Report: Zagreb Auto Show 2016.
Prvo je prošlo čak osam godina od održavanja posljednjeg izdanja ove naše verzije salona automobila, a onda se dogodio i 5. travnja ove godine, kada se cijela priča nastavila.
Uglavnom, eto kako je sve to skupa izgledalo kroz oči i objektiv…
Zagreb, 5. travnja 2016. godine – jedan sasvim običan i oblačan dan.
Ruta od kuće do Velesajma ispunjena raznoraznim sadržajima – od tikvana koji ne znaju upaliti žmigavce, preko još većih tikvana koji se na Vukovarskoj zabijaju BMW-ima u Astre, pa sve do gužvetine koja je nastala zbog Žakovog skakanja po Slavonskoj aveniji.
Dakle, idila.
No kako ne bih skrenuo u domenu bogatog doručka, pranja zuba i tuširanja, tj. krenuo opisivati jedan sasvim običan dan u životu osobe koja svojim navikama nikoga nije u stanju fascinirati, radije ću okinuti „ffwd“ tipku i ponovno stisnuti „play“ po dolasku na „najveći sajam automobila u regiji“…
E sad…nemojte misliti da jesam ili želim biti čangrizavi gad, ali s obzirom na to da ipak živimo u 2016. godini i svoje živote živimo u digitalnoj eri (što je očito jako drago predsjedniku HaDeZea), reklo bi se da pojam „garderoba“ nikome nije stran. No tu bismo se prevarili, jer Velesajam za taj pojam očito nije čuo. Samim time sam se po paviljonima prešetavao poput zadnje seljačine u „kožnjaku“ i gubio kilograme, bez da sam to planirao.
To je naravno bio uzrok živciranja, jer ni pojam termostata na Velesajmu očito nije poznat, pa je u paviljonima bilo vruće. Eh…ta digitalizacija i ostalih nekoliko točaka…
Sve u svemu mislim da bi organizatori jedne ovakve internacionalne manifestacije ipak mogli osmisliti mjesto za odlaganje odjeće, jer potreba za time itekako postoji otkad postoji ideja Majke prirode koja podrazumijeva promjene vremenskih prilika.
Sam Auto Show bio je razbacan u nekoliko paviljona, u kojima su svoje mjesto pod suncem našle neke hrvatske premijere, tj. automobili koje dosad na našim prometnicama nitko nije vidio s domaćim registarskim oznakama.
Naravno da je među tim premijerama bilo automobila koji ni približno nisu vrijedni spomena, pa ću se zato orijentirati na one „posebnije“ ili zanimljive ljudima koje izuzev potrošnje goriva zanima i pokoja stavka vezana uz vozački gušt i performanse.
Za početak je od takvih automobila vrijedno spomenuti Lamborghini Huracan koji uživo izgleda iznenađujuće dobro. Doduše, i dalje mislim da je u sklopu dizajna svoje mjesto trebao dobiti pokoji bacač raketa ili barem neki višecijevni top, ali to je zapravo nebitno, jer „baby-Lambo“ izgleda skroz fora.
Paralelno s Huracanom je uz nekolicinu drugih premijera i Audi predstavljao novi R8 – bijeli, nizak i opak stroj koji u sklopu svoje druge generacije možda ne izgleda revolucionarno u odnosu na onu prvu, ali svejedno izgleda odlično.
Zatim je V.A.G. grupacija ponudila još nekoliko zanimljivih modela poput Seatovog prvog SUV-automobila, koji je zajedno s mrak-hostesama plijenio poglede, a onda su tu bili i Bentleyev vječni Continental GT i „najbrži pravokutnik na svijetu“, odnosno SUV pod nazivom Bentayga.
Ostatak ponude unutar tog dijela sajma zaokružili su modeli marke Porsche i ja iskreno vjerujem da negdje u tajnosti postoje planovi da se na naše tržište ponude dieselske inačice modela 911, Boxster i Cayman, jer su ostatak prezentirane ponude ove slavne marke iz Zuffenhausena obilježili Macan i Cayenne s motorima na uljanu repicu.
Sve je to lijepo pojasnio Tarik Filipović šetajući s njemačkom ekipom dežurnih djelatnika grupacije, pa sam iskoristio priliku pobjeći brzinom munje, prije nego što zbog silnih floskula i suhoparnih reklama ostanem lobotomiziran.
Kratkim preletom uz Suzukijev izlagački prostor primijetio sam sasvim klasične i već otprije poznate modele ove marke, pa se tu baš i nisam pretjerano zaustavljao. Dapače, tek me pogled na dvokotačnu mašineriju zainteresirao da „kliknem“ koji puta, jer boje i dizajn današnjih međunožnih raketa izgledaju odlično i usprkos mom kroničnom manjku afiniteta prema svijetu motocikala uspijevaju fascinirati.
Zatim je na red došao Ford, koji je izuzev hrpetine automobila i vreća za odmor svoj izlagački prostor odlučio istaknuti i s nekoliko starih i novih Mustanga, te s mini-koncertom od kojeg sam imao glavobolju puna dva dana.
Izuzev prezentacije u maniri „kome je veći i koliko“, koju je održao glavni i odgovorni čovjek na čelu Forda za Hrvatsku, cure s mikrofonima u rukama nisu prestajale vrištati, tako da sam se na ovom izlagačkom prostoru zadržao jako kratko – tek toliko da okinem pokoju fotografiju i pobjegnem glavom bez obzira u strahu od još jedne vrlo izvjesne lobotomije.
Bježavši s izlagačkog prostora primijetio sam nešto apsolutno nesvakidašnje: Ford Focus koji je umjesto nekih „fensi-šmensi“ kotača na sebi imao plastične poklopce čeličnih felgi, odnosno po naški „ratkape“.
Moram priznati da takvog što još nikada nisam vidio, pa je za pretpostaviti kako je upravo ovaj automobil namijenjen ljudima koji za svijet automobila nisu ni najmanje zainteresirani, što je pak samo takav presedan.
Uglavnom, Ford je predstavio sve i svašta, ali moram priznati da izuzev Mustanga (i to onih starih) nisam ostao zapanjen ni sa čime – tim više što su glavni i odgovorni ljudi ove marke zaboravili da npr. postoji novi Focus RS i da bi taj automobil mnogima mogao biti zanimljiv.
Opel je predstavljao mali milijun varijacija na temu raznobojnih opcija za model Adam, a tu je bila i Astra koja je tek nedavno proglašena europskim automobilom godine.
Paralelno s tim simpatičnim malim automobilom i Opelovom Missicom, ekipa iz Adamovca predstavljala je i već otprije poznatu ergelu normalnih i gospodarskih automobila, pa na to definitivno ne bih trošio previše riječi.
Recimo samo da je Opel bio prisutan i to je to.
U nastavku Opelovog izlagačkog prostora svoje je mjesto pod suncem ugrabila Toyota – tvrtka koja je u Zagrebu svijetu prikazala svu svoju bezličnost i dosadu.
Mislim, nemojte me krivo shvatiti – Toyota je oduvijek jedna od meni omiljenih marki automobila, no ovo što Japanci unutar zidova te tvrtke proizvode danas jednostavno nema nikakvog smisla.
Avensis, Corolla i Auris u svim svojim varijacijama na temu izgledaju poput međusobnih preslika s tek pokojim detaljem razlike, a isto vrijedi i za Aygo i Yaris, koje sam jedva izdvojio jednog od drugog.
Ostatak ponude ove marke meni je apsolutno nebitan, jer se svodi na SUV-modele i terence, što ne predstavlja polje interesa u kojem se krećem, pa ne znam baš koliko ima smisla navoditi automobile iz tih klasa. No zato je Prius vrijedno još jednom istaknuti kao jedan od najgadnijih automobila koje sam ikada imao prilike vidjeti.
Iskreno, uz Prius neke gangrenozne i prostrjelne rane izgledaju sasvim prihvatljivo i još su k tome besplatne, što ova Toyota definitivno nije. Stoga doista ne mogu shvatiti ni dizajnere ni kupce ovog automobila.
U pravilu sam siguran da se cijela priča oko ovog hibrida s potpisom dizajnera iz galaksije Tau-Ceti ne svodi samo na potrošnju goriva i slične „ekološke“ idiotarije, ali mi i dalje baš i nije jasan sklop u glavi prosječnog kupca ovog automobila.
Možda sam jednostavno tup i ne razumijem (što je često i više nego izvjesna opcija), ali znam da sam kraj Priusa izgubio želju za ručkom.
Za kraj vezano uz Toyotu mogu još reći da Mirai kao automobil više nije ružan, tj. uz Prius izgleda bolje od obje hostese koje su ga predstavljale na sajmu, što je pak jedan apsolutno tragičan podatak.
Pauza između šetnje po paviljonima donijela je malo oku ugodnih automobila, no prije nego pomislite na nekog konkretnog proizvođača uz čije sam modele odmarao oči, odmah ću spomenuti kako se ne radi o niti jednom konkretnom, već o više njih.
Naime, Tuna & Co. ispred tvrtke Auto Partes su u sklopu svog izlagačkog prostora između dva paviljona izložili nekoliko polovnih i posebnih automobila s kojima su se imali prilike družiti.
Za početak tu je „onaj crveni“ Skyline GT-R (R34) koji je svojevremeno preplavio domaći internet, a onda vrijedi spomenuti i Nissan Skyline R31 koji se uz poprilično devastirani Porsche 911 i BMW 850Ci i hrpetine felgi zanimljivih dezena nakon restauratorsko-oplemenjivačke akcije našao ispod šatora na Velesajmu.
Uglavnom, i opet moram konstatirati da je zlatno doba auto-industrije definitivno prošlo, jer su ovi desetljeće ili dva stari automobili u stanju fascinirati kudikamo više nego današnji novi modeli s kojima nas auto-industrija bombardira iz dana u dan. Stoga hvala „car crazy“ ekipi koja mi je odmorila oči na sajmu.
Povratak u stvarnost donio je Porscheovu ideju cateringa – šank s hrpetinom svega i svačega za jelo i piće, nekolicinu konobara i Porsche 930 žute boje koji je cijeli taj prostor ukrašavao na najbolji mogući način.
Iako nisam bio ni pretjerano gladan ni žedan, a i moram priznati da mi se ogadila „daj sve – samo da je mukte“ filozofija koju su vrlo direktno pratili „slavni“ smješteni uzduž i poprijeko šanka, kraj ove legendarne 911-ice sam se jednostavno morao odmoriti, jer me ionako čekao novi paviljon u sklopu kojeg je svoje mjesto pronašlo još modela iz ponude V.A.G. grupacije.
No kako sam zbog prežderavanja i natrpavanja šampanjcem od strane pojedinaca (da ne imenujem sad) doista ostao bez apetita, nije mi palo napamet u želudac staviti ništa više od jedne mineralne vode.
Po završetku te male pauze uletio sam i među limariju s oznakom „made in Wolfsburg“ i ako ćemo iskreno, ponekad mi se čini da Volkswagen doista pretjeruje sa štampanjem svojih modela, jer je na Auto Showu bio predstavljen tek dio ponude, a naguranim automobilima unutar paviljona nije bilo kraja.
Doduše, moram priznati da mi se tijekom šetanja paviljonom na momente itekako ozarilo lice kada sam vidio Golf Mk.1 i Bubu među svim tim novim i modernim strojevima, a i Golf GTI Clubsport me fascinirao samo tako, ali izuzev toga oduševljenja s Volkswagenovim automobilima jednostavno nema. Dapače, dosadni su.
S druge strane Škoda kao dio V.A.G. grupacije također ima sve predispozicije za takav zaključak, no za razliku od nekolicine VW-ovih modela, oni Škodini izgledaju odlično i ako se mene pita, nema šanse da bih recimo pogledao Passat prije Superba – pogotovo u karavanskoj izvedbi koja izgleda fenomenalno.
No i opet me usprkos odlično-izgledajućim Škodinim modelima ljubav prema automobilima odvukla prema dijelu u sklopu kojeg je Škoda izlagala Favorit, Feliciu i Fabiu u Rally-izvedbama.
Mislim, ne znam kako cijenjeno čitateljstvo razmišlja, no kockaste karoserije i ogromni noćni farovi od mene i dalje bez problema mogu u sekundi napraviti klinca zaluđenog utrkama, pa stoga ne čudi da sam doslovce tjerao hostese od ovih trkaćih kanti, ne bi li uhvatio što bolje fotografije iz što više kuteva.
Kada sam se zasitio bijelo-zelenih motiva (tj. Škodinih trkaćih automobila), prošetao sam kroz najmračniji izlagački prostor sajma, te primijetio da u sklopu njega postoji nekoliko manje-više identičnih automobila koje proizvodi tvrtka Hyundai. Uglavnom, zato i jesam samo prošao, jer me automobili te marke ni u kojem smislu ne fasciniraju, a koncept Ionix smatram bitnim poput lanjskog snijega u Afganistanu, pa oduševljenja zapravo i nema – baš kao ni pretjeranog smisla za trud u opisivanju nečeg što su automobili isto koliko i roba široke potrošnje.
Na kraju cijele priče, nakon trkaćih Škoda, razvikanih Audija i sivog Huracana, došlo je vrijeme za pregledavanje ponude domaćeg zastupnika marke BMW (i Mini, ali taj dio ignoriram). I znate što? Svaka čast i8-ici kao svojevrsnom presedanu, ali svi BMW-ovi modeli izgledaju nekako isto.
Serije 1,2,3,4,5 izgledaju kao da su fotokopirane, „šestica“ izgleda kao da je produkt nekog drugog proizvođača, a „sedmica“ više ne zanima nikoga tko u sklopu poslovanja ne trguje dionicama, glumi direktora svemira ili pak ima erektilnu disfunkciju zbog godina života.
„Iks“ modeli za mene jednostavno ne postoje, pa sam bez ikakve muke tek prošao kraj njih, no u njihovu obranu mogu reći da sam se zapravo žurio, jer je (za mene) zvijezda sajma i ujedno i hrvatska premijera u obliku BMW-a M2 stajala iza ugla.
Za BMW M2 sam već od prvih fotografija znao da će mi „sjesti“ točno tamo gdje treba. Nije me zanimalo ni koliko konja ima, ni kakva mu je oprema, ni koliko troši, ni koliko košta. Zanimalo me samo vidjeti uživo o kakvom se automobilu radi.
E sad…kako ne bih opisivao unedogled, recimo samo da je na Auto Showu plavi M2 stajao kraj žutog M3 koji sam jedva uočio, i to tek kad je netko prokomentirao „kako je j**ena ova žuta boja“.
Samim time ne trebam objašnjavati koliko sam uživo ostao fasciniran ovim automobilom, zar ne?!
Recimo samo da je „mrak“ i točka.
Ufff…
Sad kad više nisam naježen zbog sjećanja na malog plavog monstruma odlazim nazad u domenu normalnog i financijski barem koliko-toliko prihvatljivog, odnosno u svijet „duše pokreta“ odnosno „Kodo-filozofije“ dizajna s kojim uz slogan „Zoom-Zoom“ u svijet automobila dolazi Mazda.
Na samom sajmu nije moguće doživjeti Mazdine modele kako treba, jer uvijek na kraju pameti zvoni sve ono poznato o tim automobilima. Stoga sada hladne glave i uz tek pokoju fotografiju mogu reći kako Mazda u generalnom smislu danas na tržištu ima najljepšu ponudu modela.
Čak i SUV-modeli ove marke izgledaju fantastično i vrijedni su spomena, iako priznajem da me na sajmu najviše zanimala MX-5-ica.
Čak moram priznati da me i koncept Koeru zaintrigirao svojim izgledom, ali s obzirom na to da je za početak riječ o SUV-modelu i da prema svemu sudeći zauvijek ostaje u ovoj konceptnoj fazi, radije ću vas prepustiti gledanju fotografija, nego čitanju navoda koji za ovu „demonstraciju sile dizajna“ na četiri kotača ionako nemaju pretjeranog smisla u stvarnosti.
E sad…kako su na Auto Showu ipak izostala neka bitna imena poput Honde (čijem sam se Civicu Type R veselio još od početnih najava vezanih uz sajam), Alfa Romea (čiji sam model Giulia doista žarko želio vidjeti), te još ponekih više ili manje bitnih, zapravo ne čudi činjenica da su najzastupljeniji proizvođači automobila bili oni njemački. Uglavnom, među njima se našao i Mercedes-Benz koji je izuzev nekolicine hrvatskih premijera ponudio apsolutno najimpozantniji izlagački prostor.
Iako mi je s foto-aparatom u rukama bilo potrebno četiri fakulteta i osamnaest tečajeva iz domene rasvjete za fotografiranje, jer je osvjetljenje samog prostora bilo pomalo mračno, ovako ukusno i interesantno složen izlagački prostor nije ponudio niti jedan drugi proizvođač automobila na sajmu.
S druge strane je entuzijazam oko Mercedesovih modela malčice splasnuo kada sam primijetio svu silu ekrana umjesto čak i najosnovnijih mjernih instrumenata u sklopu cockpita, ali „to je tehnologija, brale“ (kako se „okidajući“ kraj mene poetski izrazio jedan od posjetitelja sajma), pa oko toga dalje nije potrebno trošiti riječi.
Zapravo je u tim momentima marketing zajedno s pratećim vizualima ostavio puno bolji dojam nego izloženi Mercedesovi modeli, ali to je već stvar ukusa.
Dakle, nakon preleta onih bitnijih dijelova sajma, generalni dojmovi idu otprilike ovako:
Izuzev tu i tamo pokojeg komadića lima i pokoje hostese (pod uvjetom da nema četiri i pol godine), ne može se reći da je Zagreb Auto Show ponudio puno toga novog. No kako su mi zbog posjećivanja puno većih i poznatijih salona automobila kriteriji ipak malčice „pomaknuti“, ne uzimam ni sam sebe „zdravo za gotovo“, pa ni ne očekujem od cijenjenog čitateljstva da se sa mnom složi.
Dapače, vjerujem da je ovaj rekordno posjećeni sajam za mnoge bio i više nego zadovoljavajući po pitanju predstavljenog i viđenog, čemu pak svjedoče brojke vezane uz prodane ulaznice i salve posjetitelja koji su tijekom tih pet dana praktički okupirali paviljone.
Stoga vjerujem da je uprava lop…ups…zagrebačkog holdinga sretna i zadovoljna, a vjerujem da su u dobrom raspoloženju ostali i posjetitelji, te izlagači koji su se nakon osam godina odvažili popuniti izlagačke prostore.
S druge strane cijele priče ipak ne mogu zaboraviti nedostatak garderobe zbog koje sam se tijekom posjeta i fotografiranja osjećao poput prostitutke u crkvi i pred hostesama ispadao poput znojavog pervertita, ali eto…i takve se stvari događaju, pa nema veze.
Isto tako mogu reći da mi se gadi sama ideja prikupljanja jeftinih političkih poena od strane gradskih nam otaca koji o sebi pričaju u trećem licu i pribjegavaju kajkavštini koja nerijetko zvuči poput silovanja narječja. No to sam srećom uspio izbjeći u širokom luku, pa nisu ostale traume zbog kojih bih npr. ovaj tekst morao pisati iz neke psihijatrijske ustanove.
Uostalom, najvažnije je da se na Velesajmu konačno počelo događati nešto hvale vrijedno i ako već ništa drugo, onda mi je drago da se Zagreb Auto Show konačno pomaknuo s mrtve točke.
Stoga se samo nadam da će i sljedeće (izborne) godine ostati mjesta za jedan ovakav sajam, jer zaljubljenici u svijet automobila takvog što itekako zaslužuju.
