Što je pošlo po zlu za svijet automobila?
Jeste li se nedavno zapitali to pitanje?
Usprkos raznoraznim vjerovanjima i kukanjima od strane novinara i tekstopisaca na portalima i unutar ostalih medijima, novinarski život zapravo i nije toliko kompleksan. Dapače, s obzirom na obim posla pojedinih autora tekstova, kolumni i recenzija, reklo bi se da sva fama oko tog posla i obaveza koje uz njega dolaze i nije baš realno predstavljena.
Zapravo se većinom radi o rutini koja izgleda otprilike ovako:
1. Dolazak u redakciju
2. Parkiranje dupeta ispred monitora s kavom u ruci
3. Pregledavanje mailova
4. Sastavljanje popisa interesantnih tema
5. Pregledavanje konkurentskih medija
6. Početak pisanja
7. Tu i tamo pokoja pauza za kavu i cigaretu
8. Spajanje na server i montiranje teksta s fotografijama
9. Objava
… i tako nekoliko puta od točke 6. do točke 9.
Dakle radi se o poprilično uhodanom pristupu poslu, gdje je zapravo najteži dio svakog pojedinog teksta sveden na inspiraciju i razvoj teme u glavi te prijenos riječi na monitor putem tipkovnice.
Čast izuzecima, no samim time u pravilu vrijedi zaključiti kako svatko tko kaže drugačije jednostavno baš i ne govori istinu. Ili je u maniri današnje sociološke i političke korektnosti jednostavno izvrće.
Uglavnom, takva rutina u pravilu vrijedi i za mene kao autora i urednika ovog našeg malenog internetskog kutka posvećenog svijetu automobila.
A za one koji se u ovom momentu pitaju zašto pobogu pišem sve ovo (a i za one koji se to niti u jednoj sekundi nisu zapitali) eto objašnjenja…
Tijekom godina i godina koje sam proveo čitajući raznorazne informacije i pišući o automobilima, nekako sam uvijek bez problema našao inspiraciju za teme. Razlog tome je nekolicina proizvođača automobila koji su sa svojim modelima u stanju uljepšati jutro i fascinirati taman toliko da inspiracija za tekst dođe sama po sebi.
Uostalom, ako portal naš svagdašnji pratite neko duže vrijeme, jasno vam je o čemu pričamo. Jer od samog početka zajedno s ostatkom pomalo spaljene svite tekstopisaca nemam naviku pisati hvalospjeve „običnim“ automobilima (tj. pisati ono što djelatnici odjela marketinga pojedinih zastupnika od medija očekuju i traže).
Umjesto toga se radije orijentiram prema onom ljepšem dijelu svijeta automobila. Tj. onom od kojeg se za autoljupce sastoje snovi.
Samim time nije rijetkost da se kroz prste po tipkovnici provlače proizvođači fascinacije na četiri kotača poput tvrtki Lamborghini, Ferrari i Porsche. Proizvođači koji rame uz rame s ostatkom svijeta automobila i markama poput Forda, Audija, BMW-a, FIAT-a, Mercedes-Benza, Chevroleta i ostalih čine glavninu tema o kojima pišem(o).
No čak i tu biram što i kako obraditi i objaviti. Jer nam u domeni automobila najčešće nisu važne stavke poput potrošnje goriva, standardne i dodatne opreme te cijena koje ionako variraju ovisno o motoru, opremi i sličnim detaljima za svaki pojedini model.
Ono što nam je interesantno svodi se na performanse i ostale posebnosti orijentirane prema vožnji i uživanju u automobilu. Odnosno prema detaljima kojih je iz dana u dan sve manje. Ili su bolje rečeno sve ružniji, bezličniji i nepotrebniji.
U toj maniri sam i započeo s razmišljanjem oko ovog teksta, jer se jutros dogodio presedan.
Naime, pregledavajući milijun i jednu obavijest u obliku e-pošte koju su vrlo ljubazno odaslali neki proizvođači automobila i njima pripadajući koncesionari, primijetio sam da više nitko ne nudi ništa posebno.
Dapače, izuzev hrpetine bezličnih novih automobila i autonomne tehnologije koja za cilj i dalje ima maknuti vozače od vožnje, tu je mali milijun SUVova i CrossOvera. Odnosno automobila koji ne samo da se međusobno sve manje razlikuju, već samom svojom pojavom na tržištu ispadaju bezlični i dosadni.
Stoga nisam ni ulazio u detalje, te sam u širokom luku izbjegao veliku većinu fotografija, jer mi se doista nije dalo na silu žvakati sve te pomodarski nastrojene kombije, hrpetinu ekrana i sto i jedan elektronički sklop s dodanom „inteligencijom“.
Kada sam završio s pregledavanjem elektroničke pošte te kada sam se posvetio pregledavanju nekih od svjetski poznatih i odličnih portala posvećenih automobilima, uslijedilo je novo razočaranje. Jer za razliku od ranijeg pregledavanja sandučića elektroničke pošte, ovdje nisam uspio izbjeći fotografije.
Doduše, fotografije same po sebi nisu nimalo loše. No ono što se na njima nalazi me razočaralo po tko zna koji puta, jer se i opet radilo o ekranima, autonomiji i svoj sili bezličnih automobila i onih nalik terencima kojima je oduzeta sposobnost pentranja po terenima.
Spomenut ću samo nekolicinu automobila koji su vrebali sa stranica i svojim fotografijama prikazivali… Hm… Baš ništa posebno i poželjno. Stoga sami odlučite jesam li u pravu ili ne kada pročitate o kakvim se automobilima radilo:
Maybach koji izuzev ambijentalne rasvjete po tko zna koji puta reciklira ideologiju apsolutnog luksuza koji nitko normalan ne može kupiti. Zatim nekoliko CrossOvera s nekim novim dezenima kotača i kontrastnim letvicama na karoseriji koji se prezentiraju kao “sportski”.
…a onda i hrpetina strujnih krugova koji ničime ne plijene pozornost, već su… Hm… Samo su tu. Prisutni bez duše i bilo kakve natruhe karaktera. I to je to.
Stoga danas nemam nikakvu pametnu najavu oko barem naizgled hvale vrijednog automobila. Nemam niti nekih materijala u sklopu bi se radilo o performansama ili bilo kakvoj formi uživanja za volanom. Pa kako kroz nedostatak takvih priča jednostavno nemam što ponuditi u obliku bilo kakve zanimljive forme, kao rezultatno stanje nudim ovaj kratki tijek svijesti. Jer upravo nedostatak zanimljivih noviteta koji privlače karakterom, a ne ekranima na neki način postaje tematika vezana uz svijet automobila. I to ona od koje se najvjerojatnije više nikada nećemo odmaknuti.
Jednostavno se po tko zna koji puta pitam da li je doista moguće da svijet automobila današnjice više nije u stanju privlačiti pozornost stvarnih auto-entuzijasta. Onih koji usprkos relativno malim financijskim mogućnostima i dalje znaju i umiju sanjati?
Je li doista moguće da su nestala čak i ne tako davna vremena. Ona u sklopu kojih su trkači bili zvijezde zbog vozačkih sposobnosti, dok su automobili predstavljali materijal za snove zbog svojih oblina, dizajnerskih detalja i moćnih motora koji urlaju bez aktivnih procesora zvuka?
Je li moguće da smo svi zajedno toliko zastranili u vlastitoj dosadi i kompleksima manje vrijednosti, da je potrebno svijet automobila gledati kroz opremu, značku ili cijenu. Odnosno kroz pretencioznost i današnje Instagram-vrednovanje uspjeha. Lažno, suhoparno, senzacionalistički-nastrojeno i prazno do beskraja.
Ili je pak najgore od svega pitati da li je zapravo moguće da su automobil naglo postali pametni, jer smo mi kao ljudi postali glupi i nezainteresirani u toj mjeri da nas ne zanimaju čak ni osnovne radnje koje bismo kao vozači trebali znati?
Vjerujem da će ova pitanja za mnoge od vas cijenjenih čitatelja ispasti retorička, jer se odgovori na njih itekako dobro znaju. Dapače, današnja nam auto-industrija kroz sva silna „vozačka“ pomagala jako dobro ukazuje na neke stvari. Stoga dotična pitanja zapravo ni ne treba postavljati. Jer ih u krajnjoj liniji odjeli marketinga vezani uz auto-industriju baš i ne vole, pa onda zbog takvih pitanja izostaju reklame. A od reklama mediji žive. I tu niti mi kao tek jedan od virtualnih kutaka posvećenih svijetu automobila nismo izuzetak.
No s druge strane te medalje ipak stoji nekolicina auto-entuzijasta. Onih kojima usprkos svim jasnim odgovorima i današnjim trendovima i dalje nije jasan smjer u kojem auto-industrija zapravo ide. I da stvar bude bolja, to ih niti ne zanima baš previše, jer su previše zauzeti održavanjem svojih strojeva s dušom kakvih danas više baš i nema.
Radi se o ljudima koji se umjesto prema fokusiranju na današnju auto-industriju radije poput mene povlače u neka prošla i fascinantna vremena.
Ona u sklopu kojih su čovjek i stroj na najljepši način nadopunjavali jedan drugoga.
Radi se ukratko o vremenima u sklopu kojih je tehnologija bila u službi brzine i uživanja u vožnji te nije na blijed i pompozan način ispunjavala funkciju bez postojanja forme.
Radi se o vremenima u sklopu kojih smo kao klinci blejali u postere i slinili nad automobilima koji su ubrzo nakon pojavljivanja na sceni postajali sastavni dio legendi o četiri kotača i volanu.
Odnosno ukratko, radi se o vremenima koja su danas potpala pod sivilo i sve se više bliže zaboravu.
Nije li to zapravo užasan razvoj situacije za ljude koji u svijetu automobila nalaze puno više od lima, plastike, malo boje i stavki opreme?
Vi cijenjeni čitatelji o tome odlučite.
Ja na to pitanje već odavno imam odgovor.