Lamborghini i muke po ekskluzivnosti
To bi ukratko bila poanta ovog teksta, jer Lamborghini u posljednje vrijeme doista muči muku razapet između profita i ekskluzivnosti. A za sve je (naravno) kriv njihov SUV-model.
Već je neko vrijeme prošlo otkako je Lamborghini svijetu predstavio svoj prvi SUV-model Urus. I tržište je u maniri apsolutne pomame za tim povišenim i glomaznim pravokutnicima na četiri kotača dotični Urus jednostavno progutalo. Jer iza svega stoji V.A.G. koncern (odnosno Audi), pa je osnovna premisa u kvaliteti ovog „talijanskog“ čudovišta, a onda je tu i Lambo-faktor kojem se tijekom posljednjih godina sve više starleta, repera i zvijezda reality-tv serija itekako priklanja.
No umjesto da u Sant´Agati Bolognese zbog svega toga budu sretni, prije nekoliko je mjeseci u Lamborghinijevim redovima došlo do panike.
Naime, kako je Lamborghini isporučio 2,693 primjeraka Urusa, 1,211 Huracana i 649 Aventadora u prvoj polovici ove godine, to znači da je današnja brojka uobličena u 4,553 primjerka gore navedena tri modela iz aktualne proizvodne game za Lamborghini. Odnosno, ako bismo se orijentirali prema postocima onda to u prijevodu znači da je proizvodnja narasla za nekih 96% u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Zato je aktualni gazda tvrtke, g. Stefano Domenicali uvjeren da će Lamborghini do kraja ove godine isporučiti više od 8.000 automobila, a to bi pak bio rekord svih vremena i veliko poboljšanje u odnosu na 2018. kada je Lamborghini isporučio njih 5.750.
Prodajni bum uglavnom se pripisuje potpunom uvođenju Lamborghinijevog SUV-prvijenca pod nazivom Urus, što pak zorno pokazuje kako tržište i dalje vapi za USV-modelima neovisno o cijeni. Ali umjesto da g. Domenicali zajedno s ostatkom glavešina na samom vrhu piramide ove marke bude „hepi“, cijela priča odlazi u suprotnu stranu, te odjednom postaje dramatična poput neke turske sapunice poput „Ljubav na Ćele-kuli“ ili „Adnan i njegovi bratići po majci iz drugog koljena“.
Mislim, ovo veliko povećanje u smislu prodaje u pravilu ne bi nikoga trebalo smetati. Ali u domeni super-automobila i luksuznih SUV-ova s orijentacijom prema razmještanju organa priča oduvijek dolazi u reciprocitetu.
Da elaboriram…
Dok npr. Volkswagen od sreće truje majmune i organizira razvratne tulume kada se zabilježi neki rekord u smislu prodaje, u domeni ekskluziviteta i performansi pojedini direktori i manageri izgledaju kao da su trljali oči lukom srebrencem. A razlog tome ne treba tražiti mikroskopom.
Jer dok automobili za mase pod prijetnjom otkaza, restrukturiranja vodstva i zatvaranja tvornica moraju biti profitabilni i prodavati se kao sumanuti, poanta onih ekskluzivnih automobila djeluje dijametralno suprotno. Jer što je automobil ekskluzivniji, to je prodaja manja. U protivnom bi svaki Tošo mogao ispred zgrade imati Lamborghini ili Ferrari, pa bi se taj faktor ekskluzivnosti (ili po naški „gledajte me kako imam novaca) zbog masovne prodaje ogromnog broja primjeraka jednostavno anulirao sam po sebi.
Uostalom, zato dobar dio takvih automobila bilježi stvarno paprene cijene.
G. Dominicali je u svojoj glavi itekako priklonjen takvom načinu razmišljanja i vjeruje kako bi nastavak povećavanja proizvodnje bez stavljanja bilo kakve kočnice mogao imati negativan utjecaj na ekskluzivnost. Jer bi u tom slučaju iz godine u godinu sve veći broj primjeraka automobila ove marke bio na cesti, pa bi se time razrijedio status „egzotike“ koju Lamborghini u svom portfelju itekako donosi svojim kupcima.
Iz tog razloga je prva glava u Lamborghinijevoj kolektivnoj svijesti odlučila da će godišnja proizvodnja biti ograničena. Čak i ako to znači gubitak kupaca, jer će potražnja sigurno nadmašiti proizvodnju. Doduše, g. Domenicali kaže i da je moguće povećati godišnju proizvodnju na 10.000 primjeraka, ali tek nakon dodavanja četvrtog modela u ponudu. A to se prema svemu sudeći neće dogoditi barem još neko vrijeme.
Nastavno na ovu prodajno-proizvodno-ekskluzivnu trakavicu, Lamborghinijev je veliki šef po tko zna koji puta odbacio ideju električnog super-automobila, rekavši da Lamborghinijeva klijentela jednostavno nije zainteresirana za automobil koji nema Urusov Twin-Turbo V8, Huracanov V10 ili Aventadorov danas već pomalo vremešni V12-motor. No g. Domenicali o tome može trubiti do prekosutra, a uprava u Njemačkoj će o tome odlučiti u nekim budućim vremenima.
Jer tradicija predstavlja jednu stranu medalje, dok onu drugu u današnje vrijeme dijele legislativa, politika, udruge, eko-mentalisti i sva sila popratne mašinerije koja današnje automobile na sve moguće i nemoguće načine pokušava ugušiti i pretvoriti u nešto „drugo“. Stoga će elektrifikacija barem djelomice morati biti uvedena i u Lamborghinijeve redove do sredine idućeg desetljeća, jer tvrtka nema drugog načina za preživljavanje u ovom modernom, politički korektnom i ekološki svjesnom svijetu. I zato će g. Domenicali svoju tvrdoglavost morati staviti na stranu i odvesti Lamborghini u neke nove momente, tj. napraviti neke ustupke i promjene, kako bi modeli te marke zadovoljavali sve strože propise o emisijama.
Uglavnom, eto… Drama je u Lamborghinijevim redovima ovih dana itekako prisutna i na sve se moguće i nemoguće načine pokušava udovoljiti sve većoj potražnji, ali istovremeno i zadržati ekskluzivnost u obliku na koji je Lamborghini oduvijek navikao.
A to je bojim se i više nego Sizifov posao.
Slažete li se?
