Drugar´ce i drugovi koji svoje ogromne guzice lijepo grijete u udobnim foteljama, svaka vam čast na izvršavanju dužnosti koje obnašate. Ili bolje rečeno ne izvršavanju dužnosti, s obzirom na to da se ovakve gadarije u prometu i dan-danas događaju.

…i to bi bio uvod…

Mediji o slučaju Marin Kamenički (screenshot Google Images)

foto: Google

Sjedim, blejim po raznoraznim portalima i ne vjerujem što gledam… Senzacija po senzaciju i eto nam svima još jedne huškačke priče o „mladim vozačima“, „bijesnim automobilima“ i „tragičnom gubitku mladih života“. I sve to stoji, ali je istovremeno riječ o hrpetini senzacionalističkih navoda s kojima dvije strane pokušavaju objasniti da je glavni akter jedne prometne nesreće „ovakav“ ili „onakav“. A istina je uvijek negdje na sredini, pa bih se držao izvan svih tih senzacija i oplakivanja.

Nadam se da mi to nitko neće zamjeriti.

Naime, četvrtak, 23. kolovoza ove godine ni po čemu nije poseban dan. Ne slave se obljetnice masakra u Nedođiji, niti se odvijaju proslave nekakve vojne akcije na Madagaskaru u kojoj su redarstvenici satnije Pingvina oslobodile tri kokosova drveta i plažu. Četvrtkom čak nema ni svatova, pa je dakle doista riječ o jednom najobičnijem danu. No ovaj je četvrtak za nekolicinu obitelji ispao najtužnijim danom ikad. A svemu je kriva oveća količina kompleksa i još jedan zakonom (ili bolje rečeno rupama u zakonu) zaštićen klinjo u pretjerano skupom i isto tako pretjerano jakom automobilu.

Automobil je Mercedesova cestovna jurilica uobličena u C63 AMG. Dakle, svi znamo o kakvom se automobilu radi i za što je sve dotični automobil u pravim rukama sposoban. Ali isto tako neki od nas znaju i koliko dobar vozač čovjek mora biti da bi iskoristio veći dio mogućnosti dotičnog automobila, pa se zato kaže kako nije riječ o automobilu za svakoga. I to je u potpunosti ispravno tvrditi, jer u krajnjoj liniji i ova nemila situacija tome ide u prilog.

Marin Kamenički – Mercedes AMG C 63s – V8 Biturbo

foto: Instagram / Marin Kamenički

A nemila situacija je već stoput raščerečena u medijima, pa nema smisla navoditi hrpetinu detalja. Dapače, dovoljno je reći kako se radi o prometnoj katastrofi u kojoj se Marin Kamenički pridružio eliti poremećenih morona koji su za volanom brzih i skupih automobila slučajne prolaznike i sudionike u prometu lišili života. Odnosno ukratko, riječ je o još jednom iskompleksiranom tikvanu u čijem je automobilu zbog divljanja po cesti život izgubila prvenstveno suvozačica, a onda i još nekolicina ljudi koji su u tom momentu imali peh naći se na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Ako ćemo realno, ljudi u prometu ginu svaki dan. I to je jednostavno tako, jer nije svatko u stanju voziti i kontrolirati automobil na cesti. Stoga se na dnevnoj bazi potvrđuje da vozačka dozvola nipošto ne bi trebala biti pravo, već privilegija. No o tome jednom drugom prilikom…

Nemili događaj koji se dogodio zbog divljanja u Mercedesu samo je kap u moru idiotizma s kojim se ceste i ono oko njih suočavaju na dnevnoj bazi. Ali oko toga nitko ne diže larmu iako bi se larma itekako trebala dizati.

Umjesto toga je taj isti Marin Kamenički sad odjednom „tatin sin“, „bogatunčić“, „HaDeZeovac“ i tko zna što još sve ne. Njegovi su roditelji pak „donatori“, „tajkuni“, „Todorićevi susjedi“ i slično, ali sve to nije ni najmanje bitno, već samo politički ili senzacionalistički obojeno, ne bi li mediji i svijet oko njih cijelu ovu priču iskoristili za neku svoju agendu.
Što se mene tiče, radi se o dvoje ljudi koji (očito) nisu bili sposobni odgojiti dijete, već su stvorili još jednu moralnu nakaradu za koju zakoni ne vrijede. Stoga ovakav rasplet situacije nikoga ne bi trebao čuditi, jer svi jako dobro znamo da „domaći“ lovatori manje-više uvijek tako funkcioniraju. Ali svi isto tako dobro znamo i u kakvoj državi živimo i koliko se dvostruka mjerila na ovim prostorima primjenjuju u raznoraznim domenama svakodnevice, pa to više nikoga realno ne čudi. Ali neke od nas itekako ljuti.

Mislim, što se mene tiče, sigurno neću tipkati navode poput „anđeo“ i slično za one tragično poginule aktere cijele ove nesretne priče. I to ne zato što mi fali empatije, već iz jednostavnog razloga: ne poznajem nikoga od aktera. Samim time niti za Marina Kameničkog ne mogu reći ništa konkretno, osim da je još jedan u nizu morona koji su za volanom precijenili vlastite mogućnosti i koštali života nekolicinu nedužnih ljudi. I to je ono što u cijeloj priči najviše boli i smeta.

Jer ako se maćeha država (a drugačije ne mogu nazvati ovaj čušpajz u kojem živimo) prema svima nazivno odnosi jednako, onda bi i svi ti jednaki trebali imati jednaku količinu odgovornosti za svoje postupke. No to tako nije i (očito) nikada neće biti. I Marin Kamenički je dio svega toga, te svojim ponašanjem zorno pokazuje tamnu stranu našeg društva u kojem vladaju „rođo-sustav“, dvostruka mjerila i povlaštenost za one iz ovog ili onog razloga „podobne“. A to mi se apsolutno gadi.

Realno gledano, cijela ova situacija zaudara od nemila do bestraga. Opet se bez ikakvog razloga i potrebe gube životi zbog jednog-jedinog tikvana koji je za volanom odlučio nekome ili nečemu demonstrirati silu debelog novčanika svojih roditelja. Još jednom se dogodila priča u kojoj glupe i nepromišljene radnje pojedinca u crno zavijaju hrpetinu ljudi – roditelja, prijatelja, partnera, djece i kolega na poslu. Ali o tome nitko ne brine.

Isto tako nitko ne brine ni o činjenici koja kaže da je Marin Kamenički sa svojih 20 godina uspio dogurati do radnog mjesta savjetnika uprave radija „Enter“, dok s druge strane prosječni oglas za sobaricu u hotelu podrazumijeva pet godina radnog iskustva na sličnim poslovima, fluentno korištenje s najmanje 27 svjetskih jezika i posjedovanje mikro-filma o ubojstvu JFK-a. Ne brine se ni oko činjenice da je isti taj Marin Kamenički s jedne strane propagirao kulturu vožnje i osnovao udrugu za promicanje ne znam ni sam čega sve ne u prometu, dok je s druge strane bio čest gost na ilegalnim utrkama u Zagrebu. I to je javna tajna. No oko toga nitko ne brine, jer je u ovom momentu bitnije istaknuti stranačku pripadnost ili se jednostavno prepustiti žalopojkama koje pišu ljudi koji „žaljene“ osobe nikada nisu vidjeli i za njih čuli.

Da…zakone definitivno treba mijenjati. Ali ne u smjeru ponovnih ograničenja na konto „mladih vozača“, jer mladi ljudi nisu krivi za ovakve situacije i stvari. Dapače, mladi ljudi su samo mali dio sve te crne statistike, dok se pravi krivci kriju negdje drugdje. I najčešće nose obojena znakovlja pripadnosti nekoj stranci, podneblju ili nekoj sasvim trećoj nebitnoj i nepotrebnoj stavci.

Uostalom, ako ćemo biti fer i korektni, vrijedi reći da velika većina mladih ljudi nije u stanju kupiti automobil s 500+ konja i njime divljati po cesti. Nisu u stanju takav automobil ni održavati, točiti ni osigurati, ali u krajnjoj liniji velikoj većini tih istih mladih ljudi takvi automobili niti ne predstavljaju polje interesa. Oni kojima predstavlja nazivaju se auto-entuzijastima, a to je pak krivo iz tisuću i jednog razloga. Jer entuzijast nije netko tko ode i kupi, pa potom divlja kao da sutra ne postoji. To je definicija kretena. Ali ni oko toga nitko ne vodi brigu, jer u krajnjoj liniji, mediji već odavno nisu zaslužni za podizanje svijesti, već je puno važnije da ljudi klikaju i da tvrtke kupuju oglasni prostor. I zato se također dobrim dijelom događaju ovakve gadarije.

Policija tu ne može ništa izuzev napraviti uviđaj i dodati još jednu crticu na ionako crne statistike koje se iz godine u godinu u našim krajevima zbrajaju. No kada bi i mogla, policija tu ne bi napravila ništa pretjerano korisno i bitno, jer je i u krajnjoj liniji i ta policija sastavljena od ljudi. A ljudi su kod nas kvarljiva roba – gladni za novcima, povodljivi, zatucani i needucirani. Pa zato i imamo vlasti kakve imamo, te iz dana u dan čitamo o aferama, krađama, malverzacijama i sličnim lošim vijestima zbog kojih se već samo zbog čitanja osjećamo kao zadnji idioti.

Ministarstva i ljudi u njima stoje kao pravi krivci za sve ovakve situacije. Političari gladni novaca i privilegija s jedne strane iza crne zavjese kumuju ovakvim eskapadama mladih i povlaštenih „uspješnih“ ljudi, dok mi ostali zapravo samo čekamo kada ćemo ispasti idućim sporednim ulogama u životnom filmu katastrofe koji podrazumijeva gubitak života.

Jer politika piše zakone i iza njih stoji. A politika se također sastoji od ljudi koje u našim krajevima nije toliko teško kupiti. Samim time je na prodaju svaki politički stav. Svaka stranačka pripadnost i svaka natruha morala – onog javnog i onog privatnog.

A dok se sva ta trgovina događa pred našim očima, ljudi poput Marina Kameničkog poziraju uz predsjednicu i „rade“ na mjestima u koja obični smrtnici ne mogu niti prismrdjeti. I onda još kao šećer na kraju nekoga ubiju zbog vlastitih kompleksa i nepoznavanje tematike vožnje, dok im je odgovornost uz sve škole i dalje nepoznat pojam.

Sudstvo? Ma nemojte me nasmijavati…

Koje sudstvo? Ono koje poremećenim i narcisoidnim lopovima dozvoljava da odu u Međugorje? Ono koje drugim lopovima dozvoljava da iz VIP-lože gledaju utakmice, ili pak ono koje bez ikakvog stida sjedi i bleji u hrpetinu kriminalaca koji u prvim redovima sjede na inauguraciji predsjednice?

Ako pričamo o tom sudstvu, onda nam je još svima i dobro, jer s obzirom na lijenost i korumpiranost tog dijela našeg društva iskreno čudi da ne vrijede plemenski zakoni kakve pokušavaju progurati pojedine udruge i njihove (najčešće debele i odvratne) maskote.

Slučaj Horvatinčić – Primjer Hrvatskog sudstva (fotomontaža)

foto: 3313

Upravo to sudstvo ovakve „prijestupe“ kažnjava s godinom dana uvjetnog zatvora ili pak s prisilnim odlaskom u švicarski internat, dok od nas mulaca uzima bez reda i programa, kako bi ta dobro nauljena mašinerija nerada i korupcije i dalje primala masnu plaću iz državnog proračuna.

I to je ono najtragičnije od svega, jer takvi povlašteni tikvani sve nas ostale stavljaju u ulogu svinja pred klanje, te je upravo to ona najružnija nijansa svake ovakve priče. Jer zakoni za takve ne vrijede, a pravila su ionako ovdje da bi se kršila. Stoga nikoga ne bi trebalo čuditi kada se neka od nas svinja konačno odluči uzvratiti udarac, jer u krajnjoj liniji druge mogućnosti ne postoje.

No i to je uzaludno, jer s jedne strane nasilje ni u kojem obliku nikada nije rezultiralo nečim pozitivnim i dobrim, a kada bi i bilo drugačije, opet smo kao društvo jednostavno podložni „rođama“ koji sjede na vlasti i ubrzo bi se sve vratilo na ovaj nivo u kojem svakodnevno „uživamo“.

I zato je možda najbolje jednostavno izraziti sućut onima koji su zbog ovog četvrtka svoje živote omotani u crninu, a s druge strane reći nešto pozitivno za sve nas druge koji cijelu ovu priču u obliku ovog nemilog nastavka samo recikliramo iz dana i u dan.

Isto tako bi se moglo reći da bismo stvarno voljeli da Marin Kamenički konačno posluži kao presedan i da ga se kazni po slovu zakona. No to bi pak bilo bacanje riječi u vjetar, jer svi znamo da zakoni naše zemlje nisu jaki kao samo jedan sposoban odvjetnik. Odvjetnik koji će na najperfidniji mogući način iskoristiti rupe u tim istim zakonima, pa će Marin Kamenički zbog „nedovoljno dokaza“ ubrzo opet divljati za volanom nekog novog Mercedesa.

No to je naša svakodnevica i zato je jako teško na kraju napisati nešto optimistično. Jer optimizam vrijedi u civilizaciji i domeni intelekta, dok je kod nas i dalje važnije tko je odakle, tko mu je djed i gdje je ratovao kada je za to bilo potrebe.

I zato imamo ovakve Marine, te uz njih gubimo živote naših najmilijih.

Točka.

Amen.

foto: Zig Wheels