Najluđi homologacijski specijali svih vremena: Ferrari 250 GTO
S jedne strane je ovdje riječ o jednom od najpoznatijih trkaćih automobila svih vremena. S one druge je pak riječ o Ferrarijevom modelu koji iz godine u godinu na aukcijama diljem svijeta bez puno drame dolazi do statusa najskupljeg automobila svih vremena.
Ali ako bismo samo malčice stali i razmislili, postavlja se jedno bitno pitanje: kako zapravo opisati automobil koji homologaciju nosi u svom nazivu?
Unikatnim?
O da…
Kada biste nekome u današnje vrijeme opisivali automobil dugačak 4,3 metra koji pod poklopcem motora ima 300 konjskih snaga, taj bi netko najvjerojatnije mislio da je riječ o Golfu osme generacije ili pak nekom drugom kompaktu s „vrućim“ motorom ispod haube.
Ali taj bi netko s tom asocijacijom bio debelo u krivu, jer ovih 300 konja dolaze iz V12-motora čiji zvuk para oblake, dok spomenutih 4,3 metra dužine dolaze u obliku jednog od najljepših, najpoželjnijih, najraritetnijih i apsolutno najskupljih automobila svih vremena.
Stoga nema dvojbe kako ovdje pričamo o Ferrariju 250 „Gran Turismo Omologato“.
Ili GTO u skraćenom obliku.
Kada je za ovaj automobil tamo negdje na samom početku šezdesetih godina prošlog stoljeća otpočela priča, ideja je bila stvoriti automobil koji je u stanju parirati tadašnjim velikanima unutar „Grupe 3“ natjecanja GT-automobila.
Jer tu su slavnu grupu definirali automobili poput Jaguara E-Type, Aston Martina DP-214 i Shelbyjeve legendarne Cobre. I ti su proizvođači zajedno sa svojim manufakturama i modelima za Ferrari predstavljali konkurenciju.
Da bi uopće bilo moguće parirati svim tim Jaguarima, Astonima i Shelbyjima, Ferrari je trebao zasukati rukave te proizvesti lagan i dovoljno jak automobil koji bi u kombinaciji s voznim svojstvima i izdržljivošću mogao parirati potonjima.
Ali kada je krenula egzaktna priča oko sastavljanja ovog automobila ha hrpu, na red su stigle svađe, prepucavanja i borba ego-tripova unutar zidova u Maranellu.
Iako se dizajn ovog bezvremenski prelijepog Ferrarija pripisuje legendarnom Giottu Bizzariniju, povijest govori o tome da je početkom 1962. godine taj isti Bizzarini zajedno s kompletnom ekipom inženjera dobio otkaz i odletio iz Ferrarija. Zbog toga se lovorike oko dizajna ovog automobila u istom obimu mogu dodijeliti ništa manje legendarnom Sergiu Scagliettiju koji je Ferrari 250 GTO kompletirao na unikatan i savršen način.
Kao mode, Ferrari 250 GTO nikada nije trebao biti velikoserijski automobil. Jer krnja i štura homologacijska pravila tih godina od proizvođača nisu tražila stotine identičnih i trkaćim verzijama bliskih automobila u salonima, već eventualno nekoliko primjeraka za upotrebu na cesti, kako bi se zadovoljila šupljikava homologacijska pravila iz tih vremena.
No Ferrari je na kraju proizveo 36 primjeraka ovog modela i za razliku od mnogih drugih homologacijskih zvijeri u sklopu ove teme, svaki se od primjeraka kad-tad našao na stazi s brojevima na sebi.
A neki od rijetkih preživjelih primjeraka iz tog vremena i dan-danas na sebi nose brojeve.
Prelijepa i ručno izrađena karoserija ovog legendarnog trkača nije bila unificirana. To u prijevodu ne znači samo da npr. vrata na svim automobilima nisu bila identična, već i da vrata na obje strane bilo kojeg od primjeraka.
Ali g. Scaglietti i ekipa oko toga nisu dramili niti sekunde, jer poanta nije bila ni u kakvoj unifikaciji, već stvaranju ultimativnog vozačkog stroja koji bi na cesti i na stazi bez puno truda i problema mogao (i trebao) biti najbrži. A za to je pak bio zadužen motor koji i dan-danas pripada među one revolucionarne komade metala u kojima se miješa benzin i zrak te koji tu smjesu pretvaraju u snagu i simfoniju buke.
Ferrarijev „Tipo 168“ od samog je početka bio trkaći motor koji je sa svojih (skoro) tri litre zapremine na stražnje kotače putem ručnog mjenjača s 5 brzina isporučivao 300 konja. To je bilo sasvim dovoljno da u kombinaciji s nekih 900 kilograma ukupne mase 250 GTO do „stotke“ ubrzava za 5,4 sekundi te nastavi ubrzavati do okruglih 280 kilometara na sat.
I sve se to odvijalo uz zvučnu kulisu koja oktanoglavce instantno tjera na višestruke orgazme i nekontrolirano ispuštanje tjelesnih tekućina.
Da bi se proizvelo spomenutih 36 primjeraka ovog automobila, bilo je potrebno čak dvije godine. Sama proizvodnja krenula je 1962. godine, a onda je 1964. godine proizvodnja naglo prestala i Ferrari je s ovim automobilom uspio u naumu.
Jer povijest zorno pokazuje kako je 250 GTO na stazi bio jednostavno nezaustavljiv.
No kako god povijest pisala svoje stranice, moram reći da sam sklon vjerovati kako tvrdoglavi i ponosni „Il Commendatore“ zajedno sa svojom tadašnjom ekipom dizajnera, mehaničara, inženjera i tehnologa nije mogao ni u primislima imati što je u obliku Ferrarija 250 GTO tih dana zapravo stvoreno.
Jer pobjeđivati na utrkama je jedno, a stvoriti apsolutnu legendu koja i u današnje vrijeme istovremeno skuplja uzdahe i strane valute u neograničenim količinama nije bilo moguće niti pretpostaviti.
Iako će neki reći nešto poput „Glupi ste i nemate pojma. 250 Ge Te O nije homologacijski specijal“, ti će neki tek dijelom biti u pravu. No baš da su i potpuno u pravu, svejedno ne vidimo smisla spominjati trkaće automobile i njihove cestovne verzije, a da u sklopu teme ne spomenemo Ferrari 250 GTO.
Jer ovdje nije riječ samo o automobilu i barem nazivno) homologacijskom specijalu, već o jednom od „onih“ modela koji će zauvijek definirati prezime Ferrari i svijet utrkivanja koji ni približno ne bi bio toliko fascinantan da u njemu svoje mjesto nije pronašao ovaj prelijepi Talijan.
Sve ostalo su priče.
