Upravljanje svim kotačima, početci 4WS sustava – Benetton
Upravljanje svim kotačima, a ne samo onima na prednjoj osovini, jedna je od stvari koja je najprije debitirala u industriji cestovnih automobila, dok je neslavni pokušaj imala odmah potom u Formuli 1.
Upravljanjem svim četirima kotačima (4WS, four wheel steering) osiguravaju se bolja vozna svojstva i manji krug okretanja tako što se i stražnji kotači u određenoj mjeri mogu zakretati poput prednjih. Ovisno o brzini kretanja vozila, prednji kotači se mogu zakretati u smjeru prednjih (kod većih brzina), ili u suprotnom smjeru (kod manjih brzina – smanjuje krug okretanja). Tehnologija se proslavila krajem 80-ih u japanskim vozilima, od kojih je najpoznatija Honda Prelude kao prvo putničko vozilo masovne proizvodnje s mehaničkim 4WS, da bi potom nestalo s radara sve do početka novog milenija, a pred kraj prošlog desetljeća je populariziran i kod nešto pristupačnijih automobila, ponajviše Renaultovih.
1993. je Benetton u svojim redovima imao Rossa Brawna, Roryja Byrnea i Pata Symondsa. Jednosjed s kojim su se Schumacher i Patrese natjecali te sezone zvao se B193. Međunarodna automobilistička federacija je u ljeto te godine konačno obznanila da će od naredne sezone biti zabranjena sva vozačka pomagala i napredne tehnologije, poput aktivnog ovjesa i kontrole proklizavanja. U listu zabrana su dodali i nešto što nijedna momčad te sezone nije koristila – upravljanje svim kotačima.
Bez obzira na to što su znali da će ta tehnologija biti zabranjena, u Benettonu su ipak odlučili razviti svoju interpretaciju 4WS-a te ju pokušati koristili na posljednjim utrkama 1993.
“Jedan od mojih najdražih bolida bio je aktivni Benetton iz 1993. s mojim sustavom upravljanja četirima kotačima, s inženjerskog stajališta – ultimativni bolid”, prisjeća se Pat Symonds, u tim godinama voditelj za istraživanje i razvoj. “S 4WS smo krenuli u Reynardu te smo ga planirali uvesti 1994. Onda u lipnju ’93. FIA je objavila da će od ’94. svi bolidi morati biti pasivni. Nisam želio odbaciti sve to pa sam se s Rossom Brawnom složio da ćemo se s 4WS utrkivati na posljednje četiri utrke 1993.: jedini bolid ikada koji će se natjecati u Formuli 1 s upravljanjem četirima kotačima.”
Nakon VN Portugala u Estorilu gdje je pobijedio upravo Michael Schumacher u Benettonu, momčad i njihovi vozači su ostali za stazi gdje su testirali B193C (B193A je korišten na prve dvije, a B193B na preostalim utrkama sezone). Testna C-izvedba se jedino razlikovala po tome što je u nju ugrađena hidraulički kontrolirana letva volana. Sustav je pomoću elektromagnetskih ventila mogao mijenjati kut zakretanja stražnjih kotača do dva stupnja u oba smjera. Kako bi sustav ostao siguran po okolinu u slučajevima bilo kakvih implikacija, hidraulika je bila osmišljena tako da se automatski postavlja u definiranu ‘fail safe’ poziciju u slučaju kvara, čime bi kotače potpuno izravnala kao kod konvencionalne izvedbe. Osim toga, 4WS se mogao uključiti i isključiti po želji vozača.
Nakon prvih testova, reakcije Michaela Schumachera i Riccarda Patresea nisu bile baš pozitivne. Smatrali su da upravljanje sa sva četiri kotača baš i ne pridonosi boljem vremenu po krugu. Dapače, Patrese je bio čak zabrinut jer mu se nije svidjelo ponašanje bolida koje je bilo dosta neobično. Brojke su u konačnici i potvrdile reakcije Benettonovih vozača, budući da je dobitak (ako bi ga bilo) bio praktički zanemariv.
“Čini se dosta dobro, ali zapravo ne mijenja puno stvari. Koristim iste putanje i nema puno pomicanja stražnjeg kraja. Malkice olakšava, ali trenutno sustav ne funkcionira baš dobro u sporim zavojima pa ga možda nećemo koristiti u Adelaideu”, rekao je Schumacher.
Symonds u nastavku potvrđuje da Patrese nikako nije bio fan 4WS-a, dok je Schumacher ipak vidio nešto u tome da je korištenje kojim slučajem bilo dopušteno u sljedećoj sezoni.
“Riccardo Patrese je mrzio taj sustav; volio je voziti jedino one bolide koji su bili potpuno pasivni i neutralni. Međutim, Michael je osjećao da je to nešto na čemu možemo sagraditi prednost te mu se odmah svidjelo. Bilo je tako sofisticirano, sustav je uvijek znao gdje se nalazi na stazi. Kada ste se približavali zavoju, stražnji kotači bi se zakrenuli prema van kako bi vam pomogli u ulasku u zavoj, a u zavoju bi sam identificirao je li bolid pati od preupravljanja ili podupravljanja te bi pomogao kako bi to ispravio. Mi smo to programirali od staze do staze, a vozač nije morao raditi ništa, iako je imao nekoliko prekidača koje je mogao koristiti za prilagodbu sustava. Međutim, od 1994. su svi bolidi bili pasivni pa smo tako ostali uskraćeni za još jednu tehnologiju”, dodao je Symonds.
Tako je i bilo. Prva sljedeća utrka nakon testa u Estorilu bila je ona u Suzuki – predzadnja utrka sezone. Schumacher je nastupao s 4WS sustavom na jutarnjim treninzima, a nakon toga ga je momčad isključila te ga nisu koristili ni na posljednjoj utrci sezone u Australiji. Izvor: F1-Puls.com
