Kad s..nje i Toyota idu rukom pod ruku
Znam…problematičan naslov zbog kojeg su se djelatnici pojedinih marketinških tvrtki najvjerojatnije istog momenta naježili. No vjerovali ili ne, ovaj se puta iza naslova ne radi o lošoj vijesti. Dapače, vijest je zabavna, te zorno prikazuje kako čak i Toyota ima smisla za humor (tj. cinizam, ako ćemo preciznije).
Toyota – ta divna marka koja za mnoge znači jedino preostalo i apsolutno uporište kvalitete u sklopu auto-industrije. Marka koja mnogim auto-entuzijastima znači početak i kraj auto-industrije kakvu poznajemo, te jedna od onih marki čije modele bez problema možemo voziti do kraja svijeta i nazad, te ih zatim oporučno ostaviti unucima.
Da…nekad je možda i bilo tako, no koliko god da je Toyota i dan-danas citirana u svijetu ekonomije i marketinga, te kod tehnološki-orijentiranih skupina ljudi koji superlativima opisuju modele koji iz ove tvrtke stižu na tržište, ja baš i nisam siguran da je to danas tako.
Dapače, siguran sam u to, jer se za početak Toyotini modeli u današnje vrijeme dobrim dijelom ne proizvode u Japanu, već u ovećem broju zemalja gdje pojam kvalitete ljudi uz sve moguće kontrole ipak doživljavaju malo drugačije.
Npr. nitko na ovom svijetu ne može tvrditi da radnici u Belgiji, Meksiku, Kanadi i Rusiji razmišljaju isto, te da im je predanost poslu na istom nivou kao Japancima. Znam da postoje normativi, pravilnici oko ovog i onog, te sva sila teorije koja prati svakog proizvođača automobila, no praksa je često definirana drugačije, te ovisi o jako puno toga – od nedostatka seksa, preko oveće doze alkohola „večer prije“, pa sve do homicidalnih i(li) suicidalnih razmišljanja kakvima smo svi barem jednom u životu bili skloni.
U takvim situacijama kontrola bilo kakvog tipa jednostavno nema istovjetnu primjenu, te je sva teorija stavljena na stranu, jer se jednostavno radi o ljudskom faktoru koji je usprkos robotizaciji i svoj sili elektroničkih računala ipak i dan-danas prisutan.
Uostalom, kao dokaz toj tvrdnji ne moramo ići daleko, već samo nekoliko stotina kilometara u prvu Njemačku tvornicu automobila, u čijem pravilniku o radu postoji izraz “montagsauto”, odnosno serija automobila proizvedena u ponedjeljak. Dotična serija automobila (odnosno serije, s obzirom na pedesetak ponedjeljaka u godini) odnosi se na tvorničke greške koje nakon nedjeljnih utakmica nastaju zbog prevelike frustracije ili pretjeranog veselja radnika. I ne, to nije samo mit.
…no ovo nije priča o utakmicama, automobilima sa sindromom ponedjeljka ili pak pomanjkanju, odnosno padu kvalitete (koje je prisutno u svim segmentima auto-industrije), već o tehnologiji i njenoj primjeni, odnosno o segmentima auto-industrije u sklopu kojih je Toyota oduvijek bila među najvažnijim proizvođačima automobila na svijetu.
Ako ste pomislili da ću sad započeti priču o nekom novom Priusu ili pak nekoj varijaciji na temu istog, vjerujte mi da neću, jer sam jutros za doručak pojeo nešto fino, što nikako ne bih htio iznenada vratiti na tipkovnicu. Dapače, ne samo da neću spomenuti Prius, već odlazim korak dalje u smislu tehnologije, te u onom koji podrazumijeva dizajn. Dakle spomenut ću (i opet) Toyotu Mirai.
Toyota Mirai je po mnogočemu revolucionaran automobil i glavešine iz Toyote to nimalo nisu skrivale. Radile su se najave, prezentacije i medije se svako toliko maltretiralo s pojedinim detaljima vezanim uz ovaj automobil, no zapravo sve što vrijedi reći vezano uz Mirai jest da je dotični automobil pogonjen vodikovim stanicama i da je u smislu dizajna jedna prosječna otvorena rana ljepši prizor od ove Toyote.
Moram reći da u pravilu nemam problema s maštom. Dapače, često je imam viška. No jednostavno sam sebi ne mogu objasniti potencijalni izvor inspiracije Toyotinih dizajnera u stvaranju nečeg ovako ružnog.
Doista…ako bih zamišljao četiri (ne baš atraktivna) kotača u kombinaciji s malo lima profiliranog kroz detalje ribe zvane „Monk fish“ (čini naziv ne bih prevodio, da se vjernici ne naljute), otprilike bih u mašti dobio Toyotu Mirai. No čak i takav rezultat mašte već samim pogledom na fotografiju ovog automobila biva poražen od stvarnosti, jer za faktor ružnoće vezan uz ovaj automobil doista nema dovoljno dobre usporedbe, ma koliko maštoviti bili.
Dakle kroz dizajn Toyota Mirai nema ni približno jako uporište, jer je doista užasno ružna, no tamo gdje pak ima, priča se s dizajna prebacuje na tehnologiju koje u smislu ovog automobila ima napretek.
Naravno da time podrazumijevam ogroman broj elektroničkih sklopova koji na ovaj ili onaj način služe nekoj svrsi, te informiraju, uveseljavaju ili pak zbog nečeg upozoravaju vozače i putnike. To je već klasika u sklopu današnjih automobila, gdje senzora ima više nego mehaničkih komponenata motora i ovjesa zajedno, pa ne vidim razloga uopće ulaziti u bilo kakvu dubiozu oko tog dijela – tim više što je najveća posebnost za Mirai vezana uz motor koji ovaj (još uvijek konceptni) model pogoni.
Naime, pod poklopcem motora današnjih automobila većinom je moguće naći neki benzinski i(li) Diesel-motor. Zatim su tu Hibridi koji se kroz upotrebu struje u kombinaciji s klasičnim motorima pokušavaju prikazati ekologiji-orijentiranim alternativama, a onda su tu i automobili koji za pogonsko gorivo koriste električnu energiju.
Toyota u toj cijeloj priči zapravo ima prste posvuda, no izgleda da sve te varijacije na temu pogonskih sklopova nisu bile dovoljne, pa su se briljantni umovi unutar te slavne japanske tvrtke udružili u ideji stvaranja prvog serijskog automobila koji bi za gorivo koristio vodikove stanice.
Tu naravno u priču ulazi gore (nekoliko puta) spomenuti koncept Murai, jer je upravo uz tak automobil vezana cijela priča oko ovog (još uvijek) alternativnog goriva.
Mediji su već same najave oko skorog predstavljanja ovog koncepta tržištu dočekali „na nož“. Neki su u sklopu svojih kritika bili blaži, a neki pak nisu birali riječi.
Medijski navodi vezani uz ovaj automobil sezali su od „Vodikove stanice su mrtve pri rođenju“, preko „Vodik je neučinkovit“, pa sve do kratkog, jasnog i sažetog navoda kako je Toyota Mirai i kompletna tehnologija iza nje jednostavno „Sranje“.
Što se mene tiče, nemam ništa protiv te nove tehnologije i s obzirom na ogromne napretke an području tehnologije u samo nekoliko desetljeća, nikada nisam imao razloga sumnjati da je i utilizacija vodikovih stanica u obliku goriva itekako moguća.
Doduše, automobil koji je zadužen za početak propagande tog ekološki čistog i svima dostupnog goriva mogao je izgledati puno bolje, no to je već nešto sasvim drugo.
E sad…kako su u Toyoti mjesecima slušali i čitali raznorazne kritike, tako je pala odluka da se svim tim kritičarima jednom zauvijek zatvore usta, te je nastala ova reklama, tj. „promotivni video“.
Ne bih želio kvariti gledanje video-uratka, pa ću u kontekstu reklame spomenuti činjenicu kako je za snimanje i produkciju iste zadužen ni manje ni više, nego g. Morgan Spurlock (inače između ostalog svijetu poznat kao tvorac i glavni akter višestruko nagrađivanog dokumentarca „Supersize Me“).
Sama reklama od svojih tri minute trajanja ukratko prikazuje od čega se sve može izvući vodik koji pogoni Toyotu Mirai, a spominje se i nekoliko riječi koje (javno gledano) baš i nisu svojstvene inače poprilično konzervativnim Japancima.
Uglavnom, reklama je pred vama i toplo vam savjetujem da je pogledate, jer vjerujem da nećete tako skoro vidjeti nešto slično – barem ne s tolikom količinom tehnologije koja je prikazana na jedan satiričan (i nekima već sad kontroverzan) način.
Nadam se da ćete nakon gledanja prihvatiti činjenicu koja iz dana u dan sve zornije pokazuje da su vodikove stanice jedna od tehnologija u svijetu automobila s kojima ćemo se svi zajedno vrlo uskoro moći koristiti. Samo pokušajte što manje gledati Toyotu Mirai, jer (i dalje) postoji velika vjerojatnost da ćete zbog dužeg izlaganja očiju kadrovima u kojima se nalazi sam automobil jako brzo doživjeti teške bolove u očima.
