Mad MUP: Nastavak sage o registracijama
Dobrodošli u državu nemara, nerada, nerazumijevanja i sveopćeg idiotizma vladajućih uz napomenu kako ostanak poput natječaja za nove registarske pločice „nije obvezujuć“.
Već sam se nekoliko puta dotakao trakavice koja se prije nekoliko mjeseci pojavila na obzoru, a koja podrazumijeva nove registarske pločice za automobile registrirane na području lijepe nam naše banana-republike.
Već sam tada krenuo negodovati oko cijele priče, jer budimo realni – sve je zajedno (i opet) osmišljeno kako bi vladajući u javnosti ispali kao da nešto rade, te kako bi se iz hrvatskih građana (kako bi to rekla naša predivna predsjednica) izvukla još pokoja kuna u proračun kojem ionako nema spasa. Tom je prigodom vrijedilo zabilježiti i datum (tada) drugog po redu objavljenog natječaja za izradu novih registarskih pločica koje bi trebale krasiti naša prometala, jer cijela priča ni dan-danas, odnosno nakon više od četvrt godine od zaključenog natječaja nije ni približno gotova.
Uglavnom, evo u čemu je sad problem…
Nikola Đurek i njegov tim (što god to značilo u praksi) ispali su pobjednicima drugog po redu jubilarnog MUP-ovog natječaja za izradu novih registarskih pločica. Tom je prigodom ministar Ostojić bio presretan i pun nade i optimizma, te je s ponosom predstavio gotov dizajnerski uradak koji je nagrađen s 45,000 kuna i titulom najboljeg dizajna u svemiru zvanom Hrvatska.
Autori dizajna su naravno bili ponosni na cijelu priču, te je sve izgledalo idilično, no onda se oglasila javnost…
S obzirom na to da za početak nitko nije postavio nikakve bitne kriterije i smjernice koje bi dizajnerima bile od pomoći, te s obzirom na to da nitko nije pitao javnost ima li kakvih želja po pitanju izgleda novih registarskih pločica, nimalo ne čudi oštra kritika iste na finalno stanje pločica s kojih je nestao hrvatski grb.
To zapravo i ne bi bio pretjerano veliki problem, no valja uzeti u obzir da se radi o državi u kojoj se nacionalizam gleda kao nešto pozitivno, pa je zbog grba koji simbolizira naciju nastalo narodno veselje i pričalo se svašta.
S obzirom na sve te priče i negodovanja (prvenstveno) od strane ljudi koji se vole oblačiti u crno i uz Thompsonove neoporezive budnice obilaziti spomen-područja nekadašnje NDH, ministar Ostojić nije imao druge, nego obećati vraćanje grba našeg svagdašnjeg na registarske pločice. No ta je lijepa gesta od strane resornog ministra naišla na negodovanje g. Đureka i njegovog tima.
Naime, za sve one koji su se ikad u životu pokušali baviti grafikom i za to primati neki novac, jasno je kako klijenti zapravo nikad ne traže stručnost i ideju. Dapače, ne samo da je ne traže, već jednostavno imaju svoju. Samim time se od ljudi koji od grafičke djelatnosti žive traži rutina u nekom od programa koji dizajneri i grafičari koriste, te sposobnost brzog guranja miša kroz sustav i još bržu proizvodnju neke od varijacija na temu nedovršenih i višestruko recikliranih ideja nekog klijenta.
Uglavnom, život grafičara je poprilično težak.
U pravilu jednom u sto gladnih godina kao grafičar dobijete posao snova i imate priliku realizirati neku ideju kroz puke smjernice koje dobijete od klijenta. Tada kreće onaj pravi kreativni proces i tada ste izvan sebe zbog finalnog produkta.
Čak i kad se napravi pokoja izmjena od strane klijenta, nemate neke zamjerke i to odradite bez problema, jer je kreacija nadišla ego, a još ste za cijeli posao dobili i novce. Uglavnom, odličan osjećaj.
No klijent pod nazivom MUP i g. Ostojić na čelu te većinom fascinantne organizacije za početak nije dao baš pretjerano jasne smjernice vezane uz dizajn. Zatim je ministar zajedno s vijećem staraca na čelu te državne ustanove po završetku natječaja odabrao pobjednički rad, no onda su na površinu došle sve one predradnje koje je prije same objave natječaja trebalo odraditi i krenuo je nastavak trakavice s obećanjem kako se grb vraća na registarske pločice.
E sad…tu ne bi bilo problema da g. Đurek kao i svaki drugi ozbiljan dizajner svoj rad ne shvaća pomalo osobno, te takva obećanja od strane klijenata jednostavno ne voli – pogotovo kada se dogodi situacija koja grb ni u naznakama ne predviđa za daljnje korištenje na prostoru registarske pločice.
To u pravilu znači ili da se sporni grb na silu ugura „negdje ispred“ u dizajn na kojem je za njega predviđeno mjesto nakon slijeda brojeva i slova, ili da se jednostavno napravi dvostruki posao.
Samim time nimalo ne čudi kako je g. Đurek cijelu priču shvatio jako ozbiljno, te se pozvao na autorska prava i MUP-u nametnuo zabranu korištenja dizajnerskog rješenja koje potpisuju on i njegov tim. Ministar je to najvjerojatnije shvatio kao zakašnjelu prvotravanjsku šalu, no onda se oglasila predsjednica Svjetskog savjeta dizajna(odnosno organizacije koja je možda poznatija pod nazivom „ico-D“) i pojasnila kako se radi o „Nepoštovanju struke i manjku hrabrosti“, te ukazala na propuste koji su popratili cijelu priču.
Uz napomenu kako je trebalo napraviti istraživanje među onima kojih se to tiče (za što bi nam između ostalog trebao služiti i Zavod za statistiku), te kako je trebalo jasno postaviti smjernice, Iva Babaja dodatno je pojasnila cijelu priču kroz izjavu “Jednom kad je natječaj raspisan, MUP se kriterija morao držati te obraniti odluku, a time i čast i integritet članova ocjenjivačkog suda u javnosti”.
Ja bih se s time u potpunosti složio, jer apsolutno razumijem problematiku u kojoj su se g. Đurek i njegov tim odjednom našli.
Dapače, s obzirom na gore spomenute afinitete našeg naroda prema nacionalizmu, takav rasplet situacije može rezultirati proglašavanje g. Đureka i njegovog tima crvenim elementima bivše države koja skidanjem grba degradira sve ono dobro iz Domovinskog rata (danas smješteno u šatorima), te ih osuditi na nekom javnom mjestu uz poklike „Hercegbosno, srce ponosno…“, od čega se ministar Ostojić bez problema može obraniti, jer osim klasične političke poštapalice „Nisam znao“ može iskoristiti i bonus – obećanje koje podrazumijeva vraćanje grba tamo gdje mu je povijesno dodijeljeno mjesto.
Uglavnom, kako u ovom momentu stvari stoje, kraju ove trakavice još se ne nazire kraj i iskreno vjerujem da će cijela ova priča trajati još neko vrijeme na sveopće zadovoljstvo svih službenih dijelova priče, te na apsolutno nezadovoljstvo dizajnera koji su na vrijeme i s voljom odradili svoj posao.
Zapravo me iskreno ne bi čudilo da se i taj dio ove vladavine sposobnosti i pameti prenese u post-izborno vrijeme, kada će se moći koristiti za neke jeftine bodove kod birača uz opće poznatu rečenicu „nismo mi, nego ste vi“.
…no tako to valjda treba biti…
