Eto nam svima najnovijih nebuloza hrvatskih zakonodavaca
Dobro nam došli u Texas – godina je 1874. a šerifi su se dosjetili najnovije ideje kako stegom pojačati sigurnost u prometu.
Ajme majko…
Nakon što posljednjih mjeseci cijene goriva malo rastu, pa onda malo padaju, svi se mi s razlogom pitamo zašto je tome tako. A onda se svako toliko u medijima pronađe neka nova afera ili pak svi zajedno na ovim prostorima svjedočimo apsolutnom bezobrazluku od strane ekipe na vlasti. Mislim, kako drugačije objasniti kupovinu novih službenih limuzina, dok npr. riječka bolnica na televiziji pokušava prikupiti neke novce za kupnju dijagnostičkog aparata – i to za teško bolesne klince čije „sutra“ ovisi o niti.
Stoga ova država u pravilu iz dana u dan sve više nalikuje Texasu i vremenima kojima smo svako toliko svjedoci u sklopu nekakvog hollywoodskog filma o kaubojima. I zato je podnaslov ove teme takav kakav jest.
Ako ćemo realno, većina vozača bez nekog konkretnog i realnog razloga ne voli policiju. Jer usprkos nekolicini „bisera“ u plavom i negativnim iskustvima kakvih stvarno ponekad ima, može se reći da je policija zapravo jedina institucija u državi koja barem nazivno funkcionira.
I da…možda se prekršaji sporo procesuiraju. Možda zamjerke svih nas odlaze u smjeru raznoraznih Horvatinčića, Maćešića, Kameničkih, Keruma i sve sile drugih prepotentnih i neodgovornih likova koji uživaju zaštitu domaćeg (da ne kažem našeg) pravosudnog sustava i ubijaju ljude po cesti i moru. No za to policija nije kriva, jer svoj dio posla dečki u plavom uvijek obave. Možda tu i tamo s pokojim proceduralnim propustom, ali i dalje dovoljno dobro da bi gore navedena svita ubojica u nekoj civiliziranoj zemlji već odavno svijet gledala kroz rešetke.
No policija je državni aparat, pa kako nam država ne funkcionira kako treba, nikoga ne treba čuditi kada i „plavci“ malo zakažu ili zastrane. A upravo se to događa ovih dana…
Prije nekoliko dana je pod svjetla reflektora medija izašla inicijativa vladajućih koja za cilj ima smanjiti broj recidivista kojima pojam „zakona o prometu“ jednostavno nije jasan. U sklopu dotične bi se po tko zna koji puta postrožili zakoni, povećale bi se kazne, vozačke dozvole oduzimale bi se na duži vremenski period i kazneni bi bodovi prštali na sve strane. A kao trešnjica na vrhu te zakonodavno-policijske torte sa šlagom stoji i jedan navod na koji bi svatko normalan istog momenta umro od infarkta zbog iznenadnog proloma smijeha.
Jer novi prijedlog zakona ovaj puta podrazumijeva čak i oduzimanje automobila.
Da…dobro ste pročitali – država bi sad odjednom ekipi oduzimala automobile.
Ministar Božinović kaže da je poseban cilj ovog zakona po prstima oplesti recidiviste, odnosno ekipu koja usprkos kaznama za prekršaje i dalje uporno ne želi shvatiti neke stvari. Dotični bi bili odlična podloga za treniranje strogoće do krajnjih granica, pa bi im se uz vozačku dozvolu na neko vrijeme oduzimali i automobili.
Takvo bi postupanje bilo rezervirano za vozače koji su najmanje dvaput pravomoćno kažnjeni za vožnju u krivom smjeru. Zatim isti postupak vrijedi i za one koji su u nekom momentu ludila odbili alko-test ili onaj za drogu, za one koji su za volan automobila sjeli usprkos tome što im je već prije oduzeta vozačka dozvola, ili pak za bisere kojima je u krvi izmjereno između 0,5 i 1,5 promila. Uz te svijetle primjere kretenizma za volanom, isto bi vrijedilo i za one koji pretjeruju s pritiskom papučice gasa i voze 50 kilometara na sat brže od ograničenja brzine, tako da je cijela priča stvarno zaokružena na one koji za bilo kakve zakonske regulative nimalo ne brinu. I to je u redu.
Ali cijela ova priča ipak ima tu i tamo pokoji problematičan dio…
S obzirom na poslovično poštenje vladajućih u našoj zemlji (što je sarkazam samo takav), baš me zanima kako su si oni zamislili konkretnu provedbu priče s oduzimanjem automobila.
Navodno je oduzimanje automobila privremeno, ali nitko nikome niti jednom riječju nije objasnio o kojem se vremenskom roku radi. Zatim je nepoznanica i ono „gdje“, jer nije baš da imamo milijune kilometara kvadratnih čuvanih deponija i sličnih društveno-korisnih prostora. A da i imamo, već bi netko tamo izgradio stanove. Dakle, „gdje“ predstavlja sasvim legitimno pitanje, jer takvih mjesta i lokacija kod nas nema – barem ne u onom obliku u kakvom bi to trebalo biti. No najveće pitanje svodi se na ono „koga“ i „po kojim kriterijima“ nakon što se ustanovi prekršaj. Jer tu zakoni najčešće prestaju djelovati i krivosuđe naše svagdašnje javno, bez srama i pardona.
Mislim, u teoriji je sve to skupa divno i krasno. I policija će sigurno ustanoviti prekršaj, te najvjerojatnije i napisati nekakvu kaznu. Ali provedbe ovih zakonskih regulativa isparit će za one „istije“ od svih nas istih – i to onog momenta kada se prekršajni nalog nađe u policijskoj postaji. Jer tada na scenu umjesto zakona stupa „rođo-sustav“ u kombinaciji s genijalno osmišljenim pravosudnim sustavom, pa umjesto kazni u nekim slučajevima čak možda „padne“ i neko nagradno školovanje u Švicarskoj. Stoga čisto sumnjam da će nekom Horvatinčiću ili Kerumu netko uzeti Ferrari, ultra-skupi Mercedes ili tko zna koji dio skupog i teškim mukama stečenog voznog parka u kojem je netko od tih bisera napravio težak prekršaj.
I ne samo to, već realno gledano, čisto sumnjam da će itko od „podobnih“ čak platiti i kaznu, jer se ipak radi o iz ovog ili onog razloga nedodirljivih ljudi za koje zakoni ionako ne vrijede. No zato će se s ciframa od nekih 2,000 do čak 20,000 kuna kažnjavati…hm…treba li uopće naglasiti tko? Naravno, mi – „obični smrtnici“. I to je jedini odgovor na pitanje koje podrazumijeva kriterije po kojima će ovaj novi i ultra-restriktivan zakon zapravo funkcionirati. Ali sva sreća, pa smo na to već odavno navikli, pa cijela ova priča oko „novog“ zakona i „novih“ mjera zapravo nikoga ne bi trebala posebno iznenaditi.
Uglavnom, kad se sve zbroji i oduzme, s jedne strane cijela priča itekako veseli (ako imate onu sarkastičnu notu u sebi), jer su vladajući po tko zna koji puta uspjeli omotati vlastitu gramzljivost i neznanje u „mjere sigurnosti“. No s one druge pak nimalo ne veseli činjenica koja po tko zna koji puta potvrđuje da ćemo mi „mali ljudi“ još jače stradavati pod sve većom čizmom represivnog državnog aparata.
No tako to valjda mora biti.
Ili…?
MOGLO BI VAS JOŠ ZANIMATI I OVO:
1. Uzima li prometna policija novac za mito?
2. Nećete vjerovati koliko Hrvata zapravo podmitilo nekog policajca!
