Trebaju li brzinomjer i podatci koje on pruža biti vaša privatna stvar?
Famozna kilometraža i brzinomjer u sklopu kojeg se prikazuje. Govori se o njoj prilikom predstavljanja vozila tijekom prodaje i kupnje, ali i kad je u pitanju “muljanje” kod namještanja kilometara. No što je s idealnom situacijom i jednostavnim dobrim starim brojkama na brzinomjeru i čuvanja njihove privatnosti?
Manje je poznat podatak da je brzinomjer ustvari hrvatski izum. Josip Belušić je bio Labinjanin koji je krajem 19. stoljeća patentirao u Austro-Ugarskoj svoj “velocimeter”, kako se tada zvao. Današnji brzinomjer je njegova ostavština, a podatci o prosječnim hrvatskim prijeđenim kilometrima u godini nisu baš impresivni kao to prethodno spomenuto saznanje. Naravno da smo debelo ispod amerčke približno 22 tisuće kilometara u godini dana, no s vremenom smo pali i ispod europskog prosjeka od 15 tisuća km. U Hrvatskoj jedan automobil prosječno prevali manje od 13 tisuća kilometara, čemu je zasigurno kumovala kriza. A i starost hrvatskog voznog parka, ovisno o godini o kojoj se priča, seže od 11 do 13 godina, otprilike.
Pustimo na stranu sad kupovanje mačka u vreći, tj. sve moguće i nemoguće radnje kod pokušaja “skidanja” kilometraže Iivarenja prilikom kupoprodaje rabljenog automobila. Katkad je kilometraža stvarna kao Vlada RH. Postoji, samo ne znate kako, u kojem sastavu i dokle. Recimo da je prikazana kilometraža u vašem automobilu stvarna – smatrate li taj podatak privatnim?
Naravno da se u nekim redovnim životnim situacijama taj broj razumno treba podastrijeti, no pričamo o situacijama kad se to očitava bez vašeg znanja. Što onda? Neki dijelovi vašeg limenog ljubimca su javni sami po sebi, već samom činjenicom da su vizualno “očitljivi” bez nekog posebnog truda, poput podataka registarskih pločica ili modela auta. Možda problematika djeluje previše daleko i američki, poput one o hakiranju vozila ili pak, o problemu privatnosti kod samovozećih pametnih automobila. Pitanje je to o kojem se trenutno polagano razmišlja preko bare, na mala vrata to ulazi. Praćenje novosti u svijetu automobila naprosto nalaže da izvijestimo o tako nečemu. Onako na prvu malo tko bi se usprotivio tajenju tako nečega, jer mu ne pada ništa maliciozno na pamet za što bi takav podatak mogao poslužiti. Nekima se, pak, nakon dužeg razmišljanja stvara lagana neugoda na pomisao saznanja životnih navika preko praćenja kilometraže.
Pravo pitanje je: koliko često? Godišnje znanje kilometraže ne predstavlja neki problem, ali ono dnevno? Hm. Ili je to samo jedna od pomodnih tričarija za koju je prerano da nas zabrinjava?
