Je li ovo najluđe kazneno djelo ikad?
Mislim da jest, no vi procijenite…
Iako je istina jedan predivan pojam, u današnje vrijeme je dotični često jako nepoželjan, ma koliko se ljudi trudili govoriti suprotno. Realno gledano, svi nekog vraga muljamo, lažemo, prešućujemo ili izvrćemo istinu onako kako nama odgovara, kako bi dobili ono što želimo ili pak nekome zamazali oči. To naravno nije ispravno ni u kom pogledu, no tako današnji svijet funkcionira.
Laži su zapravo svuda oko nas i postoji nekolicina pravila oko toga kada su laži apsolutno nužne, a kada samo usputno izrečene kako bi se postigao neki željeni efekt. Ako samo pogledamo političare, to su ljudi kojima narod plaća da bi lagali i raznoraznim muljažama na ovoj ili onoj bazi prikrivali vlastitu nesposobnost i(li) krađu. Mediji također lažu i često se događa da istina ne samo da ostaje po strani, već se kamuflira na najperfidnije moguće načine, kako kojim slučajem nitko ne bi imao uvid u materijalno stanje pojedinih stvari i situacija. No u današnje vrijeme su ipak najveći lažljivci oni koji svoja radna mjesta nalaze u odjelima marketinga raznoraznih tvrtki.
Da elaboriram…
Koliko ste puta na televiziji čuli pojam „senzacije“ koji je vezan uz pileća krilca na akciji u nekom od lanaca supermarketa? Koliko ste se često našli u situaciji da „nešto jednostavno morate imati“, te koliko vas je puta na prvi pogled fascinirala informacija oko nekog uređaja koji je „najbolji u klasi“?
Vjerojatnost je da poput mene takve situacije doživljavate i vidite preko nekoliko puta na dnevnoj bazi, te je isto tako vrlo vjerojatno da vam se takve stvari jednostavno gade. No moru tih marketinških s**nja jednostavno je nemoguće doskočiti i shodno tome svi mi zajedno pokušavamo ignorirati neke stvari, ma koliko to ponekad teško bilo. Mislim, donedavno su takvi “glasni” pojmovi bili rezervirani za npr. otkrivanje vode na Marsu ili otkrivanje lijeka za neku opaku bolest, no u današnje vrijeme se takvi izrazi skoro isključivo koriste za kekse i deterdžent na sniženju, što ne samo da je strašno, već i apsolutno jadno.
E sad…kako ne bih zastranio na police supermarketa ili pak (opet) počeo dobivati gastritične napadaje uzrokovane prisjećanjem na one odvratne pjesmuljke u reklamama za ženske uloške i tampone, od ovog momenta nadalje ovu priču okrećem prema svijetu automobila.
Naime, prosječna se reklama za neki model nekog proizvođača automobila danas sastoji od nekoliko segmenata:
1. Fotografija automobila koja je prošla kroz Photoshop više puta nego Kolindina i Nadanova fotografija zajedno, te koja najčešće prikazuje spušteni automobil sa zatamnjenim staklima i barem broj-dva većim kotačima nego što dotični automobil zapravo na sebi ima.
2. Neki „senzacionalan“ naslov – otisnut ogromnim slovima uz neki isprani i bljedunjavi slogan koji ni klinac u osnovnoj školi ne bi mogao shvatiti ozbiljno. Uostalom, otkad je neki gradski automobilčić s Diesel-motorom postao „revolucijom“?
3. Cijena koja često nema nikakve veze sa stvarnom brojkom krznenih životinja koje je čovjek u obavezi isplatiti (ili uzeti na kredit i onda kukati sljedećih sedam godina), kako bi postao vlasnikom „fotošopiranog“ i „revolucionarnog“ automobila sa stranice oglasa.
Dapače, cijena često opisuje „bazni“ model koji s dizajnerskim uratkom s fotografije nema ama baš nikakve veze, pa se i taj dio priče može protumačiti kao potpuna laž.
4. Sitna slova koja se nalaze pri samom dnu i koja navode sasvim bespotrebne i često besmislene podatke o automobilu sa slike, te koja služe za ograđivanje od istine uz skoro obaveznu rečenicu „automobil može izgledati drugačije nego na fotografiji“. Dakle još jedna laž koja je pokrivena „revolucijom“ i snalaženjem grafičkog djelatnika u Photoshopu.
Uglavnom, kada se sve to stavi na hrpu, dobijemo automobil koji na fotografiji ne mora ličiti na samog sebe, te čija oprema može varirati od fotografije i do 100%. Zatim dobijemo „revoluciju“ ili „senzaciju“ u sklopu malog i bezličnog gradskog prometala koje troši tri litre na stotinu kilometara, no istovremeno dobijemo i informaciju da ta potrošnja ne mora ni približno biti istinita. U prijevodu, umjesto uvida u neki automobil koji bi eventualno kupili, dobijemo hrpetinu laži i s**nja koje potpisuju marketinški djelatnici u sklopu svojih „kampanja“ i iskreno bih radije da me netko mlatne nogom u dupe i sjeti mi se bliže i dalje rodbine u kombinaciji s nekom domaćom životinjom ili religijskom ikonom, nego da mi se na ovakav idiotski način vrijeđa ono malo inteligencije koja mi nakon radnog dana ostaje na raspolaganju.
Doduše ima nekih ljudi na ovom svijetu koji u sklopu kritika na konto svijeta automobila nemaju problema s izricanjem istine, no kako smo svjedočili prije nekoliko dana, jedan od najglasnijih je zbog „prepirke“ dobio otkaz s BBC-a, pa shodno tome vrijedi zaključiti kako istina jednostavno nije poželjna. Samim time se čovjek često osjeća zbunjen i glup, te jednostavno kad-tad zašuti i počne se cinično smijati sam za sebe, dok marketing i muljanje i dalje prostiru svoje pipke i rade na još boljem smještanju laži tamo gdje im je mjesto.
No postoje i oni koji usprkos svemu jednostavno ne znaju prešutjeti nepravdu i svoja razmišljanja uobliče u reakciju na sve te laži, pa u toj maniri donosim slučaj na koji sam se skoro rasplakao od smijeha.
Naime, u američkoj saveznoj državi Ohio postoji grad koji se naziva Akron. U njemu živi jedan nepoznati mladić koji je tek nakon devetnaestog prekršaja svijetu pokazao svoje lice. No nije poanta u licu, već u s**njima kojima je osoba iza njega sklona. Mislim, ispričavam se na cenzuriranom bezobrazluku, no jednostavno je nemoguće drugačije nazvati način na koji ovaj lik manifestira svoje nezadovoljstvo prema pojedinim automobilima, jer se dotično „s**nje“ doista događa u praksi. Doslovce.
Dotični „kršitelj zakona“ je zbog svog “kritiziranja” poznat policiji još od 2012. godine, no kako se tijekom posljednjih nekoliko dana na području Akrona doslovno „istovario“ na devetnaest automobila, od kojih se zna za jedan Dodge Neon, jedan Ford Escort i jedan Volkswagen Passat, dok je ostalih šesnaest u ovom momentu nepoznato, policija je (opet) aktivirana i za počiniteljem (nazvanim “Bowel Movement Bandit”) se traga.
Ideja i razrada ovih “prekršaja” za ovog su lika najjednostavnija stvar na svijetu, jer čovjek jednostavno dođe do nekog od (pretpostavljam) njemu mrskih modela automobila, skine hlače i obavi „istovar“ na poklopac motora, odnosno haubu…i tako ukupno devetnaest puta.
Naravno da su tom gestom vlasnici dotičnih automobila izvan sebe i da je policija (i opet) upućena u cijelu priču, te se za „fantomskim seratorom“ intenzivno traga, no kako sada stvari stoje, izuzev jedne fotografije na kojoj je dotični uhvaćen na djelu nema nikakvog napretka. Dapače, iz kuloara je čak nemoguće saznati ni je li riječ o tvrdoj ili mekoj stolici, a kamoli nešto više, jer je policija ovakvim činom izražavanja nezadovoljstva jednostavno zbunjena.
Što se mene tiče, ne mogu reći da opravdavam ovakvog što, no isto tako priznajem da sam na cijelu priču već nekoliko puta umro od smijeha. I to ne samo zato jer sam svjestan da na ovom svijetu postoji čovjek koji hoda okolo i „istovaruje“ se po automobilima koji mu se (pretpostavljam) ne sviđaju, već mi je fascinantno da je dotični unutar samo nekoliko dana veliku nuždu obavljao devetnaest puta. Samim time se pitam što je ovaj seronja pojeo, da je unutar toliko kratkog vremena uspio svoje nezadovoljstvo tako zorno prikazati čak devetnaest puta. To je možda legitimno pitanje, dok s druge strane uzimam u obzir da je još jedan nenormalan dan iza mene, te da mi je zato cijela priča smiješna i da se zato pitam takva idiotska pitanja.
U svakom slučaju ću pratiti daljnji razvoj situacije, jer za ovakvog što još doista nikad nisam imao prilike čuti. A vi?
