Gluparanje zvano auto-sport
Jednostavno nema drugačije mogućnosti za naslov jedne ovakve teme, jer ova ideja nadilazi čak i najgluplje parodije i satire. No ovo nažalost nije tekst u sklopu rubrike “auto-ironija”, već se radi o stvarnim idejama koje su nadomak realizacije. Jer gluparanje zvano auto-sport već je odavno definicija nečega što je ne tako davno bilo sasvim drugačije.
Jeste li ikada čuli onu uzrečicu koja kaže „sjećate li se vremena kada je seks bio siguran, a utrkivanje opasno po život“?
Jasno vam je što dotična zapravo poručuje između redaka?
Slažete se s time?
E onda slobodno nastavite s čitanjem ovog teksta, jer će vam tema o kojoj sam odlučio napisati pokoji redak vjerojatno “sjesti”. No koristim priliku i unaprijed se ispričati ako vam ova tema upropastiti doručak ili neki drugi obrok koji ste netom prije čitanja počeli probavljati.
Naime, otkad postoje automobili, postoji i želja njihovih vlasnika za utrkivanjem. Bilo da se radi o utrkivanju sa štopericom (tj. s vremenom) ili pak s nekim drugim vlasnikom nekog drugog automobila ideja je manje-više ista: biti (naj)brži.
To sve zajedno naravno mnogima zvuči opasno, a glavni razlog za to jest u tome što utrkivanje doista jest opasno. Jer tijekom bjesomučnog natjeravanja igle na štoperici ili pak nekog protivnika na stazi, neminovno je da može doći do sudara, izlijetanja sa staze ili pak neke sasvim sedme nepoželjne situacije. Samim time na dnevni red stižu raznorazne ozljede, te čak i gubitak života. A to se onda pretvara u tragediju do koje u krajnjoj liniji ne bi došlo da se pojedini ljudi u sklopu zanimanja ne bave auto-sportom.
Stoga oko cijele priče ne bi trebalo previše pametovati, već jednostavno zaključiti da je to tako kada se ljudi „igraju s vragom“ i u sjedećem položaju s volanom u rukama jurcaju unaokolo prkoseći raznoraznim silama.
To se jednostavno zove zdravom logikom.
Tijekom posljednjih desetljeća svjedoci smo raznoraznim maničnim pokušajima da se svijet auto-sporta učini sigurnim i da se kroz svu tu sigurnost izbjegne svaka mogućnost ozljeđivanja i prerane smrti. I to je s jedne strane sasvim u redu, jer ne postoji pravilo koje bi uvjetovalo ozljedu ili smrt na radnom mjestu čak ni za najluđe vozače na svijetu.
No ako ćemo iskreno, većina se tih sigurnosnih ideja svodi na politiziranje i zabrane. One koje iz nebeskih visina svake od organizacija i asocijacija posvećenih utrkivanju (tj. nekolicine staraca na koje bez takvih idiotarija nitko ne bi pretjerano obraćao pažnju) na ovaj ili onaj način „reguliraju“ što se smije, a što ne.
Kao primjer tome najbolje će poslužiti „najluđi oktanski cirkus na svijetu“, tj. onaj Formule 1. Serija utrkivanja u kojoj je tijekom posljednjih godina čak i pretjecanje moguće kazniti prolaskom kroz bokseve.
U taj donedavno magičan svijet oktana, tehnologije i talenta zapuhali su neki čudni vjetrovi koje kao nekadašnji ljubitelj ove grane auto-sporta ne samo da ne mogu shvatiti, već više i ne želim. Dotični vjetrovi su iz tog plemenitog ludila na četiri kotača i natjecanju u veličini ega pojedinih vozača napravili kastriranu verziju nekakvog utrkivanja. Utrkivanja koje je apsolutno ovisno o vijeću staraca koje sjedi iznad staze i dirigira tko, kako i što se sve smije napraviti od starta do cilja.
Samim time se u današnje vrijeme pretjecanje često kažnjava, osobnost svakog od vozača ispada apsolutno nepoželjnom osobinom, a tehnologija se suspreže koliko je to maksimalno moguće.
Kao rezultatno stanje svim tim idejama i pravilima današnji vozači zapravo nisu ništa više nego marionete vođene od strane odjela marketinga svake ekipe. Ili pak one krovne organizacije koja dotičnim ekipama dirigira kako se vozači smiju ponašati, što smiju jesti, s kime se smiju svađati i u kakvoj fizičkoj kondiciji smiju (ili bolje rečeno moraju) biti.
No takvi su i bolidi kojima se iz godine u godinu uvjetuje sastav guma, količina elektroničkih pomagala i njihov način upotrebe. Isto vrijedi i za pravilnike koji manično reguliraju aerodinamička i ina druga svojstva, ne bi li sve te bolide usporili i učinili sigurnijima za upotrebu. Stoga je u moru svih tih gluparanja i s***nja jednostavno bilo lakše odustati od praćenja tog meni nekad omiljenog sporta.
Ali vjerovali ili ne, sve je to zanemarivo u usporedbi s idejom koja sve više i više izlazi iz kuloara svijeta Formule 1 i još nekih organiziranih „oktanskih spektakla“…
Naime, nakon što je svijet Formule 1 sustav KERS propisao kao obavezan komad opreme za svaki bolid, te kako se već godinama neki istaknuti pojedinci i institucije bore s bukom i potrošnjom goriva bolida, struja je u svijetu oktana uvelike uzela maha.
Tome svjedoči sve više raznoraznih serija utrkivanja unutar kojih na bolidima postoji sva sila hibridnih i njima sličnih sustava. Odnosno sustava zbog kojih se smanjuje zagađenje i potpomaže se rast šuma i poboljšava se kvaliteta života malih, slatkih i nerijetko čupavih šumskih stanovnika koji se zbog glasnih i prema potrošnji prirodnih resursa nastrojenih jurilica ne osjećaju ugodno.
Posljednji krik tog ekološkog terora naziva se Formula E, tj. serija natjecanja u sklopu koje je za vrijeme utrke publika u stanju čuti dežurnu spremačicu koja usisava neku prostoriju u upravi staze. I ta se serija natjecanja iz godine u godinu sve više i više širi.
Mislim, svaka čast strujnim krugovima, ali ideju ovakvog načina prostituiranja brzine i vozačkog talenta neću moći shvatiti do momenta kada mi utičnice u stanu ne dobiju kotače i volan.
Što mogu kad sam dinosaur.
S druge strane medalje, odnosno za razliku od mene, uz Formulu E se veže sve veći i veći broj zainteresiranih vozača i timova. I to onih koji se zajedno sa sponzorima i publikom orijentiraju prema ovakvoj vrsti natjecanja koje za glavnu okosnicu ima tišinu i mobilne generatore struje.
I taman kad čovjek pomisli da tu priča prestaje, eto nam najnovije ideje koja će zakucati još jedan čavao u lijes oktanskih sportova kakav danas poznajemo (ili smo nekada poznavali): Roborace.
Kada sam prvi puta čuo za ovu idiotariju, moram priznati da sam se zbog asocijacije na film „RoboCop“ jednostavno počeo smijati. U mojoj se glavi na sam spomen te tragikomedije pojavila nekolicina dvonožaca nalik Transformerima. Odnosno likova od nekakvog metala koji sumanuto trče po stazi i tu i tamo iz svojih metalnih tjelesa izbacuju kotače zbog lakšeg prolaska zavoja.
I vjerovali ili ne, ta je vizija ispala kudikamo manje idiotskom od stvarne ideje koju su izmislili ljudi čije mjesto pod električnim suncem (odnosno solarijem) stoji iza organizacije Formule E.
Zašto? Jednostavno zato što pod paskom već postojeće ekološke priče (koju autori ove utrke strujnih krugova mogu pričati nekome tko ne zna koliko npr. tvornice baterija i akumulatora zagađuju okoliš) ova ideja seže u domenu apsolutne sigurnosti. A sigurnost je super skoro isto koliko i ekološka svijest. Pogotovo u domenama utrkivanja.
Pa evo i ideje kako će se do te apsolutne sigurnosti stići. Jednostavnim ukidanjem vozačke pozicije u automobilu, tj. davanjem otkaza vozaču.
Ideja je tijekom sljedećih nekoliko sezona Formule E iskoristiti Roborace kao svojevrstan uvod u veliku nagradu Strujograda i sličnih naelektriziranih mjesta.
Time bi se izuzev sve sile tehnoloških postignuća u domeni igrarija sa strujom naelektriziranoj publici pokazao i sav sirovi talent vozača koji će (pretpostavljam) sjediti na ogradi i s daljinskim upravljačem u rukama na stazi izvoditi show-program.
Doduše, nitko nije precizirao hoće li se tijekom trajanja te električne lakrdije na daljinsko upravljanje djec…ups – ispričavam se…vozačima dozvoliti pretjecanja ili će zbog njih biti kažnjeni ukidanjem džepar…ups – ispričavam se još jednom…plaće.
Isto tako nije precizirana niti dobna granica za dobivanje licence, tj. mogućnost ulaska u ovaj „najveći elektronski ciklus na svijetu na daljinsko upravljanje“. A nejasno je i hoće li vozači zapravo morati svratiti na lokaciju utrke ili će im biti omogućeno da iz dnevne sobe vlastitog doma upravljaju bolidima i jedu kokice.
No nije sve tako crno…
Dapače, već sad imam nekoliko ideja koje bi od ovog električnog pimplanja s autićima na daljinski moglo ispasti nešto globalno popularno.
Za početak bi bilo super kada bi se kvalifikacije za utrke održavale putem Interneta. Tako bi ljudi iz cijelog svijeta imali prilike pokazati jesu li doista pravi vozači ili pak samo nasilnici koji ne znaju gubiti, te se zbog vlastite nesposobnosti osvećuju drugima gurajući ih sa staze. Posebno bi dobro bilo u te kvalifikacije uključiti i mogućnost korištenja društvenih mreža, jer ako nisi na nekoj od društvenih mreža, onda si zasigurno mrtav.
Zatim bi se cijela priča mogla preseliti i na pametne telefone, jer bi tako i manijaci u prometu mogli svratiti na kvalifikacije tijekom stajanja na semaforima. A to bi stvarno bilo super, zar ne?!
Aplikacija za kontrolu bolida na stazi sadržavala bi i milijun i jednu nadogradnju. I to po mogućnosti uz obaveznu i paušalnu naplatu, jer time potičemo programere diljem svijeta da proizvode još više nepotrebnih gluposti i plasiraju ih među puk kojem to ionako nije jasno…a niti bitno.
Dotična bi se aplikacija doista mogla naplaćivati na mjesečnoj bazi, a samim bi korisnicima omogućavala nesmetanu kontrolu ne samo nad bolidom na stazi, već i izvan nje. Bolidi bi se preko pametnog telefona mogli pokretati i gasiti, te bi se tako mogli preslagivati parametri bolida, te stvarati taktika – baš kao u nekoj današnjoj strategiji kakve na mobitelima igraju milijuni pametne djece i odraslih.
Naravno da ideja ima još, no kako zbog potencijalno-ogromnih količina teksta ne želim ovaj tekst otegnuti u domenu „Zločina i kazne“, u ovom momentu stajem i donosim samo nekoliko zaključaka na temu današnjeg auto-sporta u svom općenitom smislu:
1. Sigurnosna pravila u današnjem auto-sportu nerijetko nemaju smisla
2. Samom tijeku utrkivanja na stazi nisu potrebne odluke političara
3. Elektrifikacija bolida ima smisla samo ako je publika gluha
4. Roborace je sr*nje
5. Ja sam dinosaur i od sad bih se mogao potpisivati s Ivanosaurus Gluhakopcera Domestica
Zahvaljujem na pažnji i nadam se da ćete imati vremena baciti pokoji vlastiti komentar na ovu temu u sklopu naše Facebook stranice.
Liv long end prospr.
