Problematika današnjih super-automobila
Proizvođači super-automobila svako malo izbace novu, još bržu, verziju svog automobila te pritom izbace nepotrebne stvari iz interijera, dodaju nešto snage te naravno dignu cijenu. Takvi automobili su često limitirane proizvodnje i većinom završe kod ljudi koji ih uglavnom ne koriste na „pravi način“ te im uglavnom skupljaju prašinu, ali i vrijednost jer ih je naravno malo.
Naravno s druge strane imamo ljude koji su u stanju prepoznati zvuk Ferrari-a 458 Speciale brže nego što raste vrijednost istome, ali takvi (ja tu također spadam) vjerojatno nikad neće imati mogućnost sjesti u takav automobil, a kamoli ga voziti. Svemu su naravno krivi takvi „investitori“, a mogli su se jednostavno držati zlatnih poluga ili dionica i sve bi bilo u najboljem redu.
Uskoro izlazi Porsche 911 R koji će imati atmosferski bokser, ručni mjenjač i 500 „konja“ što djeluje kao savršen recept za idealan vozački auto, ali koja je poanta toga kad će ionako provoditi dane u nečijoj kolekciji i pritom neće iskorištavati ni najmanji dio svog potencijala.
To nažalost nije jedini problem; ako se stavim u situaciju u kojoj imam dovoljno novca svejedno ne mogu samo došetati do Maranella i reći ima da želim jedan LaFerrari. Da bih ga mogao kupiti morao bi već posjedovati nekoliko Ferrari-ja te bi me tek tada, možda, izabrali.
Porsche ima svoje „priviligirane“ kupce koji automobile kupuju po nižim cijenama; jedan takav kupac će 911 GT3 RS platiti 175,000$ dok će „običan“ kupac platiti i dvostruko više.
S druge strane me veseli Fordova politika koju će primijeniti kad novi Ford GT krene u prodaju koja kupcima određeno vrijeme ne dozvoljava da prodaju automobil i time ih sprječava u kupovanju super-automobila zbog zarade.
Za kraj ću vas ostaviti sa slikom Lamborghini-ja Sesto Elemento kojeg čak kad ga i platite 2,200,000$ ne možete voziti na cesti već samo na stazi…
