Ovako izgleda Ferrari iz horrora
U moru budalaština koje ljudi rade sa svojim automobilima, evo još jedne…
I to posebne.
Jer ovaj Ferrari doista izgleda poput metroseksualne noćne more iz horrora.
Svake se godine održavaju raznorazni Rally-natjecanja i skupovi za gospodu dubokog džepa.
Tu je vrijedno spomenuti Gumball, koji iz godine u godinu fascinira kičem i brojem zvijezda iz raznoraznih kuteva estrade. Zatim je tu Carbon Black. Onda imamo i Pink Wing koji svojim nazivom zvuči poput nekog after-partyja nakon gay-pridea. A onda je tu još mali milijun „pokreta“ koji oko sebe okupljaju skupocjene automobile i projekte za čijim volanima sjede bogataši, estradnjaci, sportaši i općenito ekipa koja s računima u banci nema nikakvih problema.
Takva ekipa izuzev hrpetine novaca na raspolaganju ima i tonu energije namijenjene za „partyjanje“.
I to je sasvim u redu.
Ako se mene pita, vrlo bih rado jednog dana sebi i svojoj ekipi priuštio sudjelovanje u jednom takvom generalnom prikazu hedonizma na četiri kotača. Jer znam da zabavi ne bi bilo kraja, a nekako vrijedi i prislaviti glavnu nagradu s Euro-Jackpota.
Takve manifestacije uvijek podsjećaju da postoji jedan poseban mikro-svijet brzine i ekskluzivnosti kojem ne može pristupiti baš bilo tko. Ali je istovremeno i masa takvih manifestacija svojevrstan prikaz kiča zbog raznoraznih naljepnica, natpisa i „stilskih“ obilježja s kojima automobili zajedno sa svojim vozačima dolaze na startnu crtu.
S druge strane te priče o „stilskim“ obilježjima stoji svijet tuninga. Odnosno bolje rečeno stylinga.
To je u pravilu jedno veliko polje igre u kojem neki automobili ispadaju prepuni ukusa, dok neki drugi ispadaju nevjerojatno smiješnima.
Tijekom svojih eskapada unutar tog svijeta doista sam se nagledao svega i svačega – od ukusno složenih automobila u kakvima bih rado provozao i vlastito dupe, do Mercedesa, Peugeota i Opela sa zubima. Odnosno automobila koji su izuzev tih dentalnih ekstenzija na sebi nosili i dezene kakvih se ni gay-zajednica u San Franciscu ne bi posramila.
U posljednje su vrijeme naljepnice preuzele dominaciju vezano uz detalje na automobilima koji se nalaze unutar te scene, pa se tu može naći doista svega i svačega; od „pepita“ uzoraka na centralnom dijelu volana (što izgleda odlično), pa sve do prtljažnog prostora presvučenog logotipom Louis Vuittona (što zalazi u vode metroseksualnosti) ili pak akvarija s ribicama koje papaju tijekom nekog styling-eventa.
Uglavnom, sve to u domeni stylinga ima svoje mjesto i ispada unikatnim izričajem svog vlasnika, te kao takvo možda nije podložno raspravama. No o u svakom slučaju na prvi pogled za mnoge ima ili nema smisla.
I u tom se dijelu priče dovodim do ovog unazađenog Ferrarija iz devedesetih…
Iako Ferrari Testarossa zajedno sa svojim nasljednicima u obliku modeča 512TR i 512M ni približno nije u klubu najskupljih i najraritetnijih Ferrarijevih modela, za mnoge upravo ti uglati super-automobili predstavljaju ikone iz Maranella.
Tijekom osamdesetih i devedesetihgodina prošlog stoljeća, Testarossa je predstavljala vrhunac dekadencije Ferrarijevih inženjera i jedinog pravog konkurenta Lamborghinijevom kralju kiča pod nazivom Countach.
Don Johnson je u legendarnoj seriji „Miami Vice“ vozio bijelu Testarossu, a Sir Elton John je na koncerte dolazio u crvenoj.
Igrica „Out Run“ postala je legendarnom „konzolaškom“ igrom upravo zahvaljujući Testarossi bez krova, a početkom devedesetih i pojavom CD-Romova na kompjuterima igra „The Need for Speed“ iz modela 512TR napravila je svojevrsnu ikonu.
U svijetu tuninga tu je bila tvrtka Koenig Specials. Bila je to pomalo poremećena tvrtka koja je svako malo ponudila neki megalomanski projekt. A iz Testarosse je krajem osamdesetih ova tvrtka proizvela i monstruma od 1,000 konja, te time svijetu ponudila prve kotače s pravom pozlatom upravo na tom Ferrarijevom modelu.
“Out-Run” je kroz automobil s kojim se na konzolama jurilo vrijeme također postao stvarnost, jer je tvrtka Scuderia Baldini & Co. ispala “krivcem” zbog kojeg je Testarossa ostala bez krova. A bilo je tu još nekih “tjunera” koji su na tom slavnom Ferrarijevom modelu pokušali svijetu pokazati koliko su maštoviti i sposobni.
Uglavnom, Testarossa je kao baza poslužila za nekoliko generacija Ferrarijevog „super-automobila za svaki dan“ (kako mnogi tvrde) i time ispala jednim od najsposobnijih i najzanimljivijih modela svih vremena sa znakom propetog konjića.
Stoga i čudi da se netko u današnje vrijeme usudio na ovako užasan način oskvrnuti taj legendarni model.
Naime, tvrtka Scuderia Baldini & Co. potpisuje ovaj primjerak modela 512TR. I to je sasvim u redu. Jer u krajnjoj liniji Ferrari bez krova ipak predstavlja nešto apsolutno posebno – pogotovo kada se u kombinaciji s gubitkom krova nalazi i 4,9-litarski V12-motor snage nekih 430 konja.
No problematika nastaje u momentu kada se ovog limitiranog primjerka modela 512TR dohvatila tvrtka Garage Italia Customs. Jer u tom momentu ovaj Ferrari iz predivnog Roadstera prerasta u pokretnu reklamu za Burberry.
Iako sam siguran da će se npr. Modnom mačku ovakav automobil učiniti poput mokrog sna s četiri kotača, meni iskreno nije jasno kome je palo napamet ovako upropastiti jedan predivan i po mnogočemu poseban automobil.
Mislim, ako bih radio usporedbe, onda mogu bez problema reći da sam od ovako „ukrašene“ karoserije vidio ljepših gangrenoznih rana.
I to je s moje strane blago rečeno.
Ne zna se je li ovaj Burberry-512TR inicijalno zamislio netko s fetišem na modnu industriju, ili je cijela priča samo plod prljave mašte ekipe iz GIC-a. No u krajnjoj liniji to nije ni bitno.
Isto tako nije bitno niti je li ovaj automobil namijenjen reklamiranju nekoga ili nečega, te po kojoj cijeni se prodaje (ako je takav slučaj).
Ono što pak jest, svodi se na činjenicu da večeras zasigurno neću moći zaspati zbog ovih nekoliko fotografija. A i sutrašnji doručak i ručak postaju vrlo upitnim obrocima.
No vjerujem da neću biti jedini, pa me to malčice tješi.
Uglavnom, ispričavam se cijenjenom čitateljstvu na knedlama koje u ovom momentu zasigurno imaju u svojim grlima.
Ali ovaj je topless-užas s početka devedesetih jednostavno prevelik da se ne bi podijelio s vama.
…i za kraju želim iskrenu sućut ovom primjerku Ferrarija 512TR. Jer ovakvu sudbinu ne zaslužuju ni mnogo jadniji i bezličniji automobili od ovog.
Ah, sudbo kleta…
