Jedan mali Renault kao “Resto-Mod” savršenstvo
Kombinacija Francuske i SAD-a na polju automobilske industrije nikada nije bila uspješna. Ali s obzirom na automobil pred vama, reklo bi se da to više baš i nije slučaj…
Prošlo je puno desetljeća otkad je 1948. godine Simca kao prvi u nizu francuskih proizvođača automobila pokušala svoje modele nuditi na američkom tlu. Od tog trenutka do danas je na tržištu SAD-a svoje mjesto pod suncem pokušala pronaći hrpetina francuskih proizvođača automobila. Ali s obzirom na to da Francuzi ne znaju proizvoditi pretile i ogromne limuzine ili pak Pick-Up kamionete, naravno da uspjeha nije bilo.
Usprkos tome su ostvarene kolaboracije između Francuza i Amera. A najpoznatija od svih dogodila se 1979. godine, kada je Renault nakon nekoliko godina prisutnosti na tržištu SAD-a otkupio većinu dionica tada već posrnule korporacije AMC.
Tada je završila priča o modelu „Le Car“, odnosno Renaultovoj „petici“.
Ubrzo nakon toga je Renault 9 dobio naziv Alliance i pojavio se na tržištu kao pomalo smiješan kabriolet. Istovremeno je i Renault 11 dobio naziv Encore, a nekoliko godina kasnije su i modeli 21 i 25 preimenovani u Medallion i Premiere. I na tržište stigli s potpisom tvrtke Eagle, jer je u tom trenutku Renault sa svojih 1% tržišnog udjela polagano kapitulirao i povlačio se iz Amerike.
S druge strane „bare“ je Renault u osamdesetim godinama proizvodio neke od najluđih, najzanimljivijih i tehnološki najnaprednijih automobila na svijetu. Uz to praktički da nije bilo grane auto-sporta u sklopu koje Renault nije naprašio guzicu konkurenciji. A za to pak najbolje mogu poslužiti primjeri iz Formule 1 i prašnjavog svijeta Rally-natjecanja.
Renaultova „petica“ i dan-danas slovi kao jedan od najluđih kompaktnih automobila svih vremena. A taj se epitet dogodio zbog postojanja Turbo-izvedenice iz osamdesetih. Tj. automobila koji je priču o brzom gradskom kompaktu preokrenuo naopačke.
Renault 5 Turbo svoju je priču otpočeo kao „Projet 822“. U taj je projekt počevši od dizajna s potpisom Marca Deschampsa i Marcella Gandinija uliveno sve ono najluđe i najbolesnije što su ljudi unutar Alpineove tvornice u Dieppeu mogli izmisliti.
„Petica“ u svojim Turbo i Turbo 2 izdanjima s onom do tada poznatom nije imala praktički nikakve veze. Automobil je bio neprepoznatljivo širok, motor je bio smješten centralno, a detalji poput za to vrijeme nenormalno širokih stražnjih kotača samo su potvrđivali apsolutnu ludost na koju se Renault odlučio ne bi li Lanciu skinuo s trona svjetskog prvenstva u Rallyju.
Uglavnom, sa svojim je Cléon-Fonte 1,4 i 1,5 litrenim četverocilindrašima i Turbo-punjačima u koje stane glava prosječnog 7-godišnjaka, Renault 5 Turbo na svoj je specifičan način potvrdio ludost i pretjerivanje u osamdesetima. A onda je svojim uspjesima na Rally-natjecanjima ušao u legendu. Jer 385 konja iz 1,5 litara zapremine i dan-danas mnogima ne bi pošlo za rukom.
A Renaultu jest. I to prije skoro 40 godina.
Stoga ne čudi da se ovih dana ponovno aktualizirala jedna francusko-američka suradnja u čijem se centru nalazi upravo Renault 5 Turbo.
Tvrtka koja potpisuje novokomponirani „Resto-Mod“ Renault 5 Turbo 3 naziva se Légende Automobiles i broji svega troje ljudi.
Dotični su ljudi u svojim glavama poprilično nastrani. Ali s obzirom na tvrtke poput Automobili Amos, Singer Vehicle Design i RingBrothers, to zapravo i nije nešto pretjerano čudno. Jer „Resto-Mod“ iz dana u dan postaje sve veći i jači trend koji nam na ceste vraća neke legendarne automobile koje smo kao klinci obožavali.
A to je pak sasvim u redu, zar ne?!
Ekipa iz tvrtke Légende Automobiles oko ovog projekta kaže:
„Htjeli smo stvoriti stroj za ljude koji su jednako strastveni u vožnji kao i mi. Stroj koji bi se samo šačica ljudi u svijetu još uvijek usudila provozati“.
Dodaju i kako „Moderna tehnologija daje mnogo sjajnih opcija. Ali je i oduzela ono iskonsko taktilno iskustvo koje nam nedostaje u današnjoj vožnji. Zato smo između ostalog za ovaj stroj htjeli i pomalo staromodni mehanički mjenjač koji vozaču daje potpunu kontrolu nad automobilom u vožnji“.
Dakle, reklo bi se kako su ovaj automobil stvarali pravi entuzijasti prema brzini, ludilu i geometrijskim oblicima.
I to je sasvim u redu. Tim više što je vidljivo kako se na ovom „Resto-Mod“ projektu nije štedjelo ni u kojem segmentu.
Kompletno redizajnirani ovjes koji tek u natruhama vuče tragove od onog doniranog od strane modela Alpine A310 navodno je poboljšao upravljanje i držanje ceste.
Sam automobil je širi nego je to ikada do sada bio slučaj, pa u taj dio priče zapravo i ne treba sumnjati.
Kotači su narasli na 16 i 17 inča i svojim retro-dezenom na prvi pogled djeluju poput komadića povijesti koji se reciklirao iz neke prastare kante s Renaultovim dijelovima. Ali sve to na hrpi stoji daleko od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Jer Turbo 3 nije samo „Resto-Mod“ projekt, već i svojevrstan nastavak sage o jednom od najluđih automobila svih vremena.
Tome u prilog ide sva sila polu-svemirskih materijala poput karbona, titana i posebno obrađivanog aluminija, ne bi li se uz iznimnu čvrstoću dobila i apsolutna lakoća življenja za ovaj automobil.
Motor je u bazi ono što je i bio. Odnosno Cléon-Fonte Turbo-svašta-nešto. Nalazi se upravo tamo gdje se i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća nalazio, ali za razliku od 385 konja s kojima se najjači trkaći primjerak pojavio na stazi, ovo novokomponirano čudo(vište) ima 400 konja.
Tih 400 konja dolazi u kombinaciji s manje od jedne tone. A svi znamo kako jedan takav automobil u praksi funkcionira. Tj. koliko je u stanju isprepadati vozača tijekom divljanja po cesti ili stazi.
Naravno da se u kombinaciji sa svim tim konjima našao i Roll-bar kavez koji u kombinaciji s trkaćim sjedalima, „H“ pojasevima i svom silom modernih trkaćih dodataka samo dodatno potvrđuje usmjerenje ovog automobila.
Ali kako ne bi baš sve bilo orijentirano prema vožnji s kacigom na glavi i adrenalinom u žilama, ekipa iz tvrtke Légende Automobiles uklopila je i neke moderne sigurnosne detalje.
Interijer donosi upotrebljiv servo-upravljač i dvozonski klima-uređaj. Sve je tapecirano prema vlastitim željama (budućih) kupaca, a u planu je ponuditi i poseban nivo personalizacije svakog od primjeraka koji bi se u neko dogledno vrijeme trebali (ručno) proizvesti.
Što se pak eksterijera tiče, kada netko poput mene prestane sliniti na sva proširenja i detalje koji se na ovom automobilu nalaze, u fokus ulaze neki moderni detalji koji stvarno imaju smisla.
Za početak vrijedi spomenuti LED-tehnologiju koja je korištena za prednje farove i stražnja svjetla. Jer s obzirom na originalne farove iz osamdesetih i efekt fenjera s kojima su dotični osvjetljavali cestu, ovi novokomponirani su samo nekih milijun godina ispred. A ista priča vrijedi i za stražnja svjetla koja usprkos novoj tehnologiji i dalje izgledaju savršeno retro. I funkcioniraju kako treba, a ne samo u okvirima tehnoloških rješenja iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Uglavnom, kada se sve zajedno pogleda očima prosječnog čovjeka, Renault 5 Turbo 3 djeluje pretjerano. Ali upravo u tome i jest poanta. I zato ovaj automobil neke od nas tjera na nekontrolirane orgazme.
Naravno da oko cijene i tome sličnih detalja u ovom trenutku nema ni spomena. Ali s obzirom na ekstenzivne preinake praktički svakog zamislivog dijela ovog automobila, tako je možda i bolje.
No kako god bilo, stvarno je lijepo vidjeti da automobili poput ovog i u 2021. godini imaju svoj status. I oko sebe okupljaju ljude koji mogu, žele i znaju što i kako napraviti da ih u kombinaciji s modernom tehnologijom oplemene do maksimuma.
Zato se niti jedna cijena ne čini pretjeranom. Jer ljubav ionako nema cijenu.
Ili barem ne bi trebala imati.
Ne mislite li i vi cijenjeni čitatelji tako?
