Postoje automobili koji su tijekom godina postali legende, automobili čije se ime i danas izgovara s posebnom dozom poštovanja, bez obzira na to jesu li bili posebno brzi, lijepi ili tehnički napredni, a onda postoje i oni koji su nekoć bili toliko uobičajeni da ih nitko nije smatrao vrijednima pamćenja. Fiat Regata pripada upravo ovoj drugoj skupini, i možda je upravo zbog toga danas jedan od zanimljivijih automobila kojih se gotovo nitko više ne sjeća.

Ako ste odrasli uz automobile iz osamdesetih i devedesetih, vrlo je vjerojatno da ste Regatu barem nekoliko puta vidjeli na cesti, čak i ako tada niste znali kako se zove. Bila je to ona tipična obiteljska limuzina koja je stajala ispred zgrade, vozila prema moru s krovnim nosačem, čekala u redu pred benzinskom postajom ili nekoliko godina kasnije završila kao automobil nekog majstora, trgovca ili čovjeka kojem je jednostavno trebao jeftin i dovoljno velik automobil za svakodnevni život.

Fiat ju je predstavio 1983. godine, u razdoblju kada su europski proizvođači još uvijek vrlo ozbiljno razmišljali o potrošnji goriva, nakon što su energetske krize sedamdesetih pokazale koliko brzo automobil može od statusnog simbola postati ozbiljan trošak za kućni budžet. Regata je tehnički bila povezana s Ritmom, ali je dobila klasičniju trovolumensku karoseriju, više prostora i karakter koji je bio mnogo bliži onome što je prosječni europski kupac tada očekivao od obiteljskog automobila.

Na prvi pogled nije bilo ničega posebno uzbudljivog u toj priči, jer je Regata izgledala upravo onako kako je jedan automobil iz tog vremena i trebao izgledati; bila je relativno četvrtasta, imala je velike staklene površine, jednostavne branike i prilično konzervativan dizajn, a njezina glavna zadaća nije bila privlačiti poglede nego prevoziti obitelj, prtljagu i svakodnevne probleme od jednog mjesta do drugog.

Međutim, ispod te potpuno obične vanjštine Fiat je eksperimentirao s idejom koja će nekoliko desetljeća kasnije postati gotovo standardna oprema modernih automobila.

Regata koja je gasila motor na semaforu

Danas je teško pronaći novi automobil koji nema neku vrstu start-stop sustava, pa je sasvim normalno da se motor ugasi čim se zaustavimo na semaforu, a zatim ponovno pokrene kada krenemo dalje, zbog čega većina vozača takvu funkciju više ni ne doživljava kao nešto posebno.

No, zamislite da ste sjeli u automobil 1985. godine, okrenuli ključ, pokrenuli benzinski motor, odvezli se kroz grad i onda, nakon zaustavljanja na semaforu, osjetili kako se motor jednostavno ugasio, bez ikakvog pritiskanja tipke i bez ikakve potrebe da ponovno okrenete ključ.

Upravo je to nudila Fiat Regata 70 ES, odnosno Energy Saving, koja je dobila sustav nazvan Citymatic i time postala jedan od vrlo ranih primjera automobila koji pokušavaju automatskim gašenjem motora smanjiti nepotrebnu potrošnju goriva tijekom stajanja.

Princip je bio prilično jednostavan u usporedbi s današnjim sustavima, pa bi se nakon zaustavljanja i ubacivanja mjenjača u neutralni položaj motor ugasio, dok bi se nakon pritiska na papučicu gasa ponovno pokrenuo, čime se gorivo nije trošilo dok je automobil beskorisno stajao na mjestu.

Danas to zvuči gotovo banalno, ali u trenutku kada je većina automobila imala daleko manje elektronike nego prosječni današnji hladnjak, činjenica da je obiteljska Fiatova limuzina sama odlučivala kada treba ugasiti i ponovno pokrenuti motor bila je prilično zanimljiva.

Fiat pritom nije samo stavio komplicirani sustav u običnu Regatu i nazvao ga revolucijom, nego je cijelu ideju pokušao uklopiti u paket koji je trebao smanjiti potrošnju goriva, pa je Regata 70 ES dobila niz izmjena koje su uključivale elektroničko paljenje, određene aerodinamičke detalje i drugačije podešavanje motora, dok je vozaču pomagao i ekonomometar koji je pokazivao koliko štedljivo zapravo vozi.

Drugim riječima, Fiat je već tada razumio ono što će automobilska industrija desetljećima kasnije pretvoriti u veliku priču o učinkovitosti: ako želite smanjiti potrošnju, nije dovoljno samo napraviti snažniji motor koji troši manje, nego morate razmišljati o cijelom automobilu i načinu na koji ga vozač koristi.

Ali Regata nije bila samo automobil za štedljive vozače

Tu priča postaje još zanimljivija, jer bi bilo potpuno pogrešno Regatu pamtiti samo kao nekakav rani pokušaj ekološkog automobila koji se vukao cestom kako bi uštedio nekoliko decilitara benzina.

Fiat je za Regatu ponudio vrlo široku paletu motora, a među njima se nalazila i Regata 100 S, koja je koristila 1,6-litreni benzinski motor s oko 100 KS i mogla dosegnuti približno 180 km/h, što je za obiteljsku limuzinu iz prve polovice osamdesetih bilo sasvim ozbiljno.

Drugim riječima, ista obitelj automobila u kojoj je postojala verzija čija je glavna zadaća bila što racionalnije koristiti svaku kap benzina imala je i izvedbu u kojoj je vozač mogao iskoristiti stotinu konjskih snaga i na autocesti vidjeti brojku koja ni danas ne izgleda potpuno beznačajno.

To je zapravo bila jedna od karakteristika automobila tog vremena koju smo danas pomalo izgubili, jer proizvođači tada nisu nužno pokušavali svaku izvedbu pretvoriti u zaseban proizvod s potpuno drugačijim karakterom, nego su isti osnovni automobil prilagođavali ljudima koji su imali potpuno različite potrebe.

Netko je želio jeftin automobil za svakodnevni odlazak na posao, netko je želio benzinca koji može pristojno povući na otvorenoj cesti, netko je radio dovoljno kilometara da mu dizel ima smisla, a netko je jednostavno želio karavan u koji može ubaciti pola kuće prije odlaska na more.

Regata je pokušavala pokriti sve te potrebe.

I onda je stigao turbo dizel

Posebno zanimljiv dio priče predstavlja Regata 1.9 Turbo DS, koja je dobila 1,9-litreni turbodizelski motor sa 80 KS i maksimalnom brzinom od približno 170 km/h.

Danas takve brojke zvuče gotovo komično, posebno ako ih usporedimo s modernim dizelskim motorima koji iz dvije litre obujma bez većih problema izvlače 150, 180 ili više konjskih snaga, ali osamdesetih godina stvari su izgledale potpuno drugačije i turbo dizel u obiteljskom automobilu još uvijek je bio dovoljno zanimljiv da privuče pažnju.

Kupcu takvog automobila nije bilo presudno hoće li ubrzati do stotke za devet ili dvanaest sekundi, nego koliko će kilometara prijeći prije nego što ponovno mora stati na benzinskoj postaji, a upravo je tu kombinacija dizelskog motora i turbopunjača počela pokazivati zašto će dizelski automobili tijekom sljedećih desetljeća postati toliko popularni u Europi.

Regata je, dakle, već tada nudila ono što će kasnije postati gotovo školska formula europskog obiteljskog automobila: relativno kompaktne dimenzije, dovoljno prostora, pet brzina, dizelski motor i mogućnost da godišnje napravite desetke tisuća kilometara bez osjećaja da ste kupili teretno vozilo.

A postojala je i Regata Weekend

Ako vam je limuzina bila previše obična, Fiat je imao odgovor u obliku Regate Weekend, karavanske izvedbe koja je dodatno pokazivala koliko su proizvođači tada znali biti kreativni s praktičnim detaljima.

Stražnja vrata bila su podijeljena na način koji je omogućavao lakši pristup prtljažniku i utovar većih predmeta, što možda danas ne zvuči kao nešto vrijedno spomena, ali u vrijeme kada su obiteljski automobili još uvijek morali služiti kao prijevozno sredstvo za apsolutno sve, od dječjih kolica do vreća cementa, takva rješenja imala su smisla.

U tome je zapravo bila prava vrijednost Regate.

Nije pokušavala biti automobil koji ćete kupiti zato što želite da vam susjed zavidi, nego automobil koji će tijekom godina pokušati riješiti što više svakodnevnih problema, a upravo zbog toga je svojedobno bila dovoljno uspješna da postane sasvim uobičajen prizor na europskim cestama.

Problem je bio u tome što nitko nije mislio da će jednog dana biti zanimljiva

I tu dolazimo do možda najzanimljivijeg razloga zbog kojeg je Regata danas toliko rijetka.

Automobili koji su postali klasici uglavnom su imali barem jedan element zbog kojeg ih je netko odlučio sačuvati. To je mogao biti snažan motor, sportski karakter, neobičan dizajn, slavna marka, uspjeh u motosportu ili jednostavno osjećaj da će jednog dana vrijediti više nego što vrijede danas.

Regata nije imala gotovo ništa od toga.

Bila je automobil koji se kupovao zato što je bio koristan, a upravo su takvi automobili najčešće najbrže nestajali.

Vlasnik Regate nije razmišljao da bi bilo dobro sačuvati automobil jer će za trideset godina ljubitelji klasika tražiti originalne primjerke, nego je razmišljao o tome kada treba promijeniti ulje, hoće li proći tehnički pregled i koliko još može izdržati prije nego što će popravak postati skuplji od vrijednosti automobila.

I tako su Regate nestajale jedna po jedna.

Prvo bi dobile drugog vlasnika, zatim trećeg, pa bi završile u rukama nekoga kome je bio potreban jeftin automobil, a nakon godina svakodnevnog maltretiranja na hrvatskim, talijanskim ili drugim europskim cestama njihov bi život uglavnom završio tamo gdje je završavao život većine običnih automobila tog vremena – na otpadu.

Danas je zanimljivija nego što je bila kada je bila nova

U tome postoji određena ironija, jer automobil koji je osamdesetih bio toliko običan da ga većina ljudi nije smatrala vrijednim pogleda danas može biti zanimljiviji upravo zato što je običan.

Regata nam pokazuje kako je izgledao europski automobil prije nego što je automobil postao računalo na četiri kotača, prije nego što su zasloni zamijenili instrumente, prije nego što je automobil morao znati gdje se nalazi, prepoznavati prometne znakove i upozoravati vozača na gotovo svaki mogući oblik ljudske pogreške.

U unutrašnjosti Regate nema velikog zaslona, nema navigacije, nema kamere, nema adaptivnog tempomata i nema nekoliko desetaka elektroničkih sustava koji neprestano prate što automobil radi.

A opet, u toj jednostavnosti nalazimo nešto što je vrlo moderno.

Ideju da automobil ne treba trošiti gorivo kada stoji.

Regata je bila korak prema budućnosti koju tada nitko nije vidio

Možda je zato najveća zanimljivost Regate 70 ES upravo činjenica da njezin najvažniji detalj nije bio ono što je izgledalo posebno.

Nije imala ogromni motor, spektakularan dizajn niti performanse zbog kojih bi danas bila predmet aukcija, nego je imala sustav koji je pokušavao riješiti jedan mali, dosadan i vrlo konkretan problem – nepotrebno sagorijevanje goriva dok automobil stoji.

Četrdesetak godina kasnije ista ideja nalazi se u bezbrojnim modernim automobilima, samo što je danas podržana daleko naprednijom elektronikom i nizom senzora koji odlučuju kada motor smije stati, kada ga treba ponovno pokrenuti i kada sustav mora ostati aktivan zbog temperature motora, klimatizacije ili drugih uvjeta.

Regatini konstruktori nisu mogli znati da će nekoliko desetljeća kasnije gotovo svaki proizvođač automobila nuditi neku verziju start-stop sustava, niti su mogli predvidjeti da će se potrošnja goriva i emisije pretvoriti u jednu od najvažnijih tema moderne automobilske industrije.

Njima je jednostavno bilo važno napraviti automobil koji će trošiti manje.

I upravo zato Fiat Regata zaslužuje mjesto među automobilima o kojima se više ne priča.

Ne zato što je bila najbolji automobil svog vremena, niti zato što je bila posebno lijepa ili brza, nego zato što je bila jedan od onih potpuno običnih automobila koji su, gotovo neprimjetno, napravili ponešto zanimljivo prije nego što je to postalo moderno.

Danas je gotovo nestala s cesta, njezino ime rijetko se spominje, a dobro očuvan primjerak privući će pažnju upravo zato što više nije normalno vidjeti ga.

I možda je to najbolji mogući kraj priče o Regati.

Automobil koji je nekada bio toliko običan da ga nitko nije čuvao danas je zanimljiv upravo zato što ga više gotovo nitko više  nema.