom na to da se nalazi na geografskom području između Zagreba i Samobora (koji također imaju vlastite registarske pločice), sve zajedno nema apsolutno nikakvog smisla. Mislim, da me netko ne bi krivo shvatio, nemam ništa protiv bilo kojeg dijela Hrvatske, ma kako se zvao i gdje god da je na karti smješten, no imenovati gradovima mjestašca s tri i pol ulice i par tisuća žitelji doista je glupost neviđenih razmjera.
Naravno da vladajući i za to imaju opravdanje, no dotično je toliko glupo da me počinje hvatati gastritični napadaj kad samo pomislim prepisati ga u ove retke, pa kako danas ipak želim preživjeti bez bolova, oduprijet ću se tom iskušenju. Dovoljno je reći da je objašnjenje besmisleno poput izjava “Moja cura ne zatrudni, jer ide pišat´nakon seksa” stanovitog gospodina Matka, ili pak “Nevin sam”, što često možemo čuti i pročitati kao izjavu Ive našeg svagdašnjeg.
Uglavnom, Hrvatska ima svog svisca, odnosno četu njih koji nam iz dana u dan umataju nešto u nešto, dok mi najčešće samo stojimo na blagajni i čudom se čudimo. To je trend koji je već četvrt stoljeća “na tapeti” i oko kojeg se svi konstantno bune, a nitko ne poduzima ama baš ništa konkretno i bilo kome korisno.
Zapravo nakon svih medijskih napisa, nacionalističkih i stranačko-sponzoriranih teorija oko “logotipa” umjesto grba, te 128 gradova u ovoj jadnoj državi, cijela priča zapravo i nije toliko čudna koliko se na prvi pogled čini. Dapače, radi se (i opet) o prikrivanju vlastite nesposobnosti s idejama koje pogoduju manjini na vlasti, dok se s druge strane većina samo buni od afere do afere i cijela priča svakim danom sve više nalikuje Sizifovom poslu. No Sizif je barem imao posao i nije morao seliti u Kanadu da bi preživio, dok se kod nas jedini posloprimci svode na novopečene “aktiviste” koji čestim referendumima pokušavaju na kartu nacionalizma, katolicizma ili nekog sasvim sedamnaestog “izma” prikupiti glasove jadnih i obespravljenih ljudi koji ovu tugu od države iz nekog razloga i dalje naseljavaju, te se uporno nadaju boljim vremenima, tj. onima koja neće doći.
Sva sreća pa će sada moći i bez govora svima u Europi dati do znanja odakle dolaze – barem do prvog referenduma koji će nas kad-tad zadesiti.
Ajme majko…
