…samo jedno pozitivno iskustvo
Ne, ovo nije reklama. Ne radi se o plaćenom oglasu ili tekstu, te bilo kakvom drugom marketinškom triku. Ovo je jednostavno kratak osvrt na jedno jako ugodno iznenađenje…
Zima je i dalje aktualna, i to svi znamo. Doduše, snijeg je apsolutno podbacio, pa se po Zagrebu ove godine nisu radili snjegovići i uživalo u razbacivanju s grudama, već je palo svega par centimetara nečega što je osim kratkotrajne bjeline donijelo samo hrpetinu leda po kolnicima i pločnicima, što nikad nije poželjno ni u kojem slučaju. No eto…tako je proteklo ovih posljednjih nekoliko mjeseci – hladno, sivo i mjestimice zaleđeno.
Kako su najave vremenskih prognostičara nekoliko puta najavljivale snijeg, mećave i tko zna kakve još sve ne , zimske su se službe itekako potrudile posoliti ceste i na njih porazbacati tone sitnog šljunka. To naravno ne predstavlja neki veliki problem kada se snijeg doista pojavi na cesti, ali kada ga na cesti nema, šljunak je zadnja stvar na svijetu koju bismo poželjeli imati ispod kotača tijekom vožnje u gradu.
Dotični šljunak svake godine prouzroči nebrojena oštećenja na automobilima, pa tako i na vjetrobranskim staklima koja nerijetko pucaju u naletu nekog kamenčića koji brzinom svjetlosti u vožnji naleti na njih. Stoga se mnogi odlučuju dodatno osigurati staklene površine na automobilu, tj. uplatiti mizernih par stotina kuna u sklopu obaveznog osiguranja svojih automobila, kako bi posebno svoj kućni budžet zaštitili od bespotrebnih izdataka uslijed potencijalnih oštećenja vjetrobranskog stakla na koje kamenčići s prometnica baš vole naletjeti.
Uglavnom, među tim se vozačima (poučen jednim lošim iskustvom od prije nekoliko godina) nalazim i sam.
Iskreno govoreći, na takve sam opcije uvijek gledao s određenom dozom skepticizma, jer osiguravajuće kuće u našim krajevima uvijek nekog vraga izvode i kompliciraju. Zbog toga se velik broj nas vozača osjeća iskorišteno i glupo, jer čak i kada nismo ništa krivi, a netko (ili nešto) nam ošteti automobil, osiguravatelji uvijek pokušavaju minorizirati štetu i umanjiti cijenu (odnosno vrijednost) popravka.
Zbog toga obavezno osiguranje svake godine na nekoliko dana od mene (a vjerujem i mnogih od vas) napravi kronično nervoznu osobu koja osiguranje mora platiti da bi u slučaju potraživanja naknade štete bio suočen s vještacima koji svojim poslodavcima na sve moguće i nemoguće načine pokušavaju uštedjeti na popravku. To je loše poslovanje i stoga ne čudi da mnogi upravo osiguravateljske kuće gledaju “preko nišana”, ali eto…tako u našoj zemlji općenito stoje stvari i tu pomoći nema.
Uglavnom, eto i razloga zašto sve ovo pišem…
Naime, s obzirom na gore spomenuto loše iskustvo s kamenčićima, nekoliko sam proteklih godina uplaćivao dodatnu zaštitu vjetrobranskog stakla od oštećenja. U pravilu mi je ta opcija do sada donosila samo dodatni trošak, no prije nekoliko tjedana sam u vjetrobransko staklo za vrijeme vožnje od automobila ispred sebe u vjetrobransko staklo dobio oveći kamen i odjednom se cijela priča isplatila.
Naravno da sam istog dana otišao u Jadransko osiguranje (u kojem je igrom slučaja osiguran automobil koji vozim) s namjerom prijavljivanja štete. I naravno da sam cijelim putem imao knedlu u grlu, jer sam već unaprijed očekivao kako će predajom ispunjenih obrazaca krenuti komplikacije.
Samim time je nervoza već pri otvaranju ulaznih vrata podružnice bila itekako prisutna, a sve je kulminiralo kada sam obrasce ispunio i predao curama na šalteru.
No onda je uslijedilo nekoliko apsolutno ugodnih iznenađenja…
Za početak je u roku od samo par minuta na izvid štete izašao mladić u odijelu po imenu Ivica Vujić – pristojan, ljubazan i konkretan. S nekoliko fotografija na parkingu tvrtke utvrđeno je oštećenje vjetrobranskog stakla i rečeno mi je kako ću izvid štete dobiti putem maila kroz dan-dva.
No praktički da još nisam ni stigao kući kako treba, a izvid štete je uz srdačne pozdrave već tjerao moj telefon na zvonjenje, što u prijevodu znači da je od fotografiranja vjetrobranskog stakla do momenta zaprimanja izvida štete na moju adresu elektroničke pošte prošlo nekih sat vremena.
Pretpostavljam da ne moram apostrofirati koliko sam u tom momentu bio iznenađen promptnošću od strane g. Ivice, kojem se ovom prigodom još jednom zahvaljujem.
Tijekom kratkog razgovora za vrijeme okidanja fotografija vjetrobranskog stakla, g. Ivica je kao opciju za izmjenu vjetrobranskog stakla predložio tvrtku Carglass – tvrtku koja s gore navedenim osiguravateljem ima (pretpostavljam) partnerski odnos. Naravno da se time probudio onaj „crv sumnje“ koji treperećom crvenom žaruljicom u primozgu uvijek upozorava na potencijalni „rođo-sustav“ koji je u našim krajevima praktički urezan u društvo, pa je zbog toga skepticizam ponovno stigao u prvi plan.
No kako mi se doista nije dalo komplicirati sa zastupnikom, davati broj šasije i objašnjavati svu silu detalja, odlučio sam istražiti ovu preporučenu opciju. I gle čuda – opet sam se ugodno iznenadio.
Naime, nakon poziva upućenog na info-telefon tvrtke, rečeno mi je kako zamjensko vjetrobransko staklo mogu doći ugraditi istog dana, odnosno kroz pet do sedam dana ukoliko želim ono s logotipom proizvođača svog automobila.
Naravno da sam se odlučio čekati originalno staklo, jer će automobil kad-tad biti na prodaju, pa je ideja s tim originalnim dijelom izbjeći pitanja poput „zašto je staklo zamjensko“, „je li automobil razbijan“ i slična s kojima poslovično škrti domaći kupci pokušavaju rušiti traženu cijenu automobila kod prodaje. Uglavnom, kako vrijeme nije predstavljalo problem, bez ikakvog razmišljanja sam se odlučio na tu originalnu opciju kojoj od momenta narudžbe do momenta ugradnje treba pet do sedam dana.
I upravo u tom me dijelu dočekalo još jedno iznenađenje, jer je vjetrobransko staklo stiglo za četiri dana, te mi je rezerviran termin prema tome kada mogu svratiti na izmjenu.
Dakle krasno, zar ne?!
Skeptik u meni ponovno je proradio i iako je s jedne strane cijela priča do tog momenta ispala iznenađujuće glatkom i brzom, „crvić“ i dalje nije prestajao s paljenjem crvene lampice, te sam pretpostavio barem neku komplikaciju koja bi me mogla dočekati u posljednjem metru.
No ni to se nije dogodilo. Dečki u Carglassu bili su i više nego stručni i apsolutno ljubazni, što je u današnje vrijeme prava rijetkost.
I ne samo to, već nakon dobivene informacije o nekih dva sata za ugradnju vjetrobranskog stakla, praktički nisam stigao popiti ni kavu, a već je zazvonio telefon i sve je bilo montirano i na svom mjestu. Dakle brzo i pouzdano može bez problema poslužiti kao slogan za ovu tvrtku – barem što se mene tiče.
Pri preuzimanju gotovog automobila primijetio sam očišćen interijer, te upozorenje koje je visjelo s retrovizora i informiralo me da automobil zbog sušenja ljepila nije poželjno prati nekih 24 sata.
Ušavši u prostorije tvrtke na konačni obračun nije me dočekao niti jedan suvišan papirić, već baš suprotno – dvojica djelatnika koji su mi se zahvalili na posjeti, poklonili mi rokovnik i objasnili kako će račun oni dalje rješavati s s Jadranskim osiguranjem.
Uglavnom, idila samo takva i iskustvo zbog kojeg malo-pomalo ponovno počinjem vjerovati da nisu svi osiguravatelji isti, te da na našem tržištu i dalje postoje tvrtke kojima je na prvom mjestu zadovoljstvo i povjerenje kupca ili klijenta.
I upravo sam iz tog razloga ovaj tekst odlučio sastaviti, jer svaka takva situacija apsolutno vrijedi hvale i u potpunosti je vrijedna spomena – bez ikakvih reklamnih ideja i sličnih primisli.
Iako sam svjestan da je ovaj moj primjer tek kap u moru gluposti i neprofesionalnosti s kakvima smo kao vozači i vlasnici automobila svakodnevno izloženi, jednostavno sam ugodno iznenađen činjenicom da ovakvih priča još uvijek ima.
Da mi je netko prepričavao sve ovo, možda bi „crvić sumnje“ i dalje imao prste na crvenoj lampici i time hranio skeptika u meni, ali eto…ovaj puta je riječ o priči iz prve ruke, pa je ovaj puta skeptik u meni zaslužio prespavati.
Iskreno se nadam da s ovakvim iskustvom nisam jedini i da među cijenjenim čitateljstvom postoje oni koji su iz ovakvih mini-katastrofa izašli zadovoljni i bez ožiljaka i izgubljenih živaca. Stoga bi u sklopu komentara (kojih će sigurno biti) voljeli vidjeti o kakvim se pričama radi, te koliko je pozitive zapravo prisutno u ovakvim situacijama.
Možda na kraju tunela ipak postoji nekolicina svjetala koja nisu crvena i zbog kojih priče ovog tipa ne moraju nužno rezultirati psovanjem i gubljenjem živaca.
Stoga upravo takve i očekujemo u sklopu komentara, a g. Ivici iz Jadranskog osiguranja i ekipi iz Carglassa mogu samo još jednom reći „hvala“.
NAPOMENA: Ovaj je tekst tek jedno osobno iskustvo, te sam po sebi ne predstavlja nikakvu marketinšku aktivnost.