Kakva budućnost čeka auto-entuzijaste?
Jeste li se ikada zapitali čime će u budućnosti automobili fascinirati nove naraštaje auto-entuzijasta? I hoće li auto-entuzijasta u budućnosti uopće biti, ili će se svi zajedno utopiti u moru „woke“ i „cancel“ kulture?
Mi jesmo.
I evo što mislimo da bi nam budućnost u domeni svijeta automobila mogla donijeti…

Ako pitamo većinu auto-entuzijasta koja je najbitnija razlika od „sasvim običnog“ do „apsolutno fenomenalnog“ automobila, čut ćemo nekoliko varijacija na temu odgovora.
Neki će spominjati gume i felge, nekima će u fokusu biti ovjes, a neki će reći da to uopće nije bitno ako se ne radi o Hyundai Koni (što dotične čini totalno nebitnima). No kladim se da će 97,4% auto-entuzijasta svoj fokus usmjeriti prema motorizaciji.
I to ne samo da je činjenično stanje, već i zdrava logika.

To je posebice bilo vidljivo u Americi tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je većina entuzijastičnih kupaca nekog (barem nazivno) sportskog automobila pitala „Ima li to V8 pod haubom“. Zatim su na teritoriju „starog kontinenta“ u osamdesetima slijedila manje-više ista pitanja i eto nam sve sile potentnih, zabavnih i po mnogočemu posebnih automobila u ponudi. A onda su stigle devedesete i svijet je poludio za motorizacijom, kao i za oznakama na modelima koje su nerijetko prekrivale čitave panele automobila.
Sjetite se samo „DOHC Twin Cam – 16 Valve Turbo EFI RS AWD“ i sličnih oznaka i sve će vam instantno biti jasno.
To su bile oznake koje su na svoj poseban način pokušavale neki „kipući“ automobil istaknuti iz mase. I da stvar bude bolja, proizvođačima je to dobrim dijelom polazilo za rukom.

Usprkos proširenim rubnjacima, aluminijskim felgama, sportski profiliranim sjedalima i vulgarnim spojlerima, najveći dio tadašnjih auto-entuzijasta orijentirao se prema motorizaciji. A kako i ne bi, kada je više konja i „njutna“ oduvijek značilo luđa ubrzanja i veću maksimalnu brzinu, što su pak neke od komponenata koje su nekada na tržištu bile itekako važne.
Motor pod haubom u teoriji većini nije značio ništa posebno, ali je u praksi klincima na cesti vozač nekog Swifta GTi, 5-ice GT-Turbo ili Kadetta GSi bio „frajer“. Odnosno sve ono što njihovi tate za volanima svojih običnih automobila nisu bili.
Tih je godina brzina diktirala trend, a motorizacija je zajedno s oznakama na automobilima donosila dašak posebnosti na prometnice i parkinge diljem svijeta.
I to su bila predivna vremena.

Danas auto-entuzijasta ima sve manje i manje. Većina današnjih kupaca automobila doživljava ih poput dinosaura kojima zajedno s njihovim arhaičnim automobilima u sklopu aktualnih društvenih pokreta i ideja jednostavno nema mjesta.
Tržište se mijenja iz dana u dan i odjednom je većini postalo totalno nebitno što se krije ispod poklopca motora nekog nazivno „posebnog“ automobila. A kada struja uzme još malo maha, motori sami po sebi praktički više neće ni postojati, pa se time u biti gubi posljednja poveznica između svijeta automobila i fascinacije. Barem one ispravne, tj. one koja nastaje iz pravih razloga i pobuda.

Realno gledano, automobili danas imaju funkciju zarade i osiguravanja bonusa za one koji ih prodaju. Kompletna auto-industrija u današnje vrijeme na neki način robuje debelim političarima, priglupim udrugama koje se „brinu“ za sigurnost svih nas te djelatnicima iz odjela marketinga koji lažima i obmanama stvaraju politički korektne reklame i pokušavaju g*vno prodati pod najfiniju čokoladu.
Proizvode se neke nove i većinom totalno nepotrebne tehnologije. Senzori i samoupravljački mehanizmi trude se na sve moguće i nemoguće načine od vozača napraviti neznalicu i najslabiju kariku unutar procesa vožnje. A kupcima to ni najmanje ne smeta, jer manično pokušavaju spajati sedamnaest radnji u jednu – čak i kada je spajanje dotičnih nespojivo i nemoguće.
Inženjeri i tehnolozi nemaju nikakvu bitnu ulogu vezanu uz odlučivanje oko bilo čega bitnog. I zato su automobili današnjice prepuni krivih vrijednosti, nalik jedan drugome i sterilni su od nemila do bestraga i nazad.

Svako malo se netko unutar svijeta automobila poziva na tradiciju. Ali istovremeno od te iste tradicije svi bježe glavom bez obzira, jer oveća količina tih tradicionalistički-orijentiranih ljudi uopće ne razumije o čemu priča. Ali svim tim neznalicama netko treba osigurati izdašne bonuse, pa se jedno utapa u drugome i na kraju na cestama dobivamo tone bezličnih, pretilih i u najmanju ruku čudnovatih prometala raznih boja čiji vlasnici uopće ne znaju zašto su ih uopće kupili.
Ako bih morao glumiti vidovitog Milana ili neku drugu vidjelicu, rekao bih da će ubuduće tehnologija i igračke u automobilima još više činiti razliku između „običnog“ i „posebnog“.
Smišljat će se još veće gluposti unutar automobila koje kao jedinu svrhu postojanja imaju podilaženje kupcima i njihovim ego-tripovima. Zato u bližoj budućnosti vrijedi očekivati neku naprednu formu ambijentalnog osvjetljenja zbog kojeg će prosječan automobil izgledati poput kupleraja iz vremena Louisa XVI.

Zatim će u igri najvjerojatnije biti i raznorazni novi senzori koji će pomagati vozaču u raznoraznim nebitnim funkcijama. Možda i neka nutricionistička aplikacija koja će ograničiti automobil na vožnju do maksimalnih 32 km/h ako senzori prepoznaju manjak žitarica u crijevima. Ili pak neka samoparkirajuća glupost koja će prepoznavati boju nogostupa i o tome obavještavati neki Centralni komitet Zagrebačkog Holdinga?
Budimo sigurni u to da će upravo tehnologija donositi razlike između automobila, jer motora (izuzev onih električnih) više neće biti i prema njima se neće moći mjeriti nečija veličina ili status.
I će se to dogoditi samo zato što je dizajn već godinama prestao biti lijep i počeo odlaziti u domenu kontroverze, jednakosti spolova i pretjerivanja s linijama kakve se ne bi našle niti na U.S.S. Enterpriseu. Tj. u najkraćim crtama govoreći, automobili su danas ružni. I bit će još ružniji, pa dizajn nikoga neće odvlačiti u salone i sam po sebi nagovarati na trošenje novaca, već će to činiti nove igračke i digitalne gluposti kakvih će u budućnosti biti još više.

Uglavnom, ako se nas ovdje pita, one divne devedesete s početka teksta za mnoge više ne postoje ni u sjećanju. Svijet automobila današnjice već je odavno zastranio i kako sada stvari stoje, nije baš izgledno da će se fascinacija s četiri kotača i volanom (ako ga u budućnosti uopće bude) vratiti svojim korijenima.
To možda jesu crni scenariji i depresivne teme, ali ako samo malo detaljnije pogledamo današnji svijet automobila, reklo bi se da baš i ne griješimo dušu.
Stoga vrijedi uživati u automobilima iz “zlatne ere” koja je nestala i nikada se više neće ponoviti. I to dok još možemo. Jer nikad se ne zna kada će neki masno plaćeni službenik ili pak uvrijeđeni pripadnik neke besmislene manjine odlučiti da je svaka poveznica automobila s prošlošću uvredljiva. Netko će to poslušati i smatrati relevantnim, a onda slijede inicijative… I to one koje će nam kao stvarnim auto-entuzijastima kad-tad oduzeti i to malo uživancije za volanom.
Eh kako bih volio da sam u krivu… A vi?
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
