Upoznajte najpraktičniji brzi Nissan svih vremena
Umjesto uvoda ću odmah uputiti samo jedno pitanje: s obzirom na to da ovo doista jest najpraktičniji brzi Nissan svih vremena, je li doista moguće da i dalje nalazite opravdanja za postojanje SUV-automobila?
Odmah na početku ovog teksta priznajem – obožavam brze karavane.
Oduvijek sam ih volio, a otkad sam na samom početku svog vozačkog staža i legalnih kilometara sjeo u Volvo 850 T5R, mogu reći da ih doista obožavam.
No „crna kutija“ (kako sam za na prvi pogled T5R ispalio nadimak) predstavlja samo jedan u nizu brzih karavana koje volim, jer tu su i Audi sa svojim modelima RS2 i RS4. Zatim je tu BMW, čija je legendarna „kockica“ 325Xi Touring bila nešto itekako posebno, a onda u cijeloj priči ne smijem zaboraviti ni Subaru Imprezu WRX s onim dodatnim i smiješnim komadom stakla zbog kojeg se ista prodavala kao karavan.
Uglavnom, bilo da se radi o prednjim, onim stražnjim ili pak o pogonu na sva četiri kotača, brzi su karavani najbolji spoj praktičnosti i performansi.
Stoga mi i dalje nije ni približno jasno kako su se SUV-modeli ugurali u cijelu tu priču.
E sad… Kako je Nissan priču oko modela Skyline GT-R pauzirao na čak šesnaest godina (koliko je trajao vremenski procijep između dvije generacije ove japanske legende), tako nimalo ne čudi da se tijekom tog vremena japanska auto-industrija razvila do tehnološkog savršenstva nerijetko podređenom brzini i performansama.
U cijelom se tom džumbusu samo odjednom i praktički iznenada pojavio BNRC32, odnosno Nissan Skyline GT-R R32. I tim je pojavljivanjem (ili bolje rečeno uskrsnućem legende) na japanskom tržištu sportskih automobila praktički preko noći oteo velik broj ljubitelja brzine.
Doduše, neki su ostali vjerni svojim NSX-ima, Suprama i RX-sedmicama, ali Skyline GT-R je u tom momentu nastavio legendu i postao jednim od najprepoznatljivijih i najbitnijih automobila koji su ikada iz zemlje izlazećeg sunca prešli iz teorije (ili bolje rečeno legende) u praksu. A s vremenom na neka druga podneblja.
Na papiru Skyline GT-R s kraja osamdesetih nije bio ništa posebno. Šest cilindara, 2,6 litara zapremine i nazivnih 276 konjskih snaga uz uglatu i pomalo vulgarnu karoseriju nikoga nisu mogli impresionirati. No u praksi je Skyline GT-R bio automobil daleko ispred svog vremena, jer je uz dva Turbo-punjača i revolucionarne sustave pogona i ovjesa išao kao sumanut, te je mnoge puno skuplje i razvikanije automobile ostavljao iza sebe u oblaku prašine.
Da bi se vidio dokaz tom navodu dovoljno je zaviriti u starija izdanja „Best Motoring“ magazina i sve postaje jasnije. A ako se pak malčice raspitate o ovom automobilu, otkrit ćete milijune entuzijasta i slika će u cijelosti poprimiti kristalno jasno izdanje.
Uostalom odluka oko promicanja KPGC10 (odnosno prve generacije Skylinea GT-R) u domenu japanskog nacionalnog blaga nije mala stvar, a R32 je cijelu tu priču oko „legende“ samo još jednom potvrdio.
Nakon ogromnog uspjeha koji je GT-R (R32) na cesti i na stazi zabilježio tijekom nekoliko godina svog postojanja, red je došao na neke nove ideje, pa je 1993. godine na scenu stigla sljedeća generacija s rednim brojem 33.
Taj je (tada) novi Skyline GT-R bio još veći, još moćniji i tehnološki još napredniji od svog starijeg brata, no i dalje je zbog svoje karoserije s dvojim vratima bio nepraktičan. Samim time za mnogea nije predstavljao opciju za kupnju usprkos afinitetima koje su za ovaj automobil ti mnogi itekako imali.
Stoga je 1996. godine iz Nissana na (japansko) tržište stigla puno praktičnija alternativa pod nazivom Stagea 260 RS.
Dotični je automobil u srži bio Skyline GT-R s grbom, tj. karavan koji je pod poklopcem motora imao 2,6-litreni „šestak“ koji je uspomoć dva Turbo-punjača raspolagao sa snagom od (pazite sad) 276 konja.
Dakle RB26DETT je svoju primjenu našao i u sklopu ovog malčice glomaznog karavana. A to je pak usprkos postojanju sličnih modela nekih drugih proizvođača svejedno ispalo svojevrsnim presedanom.
Na papiru je Stagea 260 RS također ispadala pomalo bljedunjavim automobilom, jer je izuzev 4,80 metara dugačke karoserije automobil bio težak nekih 1,700 kilograma, što je uz snagu od tek 280 konja zapravo predstavljano relativno nepovoljan omjer kilograma i konjskih snaga.
No i opet je cijela priča oko manjka fascinacije svedena samo na teoriju. Jer u praksi Stagea 260RS ispada jednim itekako brzim i sposobnim automobilom.
Tome u prilog idu i brojke koje su od 1996. do 2001. godine potvrdili mnogi, a vezane su uz performanse, odnosno ubrzanje do stotke koje traje tek 5,9 sekundi i maksimalnu brzinu od 246 kilometara na sat.
Reklo bi se sasvim dovoljno za ovako velik, težak, nezgrapan i apsolutno praktičan automobil, zar ne?!
Oni sretnici koji su za volanom ovog glomaznog Nissana imali prilike provoditi svoje vrijeme kunu se u apsolutnu upotrebljivost i praktičnost, kao i u performanse i za ovako velik i poprilično težak automobil iznimnu agilnost.
Isto tako oveći broj aktualnih i bivših vlasnika ovog automobila uvijek apostrofira i trajnost, kao i tehnologiju koja je tih godina bila uvjerljivo ispred svog vremena, te koja je svojim pozitivnim stranama apsolutno anulirala one negativne.
Doduše od tih je negativnih strana tek sporadično spomenut pogonski sklop, te za neke relativno neugledan interijer. No to su pak sitnice u usporedbi sa svim onim što je ovaj automobil svojim vlasnicima pružao u vožnji.
Stoga se mnogi poznavatelji Nissanovih modela često oko ovog automobila očituju kroz riječi „jedan od najboljih Nissana svih vremena“.
A to je pak sasvim dovoljno da bi Nissan Stagea 260 RS dobio kultni status.
Naravno da je unutar tih pet godina postojanja ovog čudnovatog Nissana na tržištu bilo itekako puno izbora. Ali Nissan Stageu je u kombinaciji s ovom oznakom svejedno uvijek vrijedno spomenuti, jer u krajnjoj liniji takvih automobila japanske proizvodnje više jednostavno nema.
Razloga za to ima popriličan broj, te sežu od legislativnih pravila i ekoloških normativa, pa sve do tržišta koje se posljednjih godina prebacilo na SUV-automobile i CrossOvere. Samim time je karavan stavljen u kut i svi su prsti kolega iz razreda upereni u njega uz obavezan podsmijeh, pa je za zaključiti kako je era karavana jednostavno potpala pod opis nečeg nepoželjnog.
S jedne je strane apsolutno jasno zašto je tome tako, jer striktnih definicija u svijetu automobila danas ima sve manje i manje, te se za mnoge modele mora pogledati u koju kategoriju su svrstani.
Samim time ideja jednostavnosti više nije prisutna i automobili poput ovog Nissana više nisu aktualni, već potpadaju među stranice povijesti.
No s druge strane zbog nekolicine tih „brzih kovčega“ ipak ostaje gorak okus u ustima. Jer nama koji pamtimo neka drugačija (da ne kažem bolja) vremena, automobili poput ovog Nissana i onih marke Volvo, Audi, BMW i ostalih, koji su izuzev ogromnim prtljažnim prostorom fascinirali i performansama više jednostavno nisu dostupni.
Zato je uvijek lijepo u mislima otići koje desetljeće unazad i prisjetiti se automobila koji su usprkos inzistiranju na praktičnosti i dalje bili zaraženi virusom ludila.
I zato je ovan Nissan bilo vrijedno spomenuti unutar konteksta te priče i tog vremena.
