Mazohizam i uživancija – 4 kotača apokalipse idu na Road Trip, a vi možete osvojiti auto!
Ovo je informativan tekst o jednoj ideji koja je nastala na jednoj najobičnijoj kavi. No vjerujte mi na riječ da će vam se isplatiti pročitati do kraja o čemu se radi – pogotovo nekima od vas koji možda (trenutno) nemate automobil, a potreban vam je.
O čemu se točno radi…
Daklem…jednoga dana u listopadu prošle godine nas je petoro sjedilo na kavi. Između inih tema (čitaj: brutalne međusobne zezancije) je nekome od nas palo na um zapitati se koja je najniža plaća prema informacijama s državnog nivoa. Kratkim pitanjem postavljenim prema Googleu došlo se do cifre od 3,750 kuna (odnosno nekih 500 eura), koliko prema podacima od strane RRIF-a iznosi minimalna hrvatska plaća za ovu godinu. I kako to obično biva među auto-entuzijastima, taj je iznos skoro istog momenta pretvoren u nama poznatu valutu, pa se postavilo pitanje “e, je l’ se može za tu lovu kupiti auto?”. Odgovor je naravno istražen promptno, te je ubrzo pred nama zasjalo nekih stotinjak automobila čija je cijena bila do 500 eura. A onda je krenulo dalje…
Osnovna premisa…
U konačnici se rodila ideja jednog putovanja u trajanju od nekoliko dana, ili pak “Road Tripa”. Premisa putovanja bazirana je na hipotetskoj situaciji koja kaže ovako: imamo 18 godina, tek smo završili srednju školu i upisujemo fakultet. No prije novih obaveza i učenja gradiva voljeli bismo se izludirati kako to priliči napaljenim osamnaestogodišnjacima željnim alkohola, tuluma i besanih noći na moru. Uglavnom, mama i tata su platili vozački, pa dozvola nije problem, ali sad fali novaca, a i automobil bi dobro došao. Na raspolaganju je nekih dva mjeseca, pa smo se odlučili zaposliti u nekom skladištu za minimalac i odraditi ta dva mjeseca, odnosno jedan mjesec zaraditi za automobil, a onaj drugi za ostatak troškova (čitaj: alkohol, sporadični sendvič i hrpetinu kondoma).
Pravila su…
Pravila su također definirana, jer u krajnjoj liniji nešto moramo kršiti. Pa evo i kratkog preleta oko tog dijela priče:
● Automobil može biti bilo kojeg godišta
● Automobil MORA biti automobil. Dakle ne kombi, terenac ili kamion
● Automobil MORA biti registriran i osiguran minimalno mjesec dana od datuma kupnje
● Automobil se MORA prebaciti na novog vlasnika nakon kupnje
● Automobil NE SMIJE prelaziti vrijednost od 500 eura
● Automobil se NE SMIJE pregledavati pri kupnji. Dakle, hauba ostaje zatvorena i količina ulja, vode i svega ostalog ostaje nepoznanicom. Isto vrijedi i za sve ostale komponente i dijelove
● Automobil se NE SMIJE popravljati od momenta kupnje do momenta početka putovanja
● Automobil se NE SMIJE modificirati
● Automobil pri kupnji NIJE MOGUĆE učiniti jeftinijim. Dakle, koliko prodavatelj traži, toliko kupac mora dati. Nema cjenkanja.
● Automobil NE SMIJE tijekom putovanja koristiti alternativno gorivo. Dakle, ako i ima ugrađen plin, na njega se ne smije voziti.
Odabrani automobili su…
Kako to kaže stara narodna (i užasna) poslovica, „prvi se mačići bacaju u vodu“. Pa u toj maniri vrijedi spomenuti čovjeka koji je u Rijeci pronašao svoj automobil i kupio ga prije nego smo se mi ostali uopće uspjeli snaći. Roman (aka. “Rampa”) kupio je Alfu 145 1.9 JTD. Da…dizel, tj. gorivo Sotone. I time je Romanov automobil unikatan, jer je jedina uljara unutar flote. Ajme majko.
Zatim je tu Miro (aka „Cigla“) koji je na „vuk-lisica“ foru uspio doći do Honde Civic 1,nešto šeste generacije. S dvije ratkape, puknutim krovom, nekoliko dijelova kojih na automobilu jednostavno nema, i bivšim vlasnikom koji nije normalan. Honda je naravno benzinac. Glasna je poput sto vragova i udobna poput klupe u ograđenom parku ispred grčkog zatvora.
Treći po redu je Marijo zvani Pale (aka „Žulj“) koji si je onako bezobrazno odlučio otići u Sisak i priuštiti si najudobniji automobil u grupi. Riječ je o Renaultu Laguni 2.0 s datumom proizvodnje koji seže u sredinu devedesetih. I to je u pravilu to, jer oko ovog automobila stvarno nema puno toga za reći. Crvene je boje (i to trule višnje), ima pet vrata i udoban je. Točka.
Četvrti po redu je Marin (aka „Crni“) koji je svoje dupe i lice nalik hrvatskom George Michaelu odlučio tijekom puta grijati u najmanjem, najlakšem i najluđem automobilu u grupi – Toyoti Starlet 1,3 s datumom proizvodnje tamo negdje oko kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Automobil je ultra-malen, smiješan do bola i s obzirom na 75 konja i 745 kilograma ukupne mase ide kao kuga. Stoga definitivno vrijedi i kao automobil i kao investicija.
A na kraju balade eto i mene kao novopečenog vlasnika Renaultovog modela Megané prve generacije. I to u Coupé-obliku. Plave je boje poput vena, Dunava i tko zna čega još sve ne i praktički da i nema panela na tom automobilu koji nije oštećen. No zato pod haubom ima 2 litre zapremine, 8 ventila i 115 konja, što je uz ukupnu težinu od cca. Jedne tone vrlo interesantan automobil za voziti.
Uglavnom, naših pet automobila zajedno koštaju poput jedne prosječne večere kluba saborskih zastupnika u nekom restoranu uz tamburice, a još su k tome registrirani, osigurani i spremni za putovanje u nepoznato.
Ruta i ti detalji…
Datum polaska je dijametralno suprotan hrvatskom mentalitetu. Jer dok za 1. svibnja svi idu prema moru i spajaju vikende, nas pet poremećenih ljubitelja automobila ide prema Slavoniji. Točnije, prema Vukovaru, gdje počinje naša ovogodišnja avantura s volanom u rukama. Vukovar je odabran ne samo kao grad-legenda, već i kao jedan od onih gradova oko kojih se političari uvijek busaju u prsa, a onda dođu zabadava jesti i pričati floskule i gluposti. Stoga smo mi odlučili u tom gradu ostaviti neke novce, pojesti, popiti i pokloniti se na nama svojstven način.
Od Vukovara krećemo starim cestama prema moru. Odnosno prema Pagu, tj. još preciznije prema Zrću. A zašto? Pa jednostavno zato što je Zrće u našim krajevima najveća party-destinacija i prijestolnica “seks-turizma”. I to moramo provjeriti. Zato smo odlučili finalno parkiranje ovog trodnevnog putovanja obaviti upravo tamo. Kompletna ruta iznosit će preko 1,000 kilometara, a po putu smo odabrali i neke znamenitosti koje ćemo posjetiti i pogledati u detalje.
Ono što još vrijedi istaknuti je nekoliko “izazova” koje smo osmislili po putu. Neki se svode na ubrzavanje, neki na kočenje, neki na držanje ceste, a neki pak na potrošnju goriva (i to najveću – kako to pravi auto-entuzijasti rade). No oko tog dijela još ne bih otkrivao detalje, jer ćemo sve ionako zabilježiti s preko nekoliko kamera, dronova i foto-aparata, pa potom slijedi obrada i kreiranje nekolicine epizoda koje smo unaprijed osmislili za objavu na našem YouTube-kanalu. Uglavnom, sve se snima – bez cenzure i bez scenarija.
Imat ćemo i prateći automobil u kojem će se izuzev pošaranog i ovećeg tijela nama ultra-dragog Mireka, te brade i smiješnih hlača na našem Igoru nalaziti i hrpa kamera, dronova i svega ostalog potrebnog za snimanje. Dakle, šesti automobil nas prati cijelo vrijeme, a to pak u prijevodu znači da uvijek imamo gdje spavati i da ćemo jesti barem za desetero. Kul, zar ne?!
A na kraju balade slijedi i najava nagradne igre…
S obzirom na to da nemamo nikakvog sponzora i svi su automobili kupljeni s našim teško zarađenim novcem, logično bi bilo prodati automobile i pokušati vratiti investiciju. Ali umjesto toga smo odlučili napraviti nešto što niti jedan medij u Hrvata nikada nije: POKLONITI AUTOMOBILE.
Naravno da nećemo poklanjati nasumično i na lijepe oči, već ćete se kao čitatelji trebati malčice potruditi oko toga. Uglavnom, pratite nas na svim našim kanalima jer uskoro objavljujemo pravila kako možete sudjelovati u ovoj nagradnoj igri u kojoj poklanjamo ove “istestirane” automobile. Zato stisnite LIKE na našoj Facebook stranici i pretplatite se na naš YouTube kanal…
Zaključak…
Mi nismo normalni. Automobili su nam jeftini da jeftiniji ne mogu biti. Hrvatska je lijepa i treba je istražiti još malo. Alkohol i volan ne idu skupa. Nemojte jesti žuti snijeg nikad.
Toliko od mene (tj. od nas) za ovaj puta. Uskoro slijedi još informacija. A onda put pod noge…ili bolje rečeno kotače. I to njih četiri. Četiri kotača apokalipse (i jedan rezervni).
P.S. Pogledajte „teaser“ za cijelu ovu priču…
