Renault Espace danas je u auto svijetu otprilike kao onaj lik s tuluma koji je prvi došao u odijelu, donio stolice, složio raspored sjedenja i onda ga nitko više ne spominje jer je zabava kasnije prešla u kaos. Nije nestao zato što nije bio dobar, nego zato što je postao toliko logičan da je dosadan za priču. A autoindustrija rijetko nagrađuje logiku, češće nagrađuje buku.

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih Europa je imala vrlo urednu automobilsku hijerarhiju. Limuzina je bila za “gospodina koji ima kravatu i malo previše vjeruje sebi”, karavan za obitelj koja planira put u Poreč s pola kuće u prtljažniku, a kombi za one koji nemaju vremena objašnjavati što voze. I to je bilo to. Sve ostalo bi se tretiralo kao da netko pokušava napraviti sendvič s juhom – tehnički moguće, ali društveno sumnjivo.

U takvom svijetu pojavljuje se ideja Espacea, koja je u startu zvučala kao da je netko u Matri rekao: “Ajmo napraviti kombi koji se ponaša kao da je završio tečaj bontona.” Projekt je u početku odbijen, jer je PSA procijenio da je to otprilike jednako pametno kao prodavati zimsku opremu usred ljeta na plaži. Renault ga uzima i time radi potez koji se danas može usporediti s kupnjom nečijeg “lošeg NFT-a” koji kasnije postane Mona Lisa autoindustrije.

Kad se 1984. pojavio prvi Espace, izgledao je kao frižider koji je odlučio da mu je dosta stajanja u kuhinji pa je otišao živjeti na cestu. Kutijast, visok, s velikim staklenim površinama, kao da ga je netko dizajnirao ravnalom i rekao “emocije ćemo dodati kasnije ako ostane budžeta”. Ali problem je bio u tome što se unutra događala revolucija, a izvana samo nesporazum.

Kabina je bila nešto što bi se danas opisalo kao “modularni lounge prostor”, ali tada je to izgledalo kao dnevni boravak koji je pobjegao iz kuće i uhvatio autobus. Sjedala su se vadila, pomicala, okretala, kao da auto pokušava odlučiti želi li biti prijevoz ili piknik zona. Ljudi su prvi put imali automobil koji nije samo vozio ljude, nego je imao ambiciju organizirati njihov društveni život.

U početku je tržište reagiralo kao kad netko prvi put vidi sushi i nije siguran treba li to jesti ili zvati hitnu pomoć. Prodaja je bila skromna, gotovo sramežljiva. Ali Espace nije imao problem s idejom, nego s vremenom. Bio je kao USB stick u doba floppy diskova – potpuno ispravan koncept, samo pogrešno rano.

Kad se ljudi napokon naviknu, nastaje MPV era. Odjednom svi žele “taj Espace efekt”, samo u vlastitoj verziji. Chrysler Voyager, Toyota Previa i cijela ekipa ulaze u igru, kao da su shvatili da je netko izmislio novi žanr glazbe pa svi pokušavaju snimiti hit. Problem je bio što je Espace već bio original, a ostali su bili obrade.

Devedesete su bile njegovo prirodno stanište. Obitelji su ga kupovale kao da kupuju mobilni apartman. Putovanja su prestala biti logistička operacija i postala nešto što je imalo smisla. U Espaceu se moglo sjediti kao čovjek, a ne kao suvozač u kompromisu između torbi i djece. Bio je to auto koji je prvi rekao: “Ne moraš birati između ljudi i prtljage, možeš imati oba i još malo mjesta za sumnjive odluke iz Ikee.”

Ali onda se dogodilo ono što se u autoindustriji događa redovito – netko je odlučio da praktičnost nije dovoljno seksi. Početkom 2000-ih dolazi SUV mentalitet. Ljudi više ne žele auto koji rješava probleme, nego auto koji izgleda kao da bi mogao riješiti probleme. I tako MPV polako postaje onaj pametni učenik u razredu kojeg svi vole, ali ga nitko ne poziva na after.

Espace se u toj fazi počinje mijenjati. Umjesto čistog “pokretnog dnevnog boravka”, polako dobiva SUV DNA. Kao da je netko staru, genijalno funkcionalnu kuću odlučio “modernizirati” tako da joj doda lažni kamin i LED rasvjetu. I dalje radi posao, ali više nije ista priča.

Danas je MPV segment praktički završio u arhivi, negdje između CD izmjenjivača i rezervne gume pune prašine. SUV je preuzeo sve, iako često ne zna zašto. Espace je time postao paradoks – automobil koji je definirao prostor, a završio u kategoriji koja više ne cijeni prostor nego stav.

I tu je njegova prava ironija. Renault Espace nije nestao zato što je izgubio, nego zato što je pobijedio previše uvjerljivo. Kada nešto postane standard, prestane biti priča. A Espace je upravo to napravio – pretvorio ideju o automobilu u nešto što danas svi koriste, ali rijetko tko uopće primijeti odakle je krenulo.

Automobili o kojima više nitko ne priča: Citroën GS