Ajmo malo o estradi, kompleksima i automobilima…
Sad će netko reći „gle hejtera koji nema pojma“. I taj će netko dijelom biti u pravu. Ali samo dijelom.
Jer ovdje nije toliko riječ o „hejtanju“ automobila, koliko o pozadinskoj priči koja i u ovom slučaju ima dvije glavne komponente: komplekse manje vrijednosti njegovog vlasnika i muljanje zbog porasta vlastite popularnosti.
Ajmo ovako… U osmom razredu osnovne škole nosio sam poderane i blijede traperice s hrpetinom „ziherica“ na sebi. I na tim sam trapericama nacrtao milijun i jedan logotip iza kojeg su stajale u tom trenutku za mene bitne estradne zvijezde.
Među njima nalazili su se Public Enemy, N.W.A., Boo-Ya Tribe, ali i Vanilla Ice (da…znam), The KLF i MC Hammer.
Dakle, tih sam godina bio uvjeren da je Rap kao dio estrade uvjerljivo najbolja stvar koja se na njoj dogodila još od izmišljanja prve note.
I da… Jasno mi je kako će nekima ovo „priznanje“ ispasti savršenim materijalom da mi se s više ili manje glupim forama ne skidaju s kralježnice idućih nekoliko godina, ali postoji razlog zašto sam to napisao u uvodnom dijelu ovog teksta…
Naime, od tog trenutka do danas je postalo vidljivo kako je Rap kao urbani glazbeni smjer zapravo dobrim dijelom ispao svojevrsnom kritikom sustava u kojem su se autori pjesama i albuma tada nalazili.
Ili pak bolje rečeno iz kojeg su pokušali izaći.S vremenom je cijela priča prerasla u Hip-Hop… Odnosno u nešto lakše probavljivo i sociološki prihvatljivo, ali istovremeno i nemilo mlataranje s novcima i neprekidno isticanje samog sebe.
To su tijekom posljednjih godina pokazali mnogi „umjetnici“ poput Ja Rulea, Nellyja, Nasa i sličnih koji su sporadično „ljuti na sustav“ noseći na sebi odjeću i zlatninu u visini BDP-a prosječne južnoameričke države „pjevali“ o svemu i svačemu.
Od „kuja“, auta, love, šmrkanja „bijelog“, preko fajtova s oružjem u rukama i bez njega, pa nadalje, opisujući pri tom sami sebe kao najjače, najtalentiranije, najsposobnije i generalno najfenomenalnije osobe na svijetu.
A jedan od najjadnijih prikaza stanja uma prosječnog Hip-Hopera pokazao je 50 Cent na onom glupavom, totalno nepotrebnom i bijednom videu u kojem trpa lovu u prtljažni prostor svog Lamborghini Murcielaga.
I takve gluposti najvjerojatnije radi i dan-danas.
Ženska strana te Hip-Hop medalje također ima svoje „bisere“ poput Niki Minaj, Cardi B, Kash Doll, Saweetie i još ponekih. Razlika je utoliko što se pripadnice ženskog dijela Hip-Hop scene u svojim tekstovima pjesama ne orijentiraju toliko prema kujama, autima i šmrkanju bijelog, već odlaze u domenu „ja sam najseksi i svi me žele“. Tj. domena unutar kojih se manje-više konstantno prezentiraju kao „femme fatale“. Ili pak kao stilske i seksualne velesile koje nerijetko u svojim vokalno-naricateljskim ispadima degradiraju muški rod i sve one koji se s njihovim „rimama“ ne slažu.
Ali i muški i ženski dio Hip-Hop scene kroz tu maničnu (i često nerealnu) prezentaciju novaca, seksa i tulumarenja samo dodatno pokazuju koliko je cijela ta priča zapravo jadna i prepuna kompleksa koji se između redaka svog tog „glamura“ provlače na drugačije načine.
…i tu dolazimo do lika koji je sam sebe u jednom trenutku svog života nazvao will.i.am…
Riječ je o čovjeku koji se u domeni glazbenog dijela estrade prvenstveno sam po sebi istaknuo kao autor, producent i narator (jer Hip-Hop baš i ne podrazumijeva puno pjevanja, već se većinom svodi na jako puno ritmičnog pričanja u rimama).
A onda je njegovu slavu dodatno istaknula i zauvijek zacementirala ekipa pod nazivom Black Eyed Peas u sklopu koje je will.i.am dijelio medijski prostor s poprilično ekstravagantnim apl.de.apom i još uvijek prelijepom pjevačicom Fergie.
Usprkos raznoraznim optužbama za plagiranje tuđih materijala, hitove s kojima se glazbeni opus ovog čovjeka može istaknuti itekako imaju smisla. I neke od njihovih (ili bolje rečeno njegovih) pjesama i dan-danas pružaju otpor zubu vremena, što s mnogim glazbenim kreacijama više ili manje sličnog tipa baš i nije slučaj.
Uostalom, tko će za 10 ili 20 godina poželjeti čuti “Let´s Get it Started” ili “I Gotta Feeling”, a tko „pjesme“ poput „Bodak Yellow“ od Cardi B ili pak „Nah nah nah“ koju potpisuje Kanye West?
Hm… To je zapravo retoričko pitanje…
Što se tiče kvalitete glazbenog izričaja s kojom will.i.am. svako toliko stigne na top-liste nema se što puno za reći. Čovjek zna što radi i to radi sa stilom, znanjem i uz kudikamo više nota od ostatka cijele te Hip-Hop svite s kojom je tijekom posljednjih godina estrada krcata.
I da je dotični umjetnik kojim slučajem ostao samo na glazbi, mnogi (uključujući i mene) ne bi imali za reći niti „A“. No otkako se prije nekoliko godina will.i.am odlučio svijetu prezentirati kao dizajner automobila, naravno da je mnogim ljubiteljima tog svijeta stigao u fokus.
I u hrpetini slučajeva ljudima koji doista vole automobile dignuo želudac.
Automobili koji su se na cesti pojavili s njegovim potpisom većinom su predizajnirana i neugledna hrpa smeća. I moram priznati da sam se stvarno opako potrudio u nekima od njih pronaći barem neki detalj koji bi opravdao ideju s kojom se will.i.am. svojevremeno čak pravio važan pred Jeremyjem Clarksonom u jednoj od epizoda legendarne emisije Top Gear.
Ali usprkos nemilom trudu je i dan-danas nisam uspio naći.
Projekti ovog čovjeka uvreda su za oči i mozak te otvoreni napad na dobar ukus. Svojim detaljima podsjećaju na maštu djeteta koje je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća pokušalo na satu likovnog u školi nacrtati svemirsku letjelicu i za trud dobilo jedinicu iz zalaganja.
Kombinacije boja su većinom teški oblik kiča i u stanju su izazvati glaukom ili konjuktivitis. Ili oboje. A onda su tu i velebne izjave kreatora svih tih ideja na četiri kotača koje na trenutke svaku normalnu osobu tjeraju na želučane tegobe.
No o tome mrvu kasnije…
Kako bih elaborirao gore navedenu „predizajniranu i neuglednu hrpu smeća“, kao potvrdu takvom načinu razmišljanja nudim sve dosadašnje projekte s potpisom ovog umjetnika. Odnosno kao prvo totalno upropaštavanje čak dvije Corvette – jednog primjerka iz 1959. i jednog iz 2008. godine.
Obje Corvette je will.i.am. odlučio spojiti u jedan automobil, a sam proces spajanja je odradila ekipa iz MTV-razvikane „Pimp My Ride“ tvrtke pod nazivom West Coast Customs.
Rezultatno stanje? Hm… Ostajem suzdržan iako možda ne bih trebao.
Recimo samo da je opći dojam ovog automobila moguće opisati vokabularom djeteta od 3 godine starosti i u najmanju ruku reći „bekino“.
Jer upropastiti dva u tvorničkom stanju savršeno lijepa automobila isto je toliko nepotrebno koliko i besmisleno.
Ali will.i.am. očito misli drugačije.
Nakon tog savršeno nepotrebnog spajanja dvije Corvette u jednu priča je otišla u smjeru nečeg ljubičastog s ogromnim kotačima i retro-karoserijom.
Radi se o automobilu koji je koštao skoro milijun Dolara.
Ali s obzirom na izgled ovog pokretnog užasa iskreno mislim da bi bilo bolje da je netko tu sumu novaca bacio u Savu.
Riječ je o automobilu koji je samo ekipa iz MTV-a vidjela kao nešto unikatno i posebno, dok je stvarne zaljubljenike u svijet automobila ovaj automobil već na prvi pogled bacao u nesvijest.
Što se mene tiče, mislio sam da je to najružniji automobil koji sam ikada imao prilike vidjeti, ali onda je uslijedila najava oko još jednog uništenog automobila…
Iako je IAMAUTO (kako se ovo bijelo čudovište naziva) primarno stvoren u partnerstvu s Chryslerom, u samoj srži je riječ o DeLoreanu DMC-12 kojem je tvrtka West Coast Customs prema skicama s potpisom will.i.ama izobličila karoseriju.
Dotični je automobil na sva zvona predstavljan po televizijskim emisijama – i to kao prvi automobil koji će (u tom trenutku) novonastala tvrtka IAMAUTO (da…velikim slovima) proizvoditi u malim serijama.
Will.i.am. se oko cijele priče reklamirao poput preplanulog mesije i čovjeka koji je „izašao iz geta“ te koji misli „otvoriti tvrtku u getu i time dati posao i budućnost svim onima koji je u getu nemaju i nikada nisu imali“.
No kako to obično biva kod samoprozvanih dobrotvora, cijela je priča oko otvaranja tvornice ispala tek zanimljivo fabriciranom reklamom za jednog čovjeka i njegov ego. Jer oko tvornice u bilo kojem od geta u Los Angelesu od tada do danas nije bilo niti riječi.
S vremenom je will.i.am. odlučio izuzev dobrotvora postati i samoprozvani čuvatelj planete. Nešto poput Captain Planeta, samo druge boje.
U maniri tog iznenadnog priziva savjesti will.i.am. odustao je od zločestih motora s unutarnjim izgaranjem te je odlučio kupiti, personalizirati i vizualno upropastiti Teslu Model S.
Naravno da je automobil (ako se ovaj primjerak Tesle Model S uopće može tako nazvati) polakiran u bijelu boju. I naravno da je optikom izobličen do krajnjih granica, pa iz nekih kuteva djeluje poput „Stormtroopera“ s Downovim sindromom. Čak se ni vrata ne otvaraju na ispravnu stranu, već u reciprocitetu u odnosu na ono što su briljantni umovi u Tesli inicijalno zamislili.
No ono najgluplje od svega što je na ovoj strujom pogonjenoj nakaradi na četiri kotača pronašlo svoje mjesto svodi se na usisnike za zrak koji ovom automobilu trebaju otprilike kao što Jeleni Karleuši treba doktorat iz cijepanja atoma.
Ali will.i.am. je kao idejni začetnik očito vidio funkciju i smisao nečeg takvog na automobilu pogonjenom strujnim krugovima, pa kad je već tako, neka mu i bude.
Možda uskoro na svoj primjer Tesle Model S ugradi i novi ispušni sustav, jer… Hm… Eto…
Will.i.am. je tijekom godina potpisao neke od najužasnijih automobila koje je svijet ikada imao prilike vidjeti. A posljednji u nizu tih ekstremno užasnih projekata s potpisom will.i.ama orijentiran je prema Mercedesu.
Točnije, prema jednom primjerku Mercedesovog modela AMG-GT kakav u originalnom izdanju svojim kupcima dolazi s četverim vratima.
No ovaj „unikatan“ primjerak nema četvera vrata, već samo dvoja – i to ona koja se otvaraju naopako.
Sam projekt nazvan je „WILL.I.AMG“ i umjesto Mercedesovog logotipa na sebi nosi simpatične medvjediće koji pak significiraju „Bear Witness“ modni brend koji je will.i.am. također pokrenuo.
Dotični je medvjedić prvenstveno prisutan na prednjem dijelu automobila. Tj. na dijelu na kojem se iz nekog razloga nalazi prednja maska skinuta s Mercedesove G-klase.
I ta uglata prednja maska na AMG GT paše otprilike kao što bi npr. uz portfelj prosječnog hrvatskog ministra pasala realno i iskreno napisana imovinska kartica ili pak nostrificirana diploma na kojoj u vrijeme „studiranja“ Dekan nije bio stranački podoban.
Što se tiče same ideje, recimo da je cijela priča osmišljena da bi se otvorile još neke mogućnosti oko reklamiranja will.i.amovog gore spomenutog modnog brenda. O tome se dotični gospodin nije očitovao ni na koji način, niti je taj dio priče s njegove strane potvrđen.
Ali „slučajnosti“ su ipak tu…
Ovu pokretnu abominaciju will.i.am. je objasnio riječima:
„Za mnoge gradske klince posjedovanje Mercedesa simbol je napretka i napredovanja iz borbe. Sada sam postigao svoj cilj i stvorio sam vlastitu viziju AMG-modela. Ali motor nisam dirao, jer AMG stvarno radi najbolje motore. Priča o osnivačima AMG-a uistinu me inspirira i daje energiju za suradnju s istomišljenicima koji također traže kontinuirano poboljšanje“.
Hmmm… Iskreno se pitam je li čovjek vidio na što automobil u konačnici sliči…
Naravno da su „korijeni“ i „geto“ upet u fokusu. I naravno da je po tko zna koji puta iskorištena prilika za izjave poput „Odrastao sam u getu. Odrastao sam uz hip hop. Gledao sam legendarne Hip-Hop izvođače kako repaju o Mercedesu, tako da mi je uvijek bio san posjedovati Mercedes“.
Interesantno, ali „stvaranje tvrtke u getu“ i „podizanje zajednice kroz zapošljavanje i stvaranje budućnosti“ čovjek više ne spominje.
Pitam se zašto…
Ova priča o reperima i Mercedesu također baš i ne drži vodu, jer kao prvo Mercedes baš i nije bio nit-vodilja rap-kulture poput npr. Mustanga “Five-O” ili pak “Bucketa” (odnosno “Low-Rider” Impale iz šezdesetih godina prošlog stoljeća), a vrijedi reći i da will.i.am. nije reper, niti je ikada to bio.
Stoga se cijela priča u svojoj srži zapravo i opet čini šupljom.
Uglavnom, što se mene tiče mogu reći samo da u obliku jednog uspješnog glazbenika karakter koji ima will.i.am. jednostavno ne čini kompletnu osobu koja bi mogla biti uzor za bilo koga.
Jer iza svega se krije jako puno kompleksa manje vrijednosti i upornog dokazivanja vlastite vrijednosti tamo gdje je to u potpunosti nepotrebno.
A onda slijede laži, manipulacije i naposljetku kič koji se proteže kroz kompletan automobilistički opus ovog čovjeka.
I to je možda najbolji pokazatelj koliko will.i.am. usprkos slavi i novcu i dalje kao osoba nikada neće biti ono što bi trebao biti – normalan i fer.
Ali za to u današnjem svijetu očito ionako nema mjesta u praksi, već je oko tih stvari dovoljno samo teoretizirati kako bi čovjek u medijima ispao anđeo, a ne još jedan u nizu manipulatora iza čijih riječi ne stoji baš pretjerano puno istine.
Stoga se will.i.am. u sve to skupa zapravo odlično uklopio zajedno sa svojom najnovijom kreacijom na četiri kotača. I to je zapravo najlogičniji zaključak ovog teksta nakon što sam pogledom na fotografije WILL.I.AMG-a dobio glaukom te sam sebe lobotomizirao prisjećanjem na prošle automobilske uratke ovog čovjeka.
A vi cijenjeni čitatelji slobodno ostavite svoj opis čovjeka i njegovog djela. Ja sam ionako već napisao i previše…
Zahvaljujem na pažnji.
Pozdrav i do čitanja.
