Chevrolet Camaro ostao bez imena
…a sve što je potrebno jest osmisliti samo jedan naziv.
Kako se svijet automobila praktički iz dana u dan sve više i više širi, tako je i proizvođačima automobila jako teško postići instantnu prepoznatljivost vezanu uz svoje (najčešće nove) modele.
Pa iako određene marke tu svoju prepoznatljivost grade kroz konstantno kombiniranje brojki i slova, ipak je nemoguće sve zadržati tako, pa se na nekim nazivima jednostavno mora poraditi i potruditi se da budu zvučni.
Tako se npr. tvrtka Porsche s hrpetine brojki poput 911, 914, 924, 928, 944, 968 i sličnih u sklopu modernih vremena orijentirala prema nazivima, pa uz Panameru, Cayenne, Boxster i Cayman brojka 911 nekako usamljeno stoji. No time je Porsche pridonio svom imidžu i to nije ništa loše.
Na prostorima Europe dakle postoji nekolicina onih proizvođača automobila koji kroz serije, brojke i skraćenice za svoje modele grade ime, no uvijek ima i onih koji pribjegavaju nazivima.
Neki među njima tržištu tako pristupaju skoro oduvijek, no nekima se upravo zbog toga često podsmjehujem.
Npr. ako pogledamo modele marke Volkswagen, brzo ćemo ustanoviti da se ekipa u VW-u već desetljećima poigrava nekim prirodnim pojavama vezanim uz vjetar i struje.
Tako se na tržištu i dan-danas drže modeli Golf, Scirocco, Passat i još poneki koji u toj maniri djeluju na tržištu skoro koliko i njihovi nazivi u stvarnom svijetu.
S druge strane tu je Opet – tvrtka otprije poznata po nekim vojno/političkim nazivima kakvima su ukrašavali stoje modele tijekom nekih (sada već) dalekih godina. Ako samo spomenemo modele poput Commodore, Kapitän, Senator ili Kadett, jasno je o čemu pričam. No u jednom se momentu netko očito spotaknuo na popis ženskih imena neke islamske zajednice, te su modeli jednostavno promijenili nazive u Astra, Meriva, Zafira i slične, što pak smatram smiješnim.
Što se Japanaca tiče, mislim da ne bi trebalo previše filozofirati, jer japanska auto-industrija na godinu izbacuje toliko modela, da ni najmaštovitiji među nama ne bi mogli osmisliti sve nazive kojima bi se dotični trebali ukrasiti. Stoga često ispada kao da Japanci bez puno razmišljanja svojim modelima daju nazive, pa kao rezultatno stanje imamo modele Silvia, Cedric, Fairlady, Corona, Diamante, March, Astina, Eunos, Century i slične.
To naravno djeluje poprilično razbacano, jer se unutar ponude određenog proizvođača uz neki model često veže skraćenica, dok je već sljedeći na listi nekog dramatičnog naziva, pa se dojam te „zbrkanosti“ na neki način još pojačava.
No to je često i nebitno, jer Japanci često ne trebaju nazive da bi njihovi automobili imali publiku, pa kad već njih nije briga, ni ja ne vidim razloga da oko toga dramatiziram.
„Preko bare“ su stvari oduvijek bile jako jednostavne, jer Ameri svoje automobile u pravilu nazivaju svakako, no velik ih je broj nazivima usmjeren prema strahotama i opakim životinjama, i to neovisno o karakteru samog automobila.
Tako je tijekom godina na globalno automobilsko tržište stigla nekolicina modela koje potpisuje tvrtka GMC, s nazivima poput Cyclone, zatim Typhoon i sad se samo čeka da naziv Tsunami postane politički korektan, pa će se najvjerojatnije još pokoji terenac/pick-up nazvati prema prirodnoj pojavi ili katastrofi.
S druge strane kod Amerikanaca imamo hrpetinu divljih, neukrotivih i nimalo simpatičnih životinja poput npr. Cougar, Hornet, Cobra, Falcon, Impala, Barracuda i sličnih stvorova koji gmižu, hodaju, lete i plivaju.
S druge strane postoje i tipovi određenih životinja, gdje se pak uklapaju modeli Mustang, Cimarron, Camaro, Ram i još poneki koji zvuče opako i usmjereno, no ponekad Ameri i tu pretjeraju, pa se tijekom nekih minulih vremena na tržištu u Americi pojavio čak i Gremlin.
U pravilu kod Amera i nije toliko bitno o kakvoj se životinji radi, već je samo bitno kako to sve skupa zvuči. Samim time nije ni čudo da su godinama ispadali neozbiljnima u usporedbi s kombinacijama tehnologije i kvalitete koje su uz smiješne nazive Japanci nudili na tržište, te serija i brojki koje su u kombinaciji s tradicijom i kvalitetom (za neke) Europljani donosili sa sobom.
No vremena se mijenjaju, a u sklopu tih novih vremena današnji djelatnici u branši auto-industrije u Americi imaju čak i završene fakultete, te samim time i pomalo izražen interes prema svijetu oko sebe.
Tu su i atlasi svijeta kojima se uz još pokoju enciklopediju nova generacija djelatnika u američkoj auto-industriji očito oboružala, pa sad odjednom američki automobili skreću, podnose raznorazne vremenske uvjete, te ne zauzimaju sedam parkirnih mjesta i dvije prometne trake. Dakle napredak je postignut.
Kao rezultatno stanje svih tih novih napredaka i saznanja, te uz detaljno proučavanje stranica atlasa svijeta, među Amerima se rodila se želja da sve to podijele s ostatkom svijeta, pa su odjednom na europskom tržištu odlučili prezentirati sve te nove modele automobila s kojima bi prosječnom EU-kupcu mogli barem ponuditi realnu alternativu pri kupnji. Neki modeli su u tome i uspjeli, no neki ipak ne, pa se tako ubrzo moralo preciznije definirati što i kako dalje u smislu plasmana pojedinih modela na europskom tržištu.
Uglavnom, kada se sve definiralo i napisalo u obliku pravilnika i sličnih legislativnih pomagala, Ameri zaposleni u branši auto-industrije su u maniri inverzije vlastite povijesti jednostavno otplovili u sumrak i odlučili potražiti Europu – stari kontinent i jedan poprilično novi svijet.
Danas, kada je korporacija Chrysler vlasnik hrpetine tvrtki na području Europe, te kada Chevrolet na europsko tržište iz godine u godinu nudi sve više modela koji bi se zapravo trebali prodavati kao produkti tvrtke Daewoo, karta Europe izgleda pomalo drugačije nego smo navikli.
Na tržištu Europe odjednom se nude modeli koje potpisuje Cadillac, koji za osnovnu ideologiju imaju rušenje postulata dominacije koje je na tlo „starog kontinenta“ postavilo sveto trojstvo koje sačinjavaju Audi, BMW i Mercedes-Benz.
Tu je i Hummer, koji je kao marka/model ispao punim pogotkom za velik broj kompleksaša u Rusiji i Armeniji, te Tihanu Harapin-Zalepugin koja nikako da nauči propisno parkirati.
No možda je najbolje istaknuti Ford, koji s „Go Further“ filozofijom dodatno približava dva kontinenta i daje im (digitaliziran i umjetan) prizvuk harmonije, što je pak jednima super, dok drugima ispada poput svojevrsnog vrijeđanja inteligencije.
No pustimo sad to i usmjerimo se prema još jednom segmentu u sklopu auto-industrije i globalizacije koja je danas aktualna kao nikad do sad. Pri tome naravno podrazumijevam poimanje posla, kojeg u našoj zemlji zbog nesposobnosti vladajućih i svojevrsne letargije naroda itekako nedostaje.
Kako je tijekom posljednjih godina odlazak radnika iz „lijepe naše“ zbog kroničnog nedostatka zaposlenja postao svojevrsnim trendom, ljudi koji se odlučuju na takav korak u pravilu imaju jedan veliki problem – pristup nekom od poslodavaca unutar zemlje koju planiraju posjetiti s radnom vizom.
To naravno nije ništa čudno, s obzirom na to da za razliku od naših krajeva, gdje se posao najčešće dobiva putem pravilnika koji propisuje „rođo-sustav“, u većini stranih zemalja takav pristup jednostavno ne prolazi, već se radnik ocjenjuje kroz kompetenciju koju inicijalno prikazuje njegov životopis.
No mnogi su od nas željni nekih novih izazova, pa stoga uz promjenu habitata razmišljaju i o promjeni opisa posla, što je pak izuzetno teško ako je životopis striktno usmjeren prema samo jednom polju poslovanja.
Srećom, tu je Internet – mreža koja svijet u nekim segmentima itekako približava i ruši pojedine granice, pa je u sklopu te globalne mreže informacija i ljudi uvijek moguće osmisliti neki „alternativniji“ pristup.
Primjera radi, spomenuo bih primjer jednog diplomiranog ekonomista koji je prije nekoliko godina odlepršao u Kanadu, te je s obzirom na svoje izražene afinitete prema informatici u kratkom vremenu odlučio promijeniti polje poslovanja iz ekonomije i posvetiti se polju IT-a.
To mu ispočetka baš i nije uspijevalo, jer ga je životopis opisivao kao ekonomista s iskustvom u tom polju poslovanja, no onda je negdje naletio na natječaj u sklopu kojeg se tražilo neko rješenje njemu bliske problematike na koji se jednostavno javio, te poslao svoju viziju rješenja koje se tražilo.
Nekoliko dana kasnije je bio pozvan na razgovor, te je krenuo u nove (i željene) vode poslovanja u kojima je i dan-danas.
Dakle opcija uvijek ima.
Pa eto, za sve one koji imaju afinitete prema auto-industriji i nemaju ništa protiv toga da razmišljaju „izvan kutije“, na Chevroletovim se stranicama upravo pojavila jedna simpatična inicijativa u sklopu koje bi nečiji život i poslovni put mogao iz temelja promijeniti.
Naime, kada se negdje u društvu auto-entuzijasta usmjerenih prema tuningu, stylingu, Driftu, utrkama ubrzanja i svemu onome što takve „alternativne“ pristupe pojmu automobila prati spomene SEMA Show, istog momenta je jasno da se radi o najvećem sajmu takvog tipa na svijetu.
E sad, kako je SEMA Show u Las Vegasu na takav način moguće opisati skoro oduvijek, uz auto-entuzijaste i tvrtke koje na polju tuninga i utrkivanja djeluju dugi niz godina, toga su itekako svjesni i proizvođači automobila.
Samim time se svake godine velik broj njih odlučuje na tom sajmu nad sajmovima prezentirati svoje modele i verzije istih koje bi mogle u budućnosti imati oveću bazu klijenata, te donijeti dodatnu zaradu.
Tijekom posljednjih godina se na listi proizvođača automobila koji su svijetu poželjeli predstaviti svoju „otkačenu stranu“ našlo nekoliko renomiranih imena iz svijeta automobila poput Toyote, Forda, Fiata, Volkswagena i Chevroleta, koji i ove godine planira dominirati sajmom.
Dominacija je prvenstveno osmišljena kroz dva modela s kojima Chevrolet nastupa na scenu tuninga i utrkivanja, a to su naravno Corvette i Camaro.
E sad, s obzirom na to da Corvette Stingray i Z06 imaju i previše atributa s kojima bi nastupili na sajam, nekako čisto sumnjam da će Chevrolet puno pozornosti obratiti na show-program koji bi se uz taj mode trebao vezati – tim više što u Americi Corvette zapravo nema konkurenciju u klasi.
No Camaro je ipak jedna sasvim drugačija priča, jer u tom „Retro-Muscle“ segmentu modela u Americi uz Camaro na tržište stižu nove generacije Dodge Challengera i Fordovog legendarnog modela Mustang, pa samim time Camaro ima što za dokazivati.
U Chevroletu su naravno toga itekako svjesni, pa se na sve moguće načine pokušavaju upravo Camaro prikazati u svjetlu najboljeg izbora u odnosu na konkurenciju.
Odjel dizajna za prezentacijski model već je odradio svoj dio posla, te je tzv. Demo-Camaro uljepšao koliko god se to dalo, no marketinški odjel je očito olako pristupio svom dijelu posla, pa kako je SEMA Show praktički „iza ugla“, sad se brzinski traže neka rješenja.
Ono koje ima direktan upliv među mase vezano je uz Chevrolet Camaro SS koji je prošao kuru uljepšavanja, te za namjenu ima fascinirati posjetitelje ovogodišnjeg SEMA Showa.
Na dotični se potrošilo neko vrijeme i obratilo pozornost na velik broj detalja, kako bi izgledao zamamno i novo, no sve su to samo navodi komadića opreme i estetskih detalja koji čine global, što pak nikome pretjerano ne znači.
Stoga su u Chevroletu odlučili upogoniti mašineriju društvenih mreža, te objaviti natječaj oko imenovanja ove specijalne verzije Camara SS.
Dotični je s obzirom na smaragdno-zelenu boju karoserije već otprije dobio interni nadimak „Zeleni duh“, no glavešinama u Chevroletu to očito nije zazvučalo kako treba, pa se u ovim momentima skupljaju prijedlozi oko službenog nadimka pod kojim bi ovaj Demo-Camaro trebao nastupiti na SEMA Showu početkom sljedećeg mjeseca.
Sam natječaj možda i ne zvuči kao nešto posebno i sam po sebi ne garantira posao u Chevroletu, no s obzirom na činjenicu da je iz Hrvatske jako teško pristupiti nekoj tako velikoj korporaciji, nekako mislim da bi slanje prijedloga na Twitter ili Facebook u ovom slučaju moglo rezultirati kontaktom koji može i ne mora ispasti presudnim.
Zapravo je svaki takav potez uvijek poput lutrije, no s obzirom na to da raznorazne igre na sreću u današnje vrijeme igraju milijuni ljudi, omjeri su isti, pa zašto ne pokušati i na ovakav način postati bogat – ako ničim drugim, a onda barem jednim iskustvom više.