Prisutnost droge ili zabranjenih lijekova kod vozača nije nužno kažnjivo?!
Već određeni niz godina svjesni smo kako prometni prekršaji najčešće budu uzrokovani pod utjecajem alkohola, a javna statistika ide samo tome u prilog, no što je sa testiranjem na prisutnost droga u organizmu? Tema je koja budi konstantnu sumnju jer testovi koje koristi naš represivni organ u najmanju su ruku nepouzdani.
I nije ovo tema koja je aktualna samo kod nas, tema je to koja raspiruje vatru već godinama i van našeg „liberalnog“ sustava, u nešto zapadnijim državama. Za primjer THC (delta 9-tetrahidrocannabinol), glavni psiho aktivni čimbenik prilikom konzumacije „trave“, nešto je na što će test ukazati prilično dvojbeno. Naš rigidan sustav u tu svrhu koristi tester Multignost. Da približimo; uzorak se uzima iz sline, a u pravilu to bi trebalo odraditi testiranjem urina što je dva puta jeftinije, a koji kod nas nisu propisani, i prilično nepouzdano jer dakako osobe čiji organizam sadrži psiho aktivnu tvar ili su pod utjecajem drugih opojnih droga, najčešće nemaju dovoljno sline za ukazivanje na prisutnost. No uputa za uporabu testera Multignost navodi kako je pri uzimanju uzorka potrebno samo malo vatom proći po ustima kako bi se skupila slina, hmm..
„Gospodine molim vas izađite iz vozila, moramo vas testirati na prisutnost opojnih sredstava u organizmu! Maaa puuuj, pljujem ti ja na tvoj test”… Smiješno, no u praksi prilično tragično.
Tester koji nije ni baždaren i samim time ne predstavlja dokaz na sudu. On zapravo upućuje policijskog službenika na potrebu detaljnije analize, odnosne vađenje krvi i urina. Nadalje, određeni konzumenti koji su izgledali prilično nesposobni za upravljanje vozilom, imali su mnogo manju koncentraciju (nanograma u mililitru krvi) psiho aktivnih tvari, od onih koji su izgledali mnogo spremniji ili potpuno sposobni za vožnju. Ovdje dolazimo do još ironije jer prema medicinskoj literaturi, drogu u uzorku sline, ovisno o tjelesnoj građi i metabolizmu vozača, policija može otkriti najkasnije četiri dana nakon konzumiranja, a obično se ona izluči tijekom jednog do dva dana. I nije to samo problem kod nas, no ovdje dolazimo do pitanja: Koliko je osoba realno vremenski ograničena u sudjelovanju u prometu, nakon što je konzumirala opojna sredstva?!
Činjenica koju spominju i sami policijski službenici, navodi “da je bilo slučajeva kada su standardni testovi na prisutnost droga u organizmu ukazali na prisutnost opojnih sredstava, a u stvarnosti su (kontaminirane) osobe uzele samo određeni Ibuprofen koji je sastojak običnog Neofena ili su konzumirale određeni antibiotik.”
O tome koliko dugo opijati psihološki djeluju na konzumenta i koliko vremena treba proći da bi vozač koji je konzumirao opojna sredstva može sigurno sjesti za volan, pitanje je na koje je teško dati odgovor. Države koje su legalizirale konzumaciju marihuane u medicinske svrhe navode kako je nakon toga povećan broj nesreća u kojima su sudjelovale osobe pod utjecajem marihuane, no kako možemo tvrditi da je to statistika koja ide u prilog nelegalizaciji jer složiti ćemo se kako je relativno teško utvrditi konkretan medicinski slučaj i u koju svrhu se konzumira marihuana. Pacijent ponekad može funkcionirati samo ako redovito konzumira određenu količinu koja je propisana, a u suprotnom mogao bi postati živčan, razdražljiv i tek tada opasan za sudjelovanje u prometu… No vratimo se u naš sustav…
Zakon je prilično jasan u članku 199. navodi kako vozači ne smiju upravljati vozilom ako su pod utjecajem droga ili lijekova. U suprotnom vozačima pod utjecajem opojnih sredstava i lijekova (koji ne navode izričito ime lijeka, no logično to su antidepresivi, hipnotici, analgetici koji su nerijetka pojava u Hrvatskoj), prijeti novčana kazna od 5000 do 15.000 kuna ili kazna zatvora od 60 dana. Ali zakon je prilično (ne)jasan i sam sebi podrugljiv u članku 282. kada navodi na koji način se utvrđuje prisutnost istih u organizmu, stoga policijski službenik kako bi utvrdio prisustvo droga ili lijekova koji utječu na sposobnost upravljanja vozilom trebao bi vozača podvrgnuti testiranju pomoću „odgovarajućih sredstava i uređaja.“
No je li slina dovoljan i pouzdan indikator ako je – nema? Ono što je iznimka, jest prometna nesreća sa smrtno stradalima, kada policijski službenici imaju obavezu odvesti vozača na vađenje krvi i urina. No to ne ohrabruje, niti je opravdanje, a našem i sličnim sustavima daje ogroman prostor za razmišljanje.
Till then..