Brzi i žestoki za naše djedove i bake
Ili Brzi i žestoki za naše mame, tate ili skrbnike. I za nas ako smo već oktanoljupci za koje se izdajemo. Ili hibridi njih i filmofila, što svakako jesmo. Podsjetimo se jedne davne potjere autima.
Svima nam srce jače zakuca kad u nekom filmskom uratku oči i uši odmaramo na kakvim atraktivnim automobilima, a pogotovo nam se lice ozari kada takvi zauzimaju solidan dio filma ili čak kad „odglume“ neku poštenu minutažu koja bi postidjela sporedne humanoidne glumce. Bilo da se radi o tuniranim primjercima, oldtimerima ili bolidima, nismo izbirljivi. Jednostavno nas usrećuju fensi pokretnine, a naročito kad je riječ o tome da nisu samo tu da šute i budu lijepi, nego i da se pokažu u pravom sjaju potjere i jurnjave – tu smo svi onda svoji na svome. Ako vam se katkad čini da Brzi i žestoki malo previše iskaču iz paštete i da su neki klasici nezasluženo pali u zaborav, ovo je onda vaš trenutak. Neće, doduše, biti bijesnih automobila koji izgledaju tako da zaboravite tko ste i odakle ste, ali ne možete imati sve. Vratimo se malo zato šarmu pristupačnijih automobila, ali i potjeri kakvu su itekako sposobni priuštiti.
Le Casse ili The Burglars je naš današnji dragulj i dolazi iz daleke 1971. Film Henrija Verneuila je nastao prema romanu i zapravo je remake jednog ranijeg filma iz 1957. Radnja se, ukratko, sastoji u tome da se jedan prljavi policajac i provalnici natežu i love po Ateni. Imaju čak i nešto zajedničko – ljubav prema dragom kamenju koje je baš svima u filmu mračni predmet želja. Protagoniste su utjelovile tada slavne face Jean-Paul Belmondo i Omar Sharif. Dobro dođu sa svojim facijalnim obraslinama i kapama koje odišu nostalgijom kada vam dosade ćelave glave i dodatna mišićna masa.
Inače je preteča svih modernih automobilskih potjera na platnu slavni Bullit iz 1968. u kojem je Steve McQueen, suprotno legendi, ipak imao veliku pomoć pri vožnji. Akcijske scene u The Burglars nisu hvaljenije od onih u Bullitu, ali su ih pokušale nadmašiti minutažom. Nikome to ipak nije bolje pošlo za rukom (ili volanom) te duže i izdržljivije od filma Gone in 60 Seconds iz 1974. Primijetimo da je tad Nicolas Cage imao tek 10 godina pa u pitanju nije onaj remake s njim u glavnoj ulozi.
Zaboravite opake reperske zvuke soundtracka koji odiše po nevolji, nekad su se automobili na platnu ganjali uz zvuke velikog Ennia Morriconea. Recimo, baš u ovom filmu. Evo vam ta zarazna tema za pjevušenje ili mrmljanje. Kako je već tko sposoban. Zaboravite također silne Chargere, Skylineove, Acure i ine limene glumce nad kojima ste voljeli sliniti. Ovdje imate za pronaći pobrojane automobile korištene u filmu (po važnosti ili abecedno, kako vam drago), a slijedi i „the“ prikaz potjere poslije koje se odvija i dosta duhovit dijalog (i poslije koje Fiat više nije u propisno voznom stanju, ali nećemo sitničariti). Red ceste, stepenica, opet ceste, opatica, opet stepenica i humora na samom kraju. Isplati se pogledati, ne budite lijeni:
Film možda i nije nešto što bi za sjedala prikovalo današnje klince ili općenito ljubitelje „videospotovskih“ filmova, ali nije ni anemičan kao neki naši dužnosnici, jednostavnoj priči i šablonskoj karakterizaciji unatoč. I nedostatku bijesnih i strahovito atraktivnih auta unatoč. Nema ih, da, ali nema ni pretjeranog šamaranja fizike modernim stilom (sa skakanjima automobila po krovovima nebodera ili obaranjem kudikamo težih autobusa), nego na neki oldschool i fora način kojeg sada nemamo prilike vidjeti svakog dana na ekranu. A ima i jedna lagano bizarna scena smrti na kraju.
Ako vam se dopala scena jurnjave, i voljeli bi pogledati spomenuti film u cijelosti, to možete učiniti na sljedećoj strani ovog teksta…