Kako su to nekada radili Japanci: Midnight Club…
Pretpostavljam da mnogi od vas cijenjenih čitatelja nisu provodili vrijeme gledajući raznorazne filmove s tematikom automobila. Pogotovo one japanske. No upravo su Japanci snimili neke od najboljih filmskih jurnjava, a što je najbolje od svega, većina ih je bazirana na stvarnosti.
Stoga u maniri filma „Shuto Kôsoku toraiaru: Max“ eto par riječi o “Midnight Club” ekipi.
Tj. onoj koja je krajem osamdesetih godina organizirano jurila autocestom oko tokijskog zaljeva.
Ajmo za početak biti malčice poetični…
Tokyo je obavio mrak. Ponoć je i kazaljke na satu su zajedno na istom mjestu. Grad spava. Ulice se kupaju u narančastoj maglici, a mir i spokoj prekidaju tek povremeni zvukovi noćnih čistača. No autocesta Shuto, čijih sedamdesetak kilometara ravnica, zavoja i tunela prate tokijski zaljev ubrzo nakon ponoći odzvanja zvukovima brzih i glasnih mašina koje prekidaju noć i mir u potjeri za brzinom i slavom. Tišina mraka u momentu je nestajala i noćni zrak su odjednom parali zvukovi opakih i jakih motora, čije su se karoserije pod sporadičnom uličnom rasvjetom caklile u mraku, te čija su se svjetla nevjerojatnom brzinom prevlačila kroz mirnu noć.
Riječ je o članovima „Middo Naito Kurabu“, također poznatog kao „Midnight Club“ ili pak „po naški“ „Ponoćnog kluba“. Auto-entuzijastima koji su s vremenom postali jedna od najpoznatijih i najuglednijih skupina ilegalnih uličnih trkača u svijetu. Bila je to ekipa ilegalnih noćnih trkača koja je zahvaljujući kombinaciji opakih brzina i agresivnih stilova vožnje zasjala na globalnom planu, te od Japana učinila svojevrsnu meku u domeni tuninga i uličnih utrka. No kako u Japanu obično uvijek vladaju dvije krajnosti, takav je slučaj i s pripadnicima „Ponoćnog kluba“, koji su usprkos ljubavi prema brzini ipak funkcionirali pod strogim i striktnim etičkim kodeksom.
Kako je sve počelo…
Nakon osnivanja koje se dogodilo tamo negdje 1987. godine, prvobitno su pripadnici ovog kluba nenormalno brzih ilegalaca smatrani kriminalcima. No kako to obično biva s „pobunjenicima“, tako je i „Midnight Club“ postao jedan od omiljenih dijelova rastuće scene „tunera“ s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća. I to ne samo među publikom okupljenom oko brzine i adrenalina na četiri kotača, već je glorifikacija stizala i od strane medija – kako japanskih, tako i onih stranih.
Na momente se činilo kako je ova šačica ovisnika o brzini i adrenalinu zapravo plod nekog japanskog mita, ali svjedočanstva s ulice ipak su svako toliko potvrđivala njihovo stvarno postojanje.
Postati „Hashirya“ ulični trkač nije bilo jednostavno. Za početak je potencijalni član morao biti vlasnikom automobila čija je maksimalna brzina prelazila 260 kilometara na sat. A to pak za kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća nije bilo malo. Uglavnom, to je bio tek minimum potrebnog za članstvo svakog pojedinog trkača u „Ponoćnom klubu“.
U to su vrijeme sva vozila u Japanu bila zakonski i elektronički ograničena na maksimalnu brzinu od 180 kilometara na sat, pa se od članova također očekivalo da imaju visok stupanj znanja o mehanici i elektronici, kako bi se ograničenje anuliralo, te kako bi dotični izvukli maksimum iz svojih automobila. Pobjednici u ponoćnim utrkama svoje su vještine morali demonstrirati punih godinu dana, tijekom kojih su bili dužni prisustvovati i svim sastancima kluba bez odsutnosti. Tek tada su postajali pripravnici u klubu. Potom su tijekom tih godinu dana morali dokazati da su u stanju suzdržati se od ugrožavanja bilo kojeg drugog vozača, bez obzira na to je li riječ o „kolegi“ trkaču ili pak o nekom nevinom promatraču na cesti.
Sam klub bio je prožet strogim moralnim kodeksom koji je diktirao strogoću i unatoč tome što je izvan zakona. Zato je bio iznimno cijenjen i nakon tek nekoliko godina funkcioniranja stekao status legende koja usprkos brzini stavlja sigurnost ostalih sudionika u prometu (pogotovo pješaka) daleko iznad svoje vlastite.
Vještina, brzina i policija…
Razina vještine članova koja je bila potrebna za „sigurno“ upravljanje automobilom pri njegovoj maksimalnoj brzini na javnim prometnicama bila je nevjerojatna. Stoga ne čudi da se tek jedan od deset potencijalnih vozača kvalificirao za punopravno članstvo u klubu. No za razliku od kompleksnog i kompliciranog puta do članstva, onaj za izlijetanje iz kluba bio je puno lakši. Naime, svaki član bi trebao odmah otići, ukoliko se smatralo da isti predstavlja opasnost za druge sudionike u prometu ili druge članove kluba.
Točan broj članova nikada nije bio objavljen, ali se procjenjuje da je od osnivanja bilo oko 30 „Hashiriya“ u klubu. I svi su se oni sastajali u ponoć na određenim mjestima oko rute „Bayshore–Wangan“ između Tokija i Yokohame.
I dok su se druge bande uličnih trkača natjecale u driftu ili pak utrkama od točke do točke, „Midnight Club“ se specijalizirao samo u jednoj-jedinoj stvari: najvećoj brzini. Utrke su obično započinjale brzinom od 75 km/h, a događaj je službeno započeo jedan od automobila zvukom trube, pobjednici su obično bili oni dovoljno brzi da potpuno izgube ostatak natjecatelja, a nakon tog bi se organiziranog divljanja vozači sastali uz cestu i razgovarali o pojedinostima utrke.
Nevjerojatno visok stupanj sposobnosti vozača otežavao je vlastima da ih uhvate.
A kako su policijska vozila tog vremena bila ograničena na istu maksimalnu brzinu kao i svaki drugi automobil u Japanu, policija je jednostavno ustanovila da je nemoguće pratiti ove utrke. Zato se nakon nekog vremena više nisu ni trudili.
Tajnovitost i međusobno prepoznavanje…
Članovi su se prvenstveno međusobno mogli prepoznati po malim pravokutnim „Midnight Car Special“ naljepnicama na branicima svojih automobila. Uz to bi se na automobilima često nalazile i naljepnice stavljene na vrh vjetrobranskog stakla. Na njima je (naravno) pisalo „Midnight Racing Team“, tako da se uvijek znalo da se radi o članu kluba.
Pravila kluba također zabranjuju članovima da otkriju bilo kakve osobne podatke o sebi, a u slučaju da su neki članovi bili prijatelji izvan kluba, morali su o tome šutjeti. Isto vrijedi i za poslovanje i zanimanja s kojima se članovi bave, tako da je cijela priča namjerno bila anonimna do maksimuma. Danas bismo u šali mogli reći da su time Japanci izumili GDPR, ali nećemo, jer „Midnight Club“ ne bismo svojevoljno povezivali s takvim glupostima.
Unatoč tome što je klub i sve oko njega obavijen veom tajnovitosti, te da identiteti članova nikada nisu službeno otkriveni, postojale su glasine. Pričalo se da su osnivači mnogih današnjih vrhunskih japanskih tvrtki s područja tuninga bili izvorni članovi „Ponoćnog kluba“, a s obzirom na „Smokey“ Nagata-sana ili pak „Mr. Ferrari“ Kirikae-sana, nije teško povjerovati u glasine.
Što se sastanaka tiče, oni su organizirani u strogoj tajnosti i uvijek na različitim lokacijama. U doba prije postojanja i korištenja Interneta, klub je u pravilu organizirao utrke putem odjeljka za oglase lokalnih novina u Tokiju. A kako bi se izbjegla neželjena pažnja, vrijeme i mjesto bili bi skriveni unutar neke plaćene i suptilne reklame – primjerice za prodaju torbica na akciji u nekom dućanu ili pak za „happy hour“ u nekom lokalnom sushi-baru. Dakle, mislilo se na sve, a vrijeme i novac nisu bili problem kada je došlo do organiziranja utrka.
Članovi su na sastancima bili obavještavani o svemu onome na što treba paziti. Unaprijed su upoznati i s planom „oglašavanja“ konkretnog vremena i mjesta na kojem se potrebno naći prije same utrke. A za mjesto susreta je često korištena lokacija na kojoj se nalazi parkiralište „Daikoku“, koje i dan-danas koriste „tjuneri“ i „stajleri“, te koje predstavlja jedno od „svetišta“ japanske automobilističke scene.
Pokretne zvijeri, tj. automobili…
S obzirom na to da je automobil svakog člana morao biti sposoban za održavanje brzine od preko 260 km/h duž autoceste „Wangan“, te da se radilo o velikim opterećenjima automobila unutar dužih vremenskih razdoblja, svaka je od tih cestovnih zvijeri prošla kuru osnaživanja i modificiranja na polju svega i svačega. Od motora, ovjesa, tretmana olakšavanja i uljepšavanja…ništa nije prepušteno slučaju. Mnogi od automobila bilježili su snagu od 500-600 konja, dok su neki od najposebnijih i najbržih debelo prelazili i brojke od 800 i 1,000 konja.
Među tim se automobilima nalazilo doista svega i svačega – od japanskih JDM-krstarica poput Nissana Skyline GT-R, Honde NS-X, Toyote Supre, Mitsubishija 3000GT i Mazde RX-7, preko nekih „alternativnih“ modela poput Nissanove Silvije i Subaruovih i Mitsubishijevih „Rally raketa za svaki dan“, pa sve do nekih ultra-skupih i ekskluzivnih Lamborghinijevih, Ferrarijevih i Porscheovih modela.
Legende…ili bolje rečeno jedna od njih…
Iako je Nissan GT-R u pravilu bio vladar „Wangana“, najbrži automobil unutar „Midnight Club“ ekipe nije bio proizveden u Japanu. Samim time je bio malčice atipična biljka među ovim japanskim trkačima.
Ukratko, bila je riječ o Porscheu 911 Turbo generacije 930 koji je s vremenom dobio nadimak „Blackbird“. Iako to nije službeno potvrđeno, vlasnik „Blackbirda“ navodno je bio liječnik, a to pak dodatno potvrđuje raznovrsnost profila ljudi koji su kao „Hashiriye“ bili članovi „Ponoćnog kluba“ i provodili noći utrkujući se bjesomučnim brzinama.
Uglavnom, prema svjedočanstvima mnogih, „Blackbird“ je bio najbrži automobil u grupi. No to i nije nešto čudno s obzirom na još jednu glasinu koja kaže da je spomenuti (navodno) liječnik u svoju 911-icu ulupao preko 2 milijuna dolara.
Uz TBK-set optičkih dodataka s kojima je na cesti djelovao poput najcrnijeg demona iz japanske mitologije, ovaj je Porsche 911 ispod ogromnog krila na dupetu imao i 3,6-litarski Turbo-motor. Dotični je motor doživio mali milijun preinaka, te je navodno na stražnje kotače izbacivao nekih 700 konja.
Time je „Blackbird“ bez problema u intervalima od čak 15-20 minuta „u komadu“ održavati maksimalnu brzinu od 350 kilometara na sat.
Još neke posebnosti…
S obzirom na to da su mnogi automobili „Midnight Cluba“ u suštini bili domaćeg (japanskog) porijekla, ubrzo je postalo vidljivo da JDM-modeli imaju itekako puno konja za utrku.
No nije samo u tome bila čar ovih nabrijanih Hondi, Nissana, Mazdi i drugih, već je usprkos opakim količinama modifikacija svaki od tih automobila ispao istovremeno brzim i nevjerojatno pouzdanim.
noge od ovih cestovnih zvijeri bilo je moguće voziti do krajnjih granica bez kvarova i problema, pa su time zapravo neki od japanskih sportskih automobila prešli u legendu koja traje i dan-danas. Mnogi ih ponekad uspoređuju s nekim puno modernijim vremenima i „strojevima budućnosti“, a dobrim je dijelom za to zaslužan upravo ovaj dio japanske (ilegalne) trkaće povijesti.
Upravo ta nevjerojatna mehanička otpornost i mogućnosti u sferama ojačavanja motora do katkad sumanutih granica označile su jednu eru. A često pretjerivanje s dizajnerskim i aerodinamičkim rješenjima od nekih su automobila s ovog dijela scene učinili trkače za svaki dan. Samim time su se oko pojedinih marki i modela počeli stvarati klanovi, a ta je pak priča aktualna i dan-danas. I to ne samo u domeni tuninga i stylinga, već i puno šire – od igara, pa sve do filmova i crtića u sklopu kojih se ta slavna vremena i dalje glorificiraju.
Uostalom, zavirite u opus pod nazivom „Wangan Midnight“ ili pak pogledajte nekolicinu nastavaka iz „Shuto Kôsoku“ serijala filmova i bit će kristalno jasno koliko je „Midnight Club“ još uvijek aktualan.
Kraj priče…
„Midnight Club“ službeno je raspušten 1999. godine. Odluka o tome donesena je nakon užasnog sudara koji je hospitalizirao šest nevinih sudionika u prometu. Cijeloj su priči „kumovali“ članovi „Tokyo Bōsōzoku“ bande, odnosno odmetničke grupe motorista inspiriranih američkim motociklističkim klubovima iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Dotična je ekipa oduvijek uživala u namjernom zastrašivanju vozača vozeći nesmotreno svoje motocikle, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se pokušati poigrati i s vozačima „Midnight Cluba“.
Uglavnom, dok su se u gluho doba jedne noći „Hashiriye“ utrkivale po autocesti, ekipa „Tokyo Bōsōzoku“ motorista ih je čekala. Blokiravši cestu, prisilili su neke od članova „Midnight Cluba“ u zonu gustog prometa, a potom je divljanje jednog od pripadnika „Tokyo Bōsōzoku“ bande na dva kotača kulminiralo teškim lančanim sudarom. Rezultatno stanje te kobne noći bilo je smrt dvojice motorista, dva vozača „Midnight Cluba“ i šest nedužnih sudionika prometa u bolnici – i to s teškim ozljedama.
Kako je klupska politika s nultom stopom tolerancije prema stradavanju nedužnih sudionika u prometu striktno diktirala, „Midnight Club“ je trajno raspušten samo dan nakon ovog nemilog događaja. Pa iako postojanje ovog kluba definitivno jest predstavljalo značajan izvor stresa za vlasti u Tokiju dugi niz godina, članovi su i dalje bili vrlo cijenjeni zbog svog snažnog osjećaja morala i časti nakon ove katastrofe.
No to su pak Japanci – istovremeno čudni i fascinantni.
Od tada su se svi članovi kluba skrivali u tajnosti. Većina ih je odbijala govoriti o klubu na bilo koji način i pod bilo kojim okolnostima. No usprkos tome naslijeđe „Ponoćnog kluba“ i dalje živi diljem svijeta, dok izvorni „Hashiriya“ trkači i dalje postoje. I dalje djeluju anonimno – baš kao što su to činili u svom vrhuncu, te i dalje vode dvostruki i tajni život posvećen vječnoj potrazi za najvećom brzinom.
