BMW M5 – demonstracija sile i luksuza
…ili kad reći F10 M5 više jednostavno nije dovoljno…
Nedavno sam u društvu izjavio naizgled blesavu rečenicu koja je otprilike glasila „kada bi mi netko poklonio automobil koji moram voziti do kraja života, za mene bi to bio F10 M5“. Naravno, to u startu zvuči malčice pristrano, no kada se uđe nešto dublje u cijelu priču, zapravo baš i nije tako.
Naime, kao vječni fanatik za svijetom na četiri kotača oduvijek sam obožavao neke automobile koji jedni s drugima baš i nisu imali neke poveznice. Tako se na mojoj listi omiljenih automobila često naglašava Mini Cooper (onaj pravi i izvorni, a ne današnji modni detalj koji je sve samo ne mini), i Porsche 911 kao automobil koji prkosi vremenu i prostoru, te (izuzev generacije 996) fascinira bez prestanka. U tom se kontekstu obavezno spominju i Lamborghini Countach LP5000S, zatim Ferrari Testarossa i 328 GTS, no i njihove savršene suprotnosti uobličene u Chevrolet Corvette i Pontiacov legendarni F-Body Firebird Trans Am.
Dakle varijacija na temu dizajna, upotrebljivosti, faktora ekskluzivnosti i onih koji se na pozitivan ili negativan način osvrću na vozna svojstva pojedinih meni omiljenih automobila doista variraju.
No u današnje vrijeme, kada auto-industrija mora igrati po striktno određenim (i često idiotskim) pravilima koja propisuje legislatura, eko-mentalisti i udruge u sklopu kojih se okupljaju, te konstantna (i lažna) paranoja oko zagađenja okoliša i potrošnje još ovo malo nafte što imamo na raspolaganju, malo je automobila koji me samim postojanjem zapravo fasciniraju.
Samim time bih BMW M5 najnovije generacije u startu trebao gledati sa skepticizmom, no iz jednog jednostavnog razloga to nije tako. Razlog tome je poznavanje tematike i činjenica da BMW s tim automobilom možda i prati sve te nametnute standarde i zakone, no s druge strane i opet nalazi načina da ih krši i svojim vjernim kupcima nudi nešto divlje i posebno, ovisno o tome što žele i kako su raspoloženi.
Pretposljednja generacija BMW-a M5 za mene je jedan od onih pomodnih i naizgled revolucionarnih modela koji zapravo nemaju „dušu“. Samim time E60 M5 mogu poistovjetiti s Porscheom 911 Turbo generacije 996, jer za osnovnu ideju oba automobila imaju pomicanje granica dizajna, no u apsolutno krivom smjeru.
Porsche 911 je u sklopu te sporne generacije pokušao pobjeći od stereotipa ovalnih prednjih svjetala i interijera pomalo nalik turskom zatvoru, no to je ispalo eksperimentom koji je već u startu pošao krivo. S druge strane je BMW serije 5 u svojoj E60-generaciji ispao jednim od najprodavanijih BMW-ovih modela svih vremena, no s druge strane je dotični model odbio ogroman broj purista kojima je „petica“ bila savršena alternativa između praktičnosti, udobnosti i brzine.
Za mene osobno je apsolutno podbacio onaj „wow-efekt“ koji je Chris Bangle tako dobro zamislio, te je ta suluda i savršeno nepotrebna modernizacija tog modela (kao i mnogih drugih tijekom Bangleove vladavine odjelom dizajna) ispala jednom od većih gluposti u svijetu automobila.
Zašto? Jednostavno zato što se izgubila elegancija i ona sposobnost uklapanja u okolinu kakvom se BMW serije 5 u sklopu prethodne (E39) generacije mogao pohvaliti, odnosno direktnije i šturije rečeno, E60 je za mene jednostavno ružan automobil.
Nakon što je Chris Bangle dobio otkaz, počela je mala revolucija u BMW-ovom odjelu dizajna. Želja je (očito) bila na neki se način vratiti korijenima koji su od te marke za mnoge značili instituciju. No ne pod svaku cijenu.
Dapače, serija 5 generacije F10 sve je samo ne klasičan automobil u bilo kojem smislu. Tehnološki je napredna, ekološki svjesna, te opremljenošću savršeno u korak s vremenom i s konkurencijom, pri čemu prvenstveno podrazumijevam Audi i Mercedes-Benz.
No većina onih kojima se F10 već „na prvu“ dopao ipak je željno iščekivala najjaču izvedenicu u obliku BMW-a M5.
Kada se BMW M5 pojavio u obliku najava, velik broj ljudi bio je skeptičan zbog „ovog“ ili „onog“. meni se osobno nije dopala ideologija smanjivanja motora i gubitka jedinog atributa koji je E60 M5 imao – V10 motora.
Činilo mi se da je BMW pokleknuo i postao rob normativima i pravilima koje pišu ljudi koji prema svijetu automobila nemaju ama baš nikakvih afiniteta. Smatrao sam da je ugradnja Turbo-punjača jednostavno velika greška i da će se karakter automobila promijeniti u potpunosti. No bio sam u krivu, jer je BMW uspio proizvesti jedan od najfascinantnijih i najljepših modela svih vremena…a to je bio tek početak…
Tijekom posljednjih par godina, BMW M5 je ponuđen s nekoliko paketa opreme, te u nekoliko edicija, no tek je prije nekoliko dana svijetu predstavljena ona koja itekako pomiče granice jednog automobila s četverim vratima, te pojam sportski-orijentirane limuzine primiče pojmu super-automobila.
Dotična varijacija na temu M5-ice naziva se „30 Jahre M5“ i za ideju ima svojevrsnu proslavu tridesete obljetnice otkako je prvi BMW M5 sišao s proizvodne trake i obilježio povijest. No dotična je varijacija na temu M5-ice i svojevrsna demonstracija sile, te prikaz što je u ovom momentu moguće dobiti od motora ukoliko mu se posveti vremena i volje.
M5 je oduvijek bio brz automobil, no u obliku ove specijalne verzije M5-ice za početak nudi ukupno 600 konjskih snaga. Slovima izrečeno, radi se o šest stotina konja koje su inženjeri i tehnolozi u BMW-u izvukli iz 4,4-litarskog V8 motora kroz nekoliko mjeseci poigravanja s parametrima upisanim u centralnu jedinicu (odnosno ECU).
Nije taknut ni usisni ni ispušni sustav. Turbo-punjač(i) su identični onima koji su se pod poklopcem motora nalazili u samom početku proizvodnje ovog modela i zapravo se čini kako je čitav posao odradio informatički odjel. No baš da i jest tako, posao je apsolutno vrijedan hvale, jer ova verzija BMW-a M5 ne samo da je najjača „petica“ ikad, već i najjači tvornički automobil koji je BMW ikad pustio u proizvodnju.
Naravno, samim time nije riječ o automobilu koji je moguće tek tako kupiti, jer je cijena (u ovom momentu izražena samo u američkim Dolarima) itekako paprena, tj. uobličena u brojku 138,275, no tu je i faktor ekskluzivnosti, koji iako nije presudan ispada itekako bitnim.
To kažem zato što je u planu na tržište ponuditi tek 300 primjeraka, od kojih su mnogi već odavno rezervirani i prodani, a prema riječima glavnih i odgovornih ljudi u BMW-u, izuzev spomenutog broja primjeraka neće se raditi „druga tura“, što sam automobil još dodatno podiže na jednu sasvim novu razinu.
Performanse su i više nego uvjerljive, jer M5 u ovom slavljeničko-ekskluzivnom izdanju od stanja potpune statike do stotinu kilometara na sat ubrzava za 3,9 sekundi, te je maksimalnom brzinom limitiran na 300 km/h.
Uza svu silu tehnologije koja ovom brutalnom motoru osigurava držanje na cesti, te hrpetinu preinaka na pogonu, ovjesu, mjenjačkom sklopu i ostalim komponentama od kojih se sam automobil sastoji, vrijedi spomenuti i činjenicu da usprkos svemu M5 zadržava pogon na stražnje kotače, što je u kombinaciji sa 600 konja opasno čak i uz sva moguća i nemoguća pomagala koja stoje na raspolaganju vozaču.
Uglavnom, kada bi mi netko i opet postavio pitanje koje sam spomenuo na početku ovog teksta, odgovor bi i dalje bio isti. Razlika je jedino u tome što bih dodao kako želim baš ovu verziju M5-ice. Razlozi nisu u ekskluzivnosti ili statusu koji ovaj automobil ima, već jednostavno u ludosti kojom dotična verzija najslavnije brze limuzine na svijetu odiše.
Ne znam kako drugi razmišljaju, no uz taj dojam i (i dalje) savršen dizajn, te apsolutnu upotrebljivost na dnevnoj bazi, za mene je BMW F10 M5 jednostavno najbolje od svega što auto-industrija u ovom času može ponuditi.
Točka.