Je li moguće da ovakav Volkswagen vrijedi hrpu love?
…i to ne bilo kakav novac, već preko 130,000 kuna.
Da…razumijem – ljudi jako vole kupovati povijest. Mnogi se kunu kako je „u ono vrijeme“ sve bilo bolje, te kako s vremenom nekim artiklima vrijednost raste neovisno o stanju u kojem se nalaze. Tome u prilog ide masa toga – od igračaka, preko satova, pa sve do nekad korištene aparature i poštanskih maraka. A u tom je svijetu vrednota „iz onog vremena“ obavezno spomenuti i domenu automobila.
Iako dijelom nema sumnje oko vrijednosti nekih doista raritetnih i posebnih automobila, svejedno se ne mogu prestati čuditi činjenici da npr. jedan Ferrari 250 GTO vrijedi 38 milijuna dolara. Naravno da mi je jasno kako su tih godina Giotto Bizzarini i Sergio Scaglietti stvorili bezvremenski stroj koji je izuzev svojom ljepotom očaravao i (u to vrijeme) futurističkim performansama. Jasno mi je i da je Ferrari 250 GTO između 1962. i 1964. godine proizveden u tek 39 primjeraka, te da je samim time i tih godina bio ultra-skupi raritet kojem nije bilo premca. No koliko god današnji automobili „nisu ni blizu onih starih“, usprkos svemu tome ne vidim razloga zašto bi jedan 250 Gran Turismo Omologato (što je puni naziv za ovaj legendarni Ferrari) bio pandan 975 raznobojnih primjeraka Mercedesove C-Klase, 1,258 primjeraka najnovijeg Mustanga ili pak 1,230 primjeraka aktualne generacije Volkswagenovog Golfa s oznakom GTI.
Ispričavam se svima kojima su ti omjeri jasni i logični, ali meni jednostavno nisu.
U današnje vrijeme su dakle rariteti na cijeni, te (primarno) na aukcijama bilježe sve veće svote novaca, (često) neovisno o stanju u kojem se dotični automobili nalaze. Jedno od pravila vezanih uz cijene svodi se na status automobila u momentu kada je dotični izašao na tržište, te na još niz drugih kriterija koji uključuju i broj proizvedenih primjeraka.
Stoga se za gore navedeni primjer koji podrazumijeva 39 proizvedenih primjeraka Ferrarijevog bolida s početka šezdesetih možda i može naći opravdanje za itekako paprenu cijenu u današnjem vremenu – pogotovo kad se u obzir uzme činjenica koja kaže da se radi ne samo o legendarnom automobilu, već i o stanju savršenstva u kojem se svaki od danas preživjelih primjeraka nalazi. No kako objasniti cifre koje se vežu uz automobile poput ovog Volkswagenovog modela Type 2, odnosno smiješnog mikro-busa popularno nazvanog „Bulli“?
Ako ćemo malo zakoračiti u povijest, onda prvenstveno vrijedi spomenuti kako je ovaj Volkswagenov mini-autobus baziran na VW-ovoj „Bubi“ svoju premijeru doživio krajem 1949. godine. Karoserijskih izvedbi je tijekom života te prve generacije ovog automobila bilo četiri, a sama proizvodnja trajala je od službenog početka prodaje 1950. godine, pa sve tamo negdje do 1967. godine, kada je posljednji „Bulli“ sišao s proizvodne trake.
Uglavnom, kada se sve zbroji i oduzme, te kada se u jednadžbu ubace sve karoserijske izvedbe (uključujući i onu u obliku vozila hitne pomoći), Volkswagen je tijekom tih 17 godina na svjetsko tržište izbacio nekih 160,000 primjeraka. Dakle riječ je o puno većem broju od 39 primjeraka Ferrarijevog remek-djela iz šezdesetih.
Kupci ovog simpatičnog prometala bili su doista raznoliki – od obiteljskih ljudi do masovnih ubojica, ali je usprkos tome „Bulli“ najčešće gledan kroz prizmu „Hipija“ (iako je zapravo tek druga generacija ovog modela često služila za masovno konzumiranje opijata i prakticiranje slobodne ljubavi). Time je ovaj Volkswagenov model usprkos svojoj bazi koju vuče iz tamnih vremena tadašnje Njemačke postao jednim od najomiljenijih i najsimpatičnijih automobila svih vremena.
No usprkos tome čude cijene s kojima se na tržištu u današnje vrijeme pojedini restaurirani primjerci T1-ice mogu itekako pohvaliti.
Naime, prije nekih šest mjeseci je na jednoj od aukcija u organizaciji slavne kuće Barrett-Jackson jedan primjerak kompletno restauriranog „Bullija“ iz 1965. godine prodan za 302,500 dolara.
Da…dobro ste pročitali – tristo tisuća dolara i sitno, što je (na američkom tržištu) otprilike cijena skoro deset kompletno opremljenih najjačih izvedenica Mazde MX-5 najnovije generacije ili isto toliko Golfova GTI (ako ćemo ostati u domeni Volkswagena).
Time je ovaj primjerak postao ne samo najskupljim „Bullijem“ na svijetu, već i jednim od najskupljih Volkswagenovih automobila koji su ikada svoje kotače dovezli na neku aukciju.
I da…u taj je projekt restauracije ovog legendarnog automobila uložena hrpetina radnih sati, te još veća hrpetina novaca, ali nekako nisam baš siguran da je inicijalno ovaj T1 plaćen poput ovog nedavno prodanog na e-bayu.
Dotični je „Bulli“ sišao s proizvodne trake tamo negdje 1962. godine i na sebi ima VIN-broj 889692. Prešao je ukupno 12,345 milja, te na sebi ima ukupno 23 staklene površine.
U oglasu je napisano sve i svašta – od toga da je ovaj primjerak ultra-raritetan, zatim da je od 1974. godine parkiran na jednom mjestu i od tog vremena do danas nije napravio ni kilometra, a onda se vlasnik hvali i dokumentacijom koja dokazuje povijest ovog primjerka T1-ice.
No usprkos svim tim super i posebnim navodima, prvenstveno upada u oči uvodna fotografija na kojoj je portretirana hrđava i umorna nakupina zapostavljenog lima, a onda oči bježe prema brojci od 20,100 koja označava cijenu za koju je ovaj „Bulli“ prodan.
Da…i opet ste dobro pročitali – ovaj je Volkswagen T1 postigao cijenu od preko dvadeset tisuća dolara, što je s obzirom na njegovo stanje praktički nevjerojatno.
Naravno da je mnogima ovaj Volkswagen jednostavno legendaran. Samim time dotični prelazi u sferu obožavanja i bezvremenskih afiniteta, te će neki od vas cijenjenih čitatelja u ovom primjerku „Bullija“ prepoznati priliku i time opravdati paprenu cijenu koju je ovaj dotični primjerak postigao na online-aukciji. Ali realno gledano, i dalje govorimo o primjerku koji s automobilom kakav je nekad bio i nema neke pretjerane veze – prvenstveno zbog stanja u kakvom se nalazi, a zatim i zbog hrpetine neoriginalnih dijelova koji su se na njemu našli iz ovog ili onog razloga.
Izuzev hrđe koja je pojela većinu karoserije, ovaj „Bulli“ nema ni podove, ni pragove, niti bilo koji drugi dio koji nije korodirao do beskraja i nazad, pa iskreno ne znam koliko zapravo ima potencijala postati automobilom kakav je nekada bio.
No kako nisam mehaničar, limar ni restaurator, naravno da je sve to samo pretpostavka.
U svakom slučaju postoje ljudi koji su se u stanju nadmetati za kupnju jednog ovakvog devastiranog i zapuštenog automobila. Razlozi su nebitni, a očito je nebitna i činjenica koja podrazumijeva ogroman broj proizvedenih primjeraka.
No usprkos tome, cijena je tu i netko je odlučio platiti je i ovaj „Bulli“ dovesti u svoju garažu, a to je pak dokaz afiniteta prema svijetu automobila i ovom smiješnom Volkswagenu koji će (pretpostavljam) kad-tad doživjeti uskrsnuće.
Tko zna…možda ga se još koji puta sjetimo i na ovom našem malenom internetskom kutku posvećenom svijetu automobila – iako s obzirom na trenutno stanje u to nekako sumnjam.
A vi?