Super-automobili – druga strana medalje
Eto samo nekoliko dokaza da ponekad nije bitno kakav automobil vozite pa makar to bio i super-automobil…
Svi smo mi pripadnici svakodnevnog prometnog kaosa na cestama. I barem smo jednom bili u situaciji u sklopu koje smo na konto nekog skupog i upečatljivog automobila uputili salvu psovki i uvreda. To naravno nema veze s automobilom kao takvim, već s njegovim vlasnikom koji se u datom momentu osjetio boljim, važnijim ili posebnijim od drugih. I shodno tome se samoinicijativno počeo ponašati kao kreten.
U pravilu ne bi trebalo generalizirati oko takvih ljudi i njihovih automobila. No činjenično stanje je da u našim krajevima velik broj vozača skupocjenih automobila nemaju baš pretjerano visok stupanj naobrazbe. I onda se zbog svog imovinskog stanja često ponašaju kao da su iznad zakona i pravila.
Naravno da to dobrim dijelom nije ništa čudno. Jer uzduž i poprijeko „lijepe naše“ postoje ljudi koji ne mare za druge i ama baš ništa im nije sveto.
I da stvar bude bolja, za takvo ponašanje ih zapravo nikad nitko ne ukori i ne kazni. Jer one koji pišu zakone ionako ne zanimaju pravila (koja ionako krše iz dana u dan), već samo vlastite fotelje i (pre)visoke plaće.
No kako ne bih zastranio u vode politike, jer na ovom portalu za takve teme jednostavno nema ni volje ni mjesta, vraćam se osnovnoj ideji…
Ne bih generalizirao na individualnim primjerima. No realno gledano je imati novaca oduvijek značilo imati manje briga od onih kojima novaca uvijek fali. To je činjenično stanje i ne predstavlja ama baš ništa loše.
Problem nastaje u momentu kada se osoba dubljeg džepa stavlja ispred nekoga čije je financijsko stanje klimavo i često teško. I ako se mene pita, prvi ću za sebe reći da takve ljude ne podnosim. Za mene su to plitki ljudi, kompleksaši i osobe kakve jednostavno ne želim u svom bližem okruženju. Ali sam s druge strane itekako svjestan da i takvi postoje među nama.
Dotični često ne samo da voze ultra-skupe automobile, već se za volanom ponašaju kao da su sami na cesti. Nerijetko vozači takvih automobila u prometu voze slalom kakvog bi se i Kostelići posramili, pješački prijelazi za njih često ne postoje, a parkiranje od strane nekih pripadnika „zlatne mladeži“ jako podsjeća na nedavne poplave. Jer neki od tih parking-uradaka izgledaju kao da je dotične automobile zapravo donijela voda.
Takve stvari i situacije sasvim prirodno generiraju stres u nama „običnim ljudima“. I ne bi bilo krivo reći da kao normalni, kulturni i pristojni pripadnici prometne gungule na dnevnoj bazi većinom pazimo što radimo na cesti. Odnosno ne ugrožavamo nikoga i trudimo se biti obzirni prema ostatku cestovne populacije.
Nije da generaliziram, no većinom je doista tako.
Sam stres često rezultira ljutnjom, psovanjem i trenucima mržnje koji su upućeni prema umišljenim tikvanima koji misle da za volanom skupog automobila egzistiraju u nekom svom paralelnom svemiru. Stoga nije rijetkost da ljutnja prijeđe u aktivno i fizičko obračunavanje s takvim ljudima.
Naravno, kako sam apsolutno protiv bilo kakve forme nasilja, s takvim se postupcima ne slažem. No s druge strane i sam često vrištim i psujem na potencijalno štetne situacije u smislu nepotrebnog trošenja novaca na popravke svog automobila zbog tuđe nepažnje, gluposti i umišljenosti.
Isto tako ne mogu ostati imun ni prema dugotrajnom traženju parkinga u kvartu, dok se neki majmun udobno smjestio preko dva ili više parkirnih mjesta. I to samo zato što je “birtija” blizu ili pak misli da zbog svog financijskog stanja ne treba mariti za druge.
To ne samo da nije u redu, nego nipošto nije prihvatljivo.
Pogotovo ako se u obzir uzme činjenica da nitko od nas nije sam na svijetu.
Koliko god da su neki vozači za volanom svojih skupih prometala u svojim glavama bolji od ostatka populacije, svijet oko nas ima svojih načina da dotične ponekad stavi u okvire u kojima smo svi mi ostali. Tako se događaju elementarne nepogode. Zatim se događaju neki fekalni i ini drugi „napadi“ od strane određenih (najčešće letećih) životinja. A tu i tamo se zalomi i pokoja gužva na cesti ili pak neka kazna od strane onih odvažnijih pripadnika organizacije koja u našim krajevima za slogan ima floskulu „sigurnost i povjerenje“.
Bilo kako bilo, ne želim biti zao i nečovječan prema bilo kome, jer smo naposljetku svi mi ispod kože krvavi. No usprkos tome što generalno ne mrzim nikoga i ništa, svejedno u mislima zbog nekog prepotentnog majmuna za volanom mogu i znam biti jako zločest.
Pa iako svijet automobila jednostavno obožavam, onaj „zločesti“ dio mene ipak ostavlja rezervu za malo crnog humora. Pogotovo kada negdje na cesti ili na Internetu vidim scenu u kojoj je skupocjeni automobil zbog umišljenosti ili gluposti svog vlasnika degradiran u „običan“ automobil koji se odjednom našao u čudnoj situaciji.
Pa eto… Takve su se fotografije s vremenom malo pomalo kompilirale i pred vama upravo stoje produkti tog truda u obliku nekolicine vrlo posebnih automobila u manje-više čudnovatim situacijama.
Uglavnom, pustite cinika u sebi da uživa. Možda će upravo zbog toga današnji stres za volanom biti barem malčice smanjen.
