Statistička priča o hrvatskom svijetu automobila
Svi znamo da su statistike samo jedna forma generalizacije neke teze ili ideje. No svejedno ponekad dobro zvuče – pogotovo u državi u kojoj netko konstantno kuka zbog besparice, a potom na kredit kupi pametni telefon, automobil i na rate uzme nekolicinu modnih dodataka u maniri „tek toliko nek se nađe, kad je već na sniženju“.
Uglavnom, ovo je statistika vezana uz količinu automobila „per capita“ unutar granica lijepe naše.
Automobil – pojam koji Hrvati jako često brkaju s pojmovima uspjeha, statusa u društvu i lijeka za mikropeniju.
Pojam koji na prvi pogled za mnoge govori puno o vlasniku, njegovim primanjima, stilu, edukaciji i tko zna čemu još sve ne – naravno, ako je promatrač sklon generaliziranju, ili pak malčice ljubomoran.
Realno gledano, Hrvati su doista jedan genijalan narod, tj. jalni su u genima (kako bi to slikovito objasnio jedan moj poznanik) i kao takvi su u stanju omalovažiti čak i ono najbolje što auto-industrija nudi, te s druge strane veličati nekog proizvođača samo zato jer bolje ne znaju.
Zbog takvih ideja i navika od strane pojedinaca iz dana u dan nekome raste tlak, jer dotični bez ikakvog znanja i realnog iskustva često kroz tipkovnicu izbaciju neke sumanute i totalno nerealne “činjenice” i time samo pokazuju koliko su neuki, primitivni i jadni.
Uglavnom se na takav primitivan način od strane pukih teoretičara uzduž i poprijeko društvenih mreža iz dana u dan pokazuje sav sjaj i bijeda hrvatske auto-scene i ljudi koji na njoj (često) nalaze polje vlastitog iživljavanja nad neistomišljenicima.
…toliko o shvaćanju pojma demokracije…
Ako ćemo i dalje biti realni, ustvrditi kako Hrvati vole automobile nije nimalo krivo. No u toj silnoj ljubavi ipak postoje neki uvjeti.
Npr. da se u ovom momentu na ulici pita slučajnog prolaznika što bi kupio da mu sad netko pokloni 100,000 eura, siguran sam da bi jedan dobar dio ispitanika spomenuo automobil.
No ne bilo kakav.
To bi u ovećem broju slučajeva morao biti neki Audi, BMW ili Mercedes-Benz, a velike su šanse da bi se iz čiste navike među tim cijenjenim proizvođačima našao Volkswagen, odnosno Golf.
…i upravo u tom dijelu priče i dolazimo do problema, jer prosječni Hrvat voli imati „dobar auto“ (ako takvog što uopće danas postoji), no teško mu je taj „dobar auto“ održavati kako treba. Samim time u stanicama za tehnički pregled iz godine u godinu ima sve više (u najmanju ruku) problematičnih automobila koji se tijekom redovnog pregleda jedva provlače i definiraju legalnima za upotrebu.
Zbog toga se svako toliko događa neka akcija ili tribina u sklopu koje na taj trend upozoravaju vlasti, HAK, stanice za tehnički pregled, CVH i manje-više sve institucije koje su na ovaj ili onaj način povezane sa domaćom automobilskom scenom.
I znam da će se sad mnogi podići na noge i negodovati, no stanje je takvo i za to postoji mali milijun dokaza – statističkih i realnih.
Kod novih automobila je u pravilu manje problema, iako tipični Hrvat uvijek traži načina kako proći jeftinije, pa se u sklopu takvog načina razmišljanja kupuju testni, salonski, novinarski ili neki drugi automobili s prefiksom.
To naravno nije krivi način razmišljanja. Dapače, vrlo je ekonomičan.
No problemi nastaju u onom momentu kada vlasnik jednog takvog automobila shvati da je zapravo teškom mukom izdvojio novac (ili potpisao ugovor o kreditu) za kantu kakvu „na zapadu“ nitko ne bi ni pogledao.
Tu pak nastaje dodatan set problema, jer kako vlasti još od devedesetih uvijek na konto „običnih“ ljudi štite lopove i prevarante, tako donedavno nije bilo zakona koji bi takvo ponašanje regulirali – čak ni kod nekih ovlaštenih zastupnika.
No sve je to još super i predivno kada je riječ o novim automobilima, jer ako ništa drugo, tu je garantni rok koji na ovaj ili onaj način mora biti ispoštovan od strane zastupnika.
Uostalom, prema onoj staroj narodnoj poslovici „novi automobil je novi automobil“ vrijedi zaključiti da je situacija još koliko-toliko dobra, jer pravi problemi zapravo kreću kada čovjek kupuje polovni automobil.
Naime, koliko ste puta na raspolaganju imali neku sumu novaca koja je unaprijed bila predodređena za kupnju automobila?
Jednom?
Dvaput?
Nebitno.
Uglavnom ste tada poput svake normalne osobe uzeli neki od oglasnika u ruke ili stranice dotičnog zalijepili na zaslon svog pametnog telefona, kompjutera ili tableta, te je krenula potraga.
Ovisno o kriterijima ste zasigurno imali nekoliko potencijalnih kandidata za kupnju, te je uskoro i pala konačna odluka koja je naposlijetku ispred vaše kuće ili zgrade donijela novi (ili bolje rečeno drugi) automobil.
Europa kaže da prema statistikama faktor rizika kod kupnje polovnog automobila iznosi nekih dvadesetak posto.
Samim time postoji jedna petina šanse da prosječan čovjek unutar granica EU kupi kantu ili rupu bez dna, a u tu statistiku vrijedi strpati i zakonske regulative u sklopu kojih prodavatelj mora kupcu detaljno objasniti kakav automobil zapravo kupuje i za to kazneno odgovarati ukoliko se tvrdnje ispostave neistinitima.
Naravno da kod nas takvih statistika i zakonskih regulativa nema i svi su kupci polovnih automobila (zajedno sa mnom) strpani u isti koš i na neki način prisiljeni vjerovati prodavatelju, što je pak ogroman problem kada u obzir uzmemo kroničnu glad za novcem i nepostojanje zakona koji bi u takvim slučajevima regulirao prevare.
Samim time se od nas unaprijed očekuje da „popušimo“ sto i jednu priču oko automobila koji je vozila „isključivo nečija žena ili mama“, ili pak automobil koji nije „nikada bio udaren“, ima „stvarnu kilometražu“ i „glasi na vlasnika“.
Moja iskustva su također takva, no kako sam jednom osjećao da mi na čelu rastu rogovi, danas sam oko takvih navoda itekako skeptičan i sve samo ne lakovjeran.
Stoga pri kupnji „polovnjaka“ itekako detaljno gledam, provjeravam i razmišljam oko toga što kupujem.
No mnogi tom procesu kupnje polovnog automobila pristupaju olako i time potpadaju pod onaj crni dio statistike koji podrazumijeva probleme pri obavljanju tehničkog pregleda i kroz neko kratko vrijeme sa svojim mehaničarem postaju najbolji prijatelji (ili kumovi, ukoliko se radi o vlasnicima Alfi).
E sad…kako smo usprkos popularnom vjerovanju i konstantnim vraćanjima u deves´prvu ipak u 2020. godini, te kako ovih dana kao zemlja-članica EUnije egzistiramo na karti, za pretpostaviti je da kao država od nekih 4,000,000 ljudi imamo barem polovicu te brojke u automobilima na cesti.
No svi mi koji smo tako razmišljali ipak smo bili u krivu, jer prema statistikama iz 2011. godine (odnosno nekim novijim brojkama s kojima zavod raspolaže, jer je od tada na pauzi) u Hrvatskoj je na brojku od 4,284,889 stanovnika registrirano ukupno 1,578,278 automobila.
To u prijevodu znači da jedan automobil u svom vlasništvu ima 2,71 čovjek, što pak zvuči malčice smiješno, ali je jednostavno tako.
Super, zar ne?!
Razloge tome ne treba tražiti mikroskopom, jer smo na dnevnoj bazi svjedoci utopističke politike i konstantne ekonomske tragedije iz koje zbog nesposobnosti vladajućih partija ne vidimo izlaz.
Samim time je jasno da se „potrošačka košarica“ (kao jedan od najglupljih izraza) iz godine u godinu sve češće smanjuje, te uz svakodnevne troškove za velik broj ljudi ne ostavlja mjesta za razmišljanje o kupnji automobila.
No tome očito nema pomoći, ma koliko se vlasti promijenilo i ministara preMOSTilo, te je taj omjer stanovnika po automobilu i dalje u porastu, tj. po glavi stanovnika ima sve manje automobila.
Početkom devedesetih (odnosno devedesete godine) je u Hrvatskoj registrirano ukupno 795,410 automobila.
Pet godina kasnije je ta brojka smanjena na 710,910, a od početka novog milenija broj registriranih automobila u Hrvatskoj bilježi uzlaznu putanju.
Rekordna godina po tom pitanju bila je gore spomenuta 2011., kada je u Hrvatskoj registrirano 1,518,278 automobila, a danas je ta brojka za nekih 100,000 manja. Dakle kupovna moć nam svima i dalje opada, te neki ljudi usprkos svom imenu u prometnoj dozvoli jednostavno ne registriraju svoje limene ljubimce.
Što je s tom količinom automobila aktualno, iskreno ne mogu reći, no za pretpostaviti je da se neki od njih u oglasnicima prodaju s „malo kilometara“ i od „prvog vlasnika“ (koji je najčešće ženskog roda).
Također je za pretpostaviti da je dio tog manjka automobila jednostavno odslužio svoje i vječna lovišta pronašao u CIOS-u, a u tu brojku vrijedi ugurati i one koji su glavom bez obzira odlepršali iz Hrvatistana i one koji su zbog starosti ili nekog sasvim osamnaestog razloga odustali od vožnje i posjedovanja automobila.
Bilo kako bilo, trend je u padu i statistika u tom dijelu ne može biti jasnija.
E sad…da se mene pita, mogao bih se raspisati o kolektivnoj „pameti“ ekipe koja sjedi u saboru i odlučuje o svima nama.
Mogao bih spominjati raznorazne brojalice, digitalizacije, anti-fašističku borbu koja i dan-danas traje, te braniteljske i one prepisane diplome, jer su sve to uzroci naše svakodnevice koja iz dana u dan biva sve gorom.
No ovo je ipak portal posvećen svijetu automobila, pa stoga ne bih ulazio u stranačke prepirke i nebuloze kojima se bave (odnosno, barem bi se trebali baviti) oni koje tako dobro plaćamo.
Umjesto toga ću za kraj ponuditi tablicu u kojoj je od 1995. do 2014. godine (što je iz nekog razloga posljednja nevedena stavka službene statistike – pretpostavljam i opet zbog pauze u državnoj agenciji) do danas lijepo navedeno koliko je automobila registrirano u Hrvata i time zapravo pokušati neke od cijenjenih čitatelja potaknuti na razmišljanje.
| BROJ REGISTRIRANIH AUTOMOBILA | RAZLIKA | POSTOTAK | |
|---|---|---|---|
| 1995 | 710,910 | ||
| 2000 | 1,124,825 | 413,915 | 58.22% |
| 2005 | 1,384,699 | 259,874 | 23.10% |
| 2010 | 1,515,449 | 130,750 | 9.44% |
| 2014 | 1,474,495 | -40,954 | -2.70% |
| BROJ REGISTRIRANIH AUTOMOBILA | BROJ STANOVNIKA | BROJ STANOVNIKA PO AUTOMOBILU | |
|---|---|---|---|
| 2011 | 1,578,278 | 4,284,889 | 2.71 |
Dakle statistika je tu i pitanje je zapravo jednostavno – jesmo li kao nacija zbog ovakve statistike bogati, siromašni ili pak u „zlatnoj sredini“, te hoće li se količina registriranih automobila uskoro početi vraćati prema nekim većim brojkama ili nam malo pomalo ipak slijedi propast?
Nadam se samo da ovo posljednje pitanje nije retoričkog tipa…
