Top 5 najluđih „tunera“ iz osamdesetih
Eto još jednog (tj. pet) dokaza da su upravo osamdesete bile najbolja i najspaljenija era koju je čovječanstvo imalo prilike doživjeti.
A sve to jako dobro potvrđuje i ova nekolicina “tunera” iz te nenormalne i genijalne dekade.
Osamdesete – to divno desetljeće koje je zauvijek definirano hladnim ratom, pop-glazbom i pretjerivanjem u apsolutno svim segmentima kojih se prosječan čovjek mogao sjetiti.
Bilo je to vrijeme izobilja za neke i vrijeme velike bijede za neke druge. No usprkos dobrim i lošim vijestima su nas sve uveseljavale zvijezde iz tog vremena, što pak ne uključuje samo medije poput televizije i glazbe, već i politike, industrije i svih ostalih segmenata čovječanstva i naših života.
Čak je i MTV stvarno bio glazbena televizija, što uz hrpetine “reality” emisija i polu-retardiranih aktera istih danas definitivno nije slučaj.
Auto-industrija je prema mnogima tijekom osamdesetih pomalo zastranila te su neki od automobila iz tog desetljeća proglašeni najgorima svih vremena.
S druge strane te iste osamdesete označile su revoluciju za Ferrari, jedan sasvim novi smjer tehnologije za Porsche i od BMW-a napravile marku koja i dan-danas oko sebe skuplja obožavatelje.
Bilo je to vrijeme u kojem je Audi napravio revoluciju u domeni Rally-natjecanja. Pojedini japanski proizvođači automobila svoje su modele ubacili među one najpoželjnije na svijetu, a ludi su Ameri konačno shvatili da ogromna zapremina motora i „macho“ naziv modela nisu jedini atributi koje automobil treba imati.
No poseban dio fascinacije u sklopu svijeta na četiri kotača u osamdesetima su donijeli „tuneri“, tj. tvrtke koje su eru kiča i gramzljivosti uspjele još više istaknuti kao takvu.
Stoga jednostavno krenimo s listom…
05. Autocostruzione
Talijanski dizajn. Glava tvrtke kao nekad glavna faca tvornice Bizzarini. Vrhunski strojevi i oveća količina novaca „iz dijaspore“ (čitaj: iz UAE-a)…
Sve to ovako „na prvu“ zvuči kao kombinacija osuđena na uspjeh.
No tvrtka Autocostruzione je usprkos ispravnoj recepturi ispala pravim ubojicom ne samo automobila, već i ukusa i zdravog razuma.
Naime, jednog je dana sredinom osamdesetih netko od osnivača tvrtke očito uzeo previše kokaina. Potom je taj netko odlučio uzeti Rolls-Royce Silver Spirit (kao najskuplju limuzinu tog vremena) i otpiliti mu krov. A onda je netko od kolega s još većom količinom kokaina u nosu odlučio dodatno istaknuti tu preinaku, pa je dotični Silver Spirit polakiran u kričavo žutu boju.
Nakon toga je u prostorije tvrtke svratila oveća hrpa ljudi koji su kokain šmrkali cijeli dan te koji su interijer ove pokretne luksuzne katastrofe ujednačili s karoserijom.
Tako je na kraju dobiven ogroman žuti automobil s četiri žuta sjedala, koji je s istovremeno lišen bilo kakvog ukusa i strukturalne čvrstoće.
Čovjek pomislio da će dan nakon izlaska kokaina iz sustava ovih individua ovaj automobil biti skriven u šupi ili spaljen na lomači. No tulum je očito potrajao, jer je ovaj Rolls-Royce ponuđen nekolicini ultra-bogatih ljudi tog vremena.
Vjerovali ili ne, čak je i prodano nekoliko primjeraka. Ali je usprkos tome tvrtka skoro preko noći zatvorila svoja vrata i pala u zaborav.
Pitam se zašto…
04. Vantagefield od London
Zamislite ovo: karoserija od Range Rovera prve generacije s prednjim dijelom od Mercedesa W123. Zatim čak šest kromiranih kotača skinutih s nekog američkog automobila iz „Muscle car“ ere i na kraju luksuzan interijer za čiju je izradu srušena oveća količina plemenitog drveća te za koju je zaklano otprilike dvije farme krava.
Zamislili ste?
Odlično.
Sad sve zajedno pomnožite s deset i još uvijek nećete dobiti ono što je tvrtka Vantagefield nudila bogatašima diljem planete.
Dotična je tvrtka od samog početka pokušavala kombinirati nespojivo te ideologiju luksuza podići na posebno visok nivo.
Samim time se pretjerivalo gdje god se moglo. No glavni ideolozi ove tvrtke zajedno s tvorcima projekata očito nisu ni u kojem momentu stali i pogledali svoje kreacije. Jer da kojim slučajem ipak jesu, vjerujem da bi već nakon izrade prvog koncepta zatvorili svoja vrata.
Ovako posluju i dan-danas, pa ih slobodno možete pitati koje su sve droge konzumirali tijekom „pop“ ere i kako su se uopće izvukli iz pakla droge koji ih je natjerao da iz sasvim normalnih automobila rade ovakve monstruozne kreature.
03. Sbarro
Iako Franco Sbarro zajedno sa svojim kreacijama ne spada baš skroz pod opis „tunera“, svejedno se zbog baza na već postojećim automobilima i modifikacijama na njima može tako klasificirati.
Uostalom, kako bi drugačije opisali nekoga tko je bio u stanju uzeti Golf „jedinicu“, u njega sa stražnje strane na pomične nosače i hidraulički stražnji ovjes ugurati motor od Porschea 911, te pod prednju „haubu“ ugurati rezervoar s vodom zapremine 100 litara?
Naime, spomenute modifikacije napravljene su kao demonstracija sile te se stražnji kraj Golfa podizao samo zato da prolaznici mogu vidjeti Porscheov motor, dok je tank s vodom montiran naprijed služio kao zamjena za motor, tj. balast kojim se osiguravao raspored težine u omjeru 50:50.
Dakle, izuzev show-programa koji je ovaj automobil definitivno bio, ne može se reći da je projekt nepromišljen, već samo svijetu nepotreban.
Naravno, takvih je projekata bilo još puno. Stoga uz ovaj uvrnuti Golf vrijedi spomenuti i Sbarro Monster G – „terenac“ baziran na legendarnoj G-klasi koji je doista izgledao poput nečega što bi u nekom filmu i uz korištenje nekolicine specijalnih efekata bez problema moglo presuditi čovječanstvu. Ali i nekolicinu drugih uradaka koji su svojim nenormalnim rješenjima i još nenormalnijim nastupom na tržištu ostavljali bez daha.
02. B+B
Braća Buchman su početkom osamdesetih za Porsche označili doba kiča i pretjerivanja kroz nepotrebne modifikacije i dodatke.
Neke kakvih se ni Boy George ne bi posramio.
To jednostavno predstavlja činjenicu od koje nije moguće pobjeći ni milimetra.
Izuzev lucidnih shema kolorizacije interijera i eksterijera te pojedinih dijelova i komponenata na Porscheovim modelima iz tog vremena, tvrtka B+B je bila slavna i po tome što je od svakog modela pokušavala napraviti Targa-verziju.
Tako je u jednom momentu nakon sve sile 911-ica na red prvo stigao model 928, a zatim i 924, dok je za 911-icu kao „opcija“ ponuđena ugradnja konzole za Magnum .44 s (naravno) na nju postavljenim stvarnim i pravim pištoljem.
I to kromiranim.
Pa sad vi meni recite kako ovaj automobil nije “ciljao” na kupce kalibra g. Escobara i njemu sličnih kriminalaca iz osamdesetih.
Iskreno ne znam koliko se proizvođača dijelova i komponenata u svijetu tuninga od tog vremena do danas odlučilo na takav potez. No ako ih i ima, tvrtka B+B je u tom svijetu pionir.
To naravno ni približno ne znači da je umetanje pištolja ovećeg kalibra u jedan automobil na bilo koji način dobro i pozitivno. Ali taj dio priče je ionako nebitan.
Uostalom ipak su to bile osamdesete. Odnosno era u sklopu koje ništa nije bilo strano, nespojivo i blesavo te era u sklopu koje su čak i ovakvi idiotski dodaci imali svoje kupce – pogotovo u Meksiku i sličnim prijestolnicama (ne)ukusa.
01.Gemballa
O da… Stigli smo do tvrtke koja je i dan-danas aktualna u svijetu tuninga te koja je tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća proživljavala svoja najbolja vremena.
Neki od vas cijenjenih čitatelja možda se sjećate da je početkom 2010. godine Uwe Gemballa prvo nestao u Johannesburgu, da bi kasnije bio pronađen mrtav s vrećicom oko glave.
Iako je ta tužna vijest zapravo jedina koja se od početka novog milenija velikim slovima veže uz ovog čovjeka, riječ je o jednom od vizionara koji su u svijetu luksuza itekako ostavili svoj trag.
Početkom osamdesetih i nakon brojnih uspjeha sa svojim trkaćim timom, Uwe Gemballa je na bazu Porschea 911 (930) postavio svojevrsnu kombinaciju 911-ice i Ferrarijeve Testarosse.
Taj je sklepani „trio fantastikus“ redom nazvao Avalanche, Mirage i Cyrrus.
Dotični trio 911-ica izuzev proširenja na karoserijama raspolagao je i s tzv. „slant nose“ prednjim krajem, koji se od klasične 911-ice razlikovao s „pop-up“ farovima.
No eksterijer je bio samo jedan mali dio posebnosti s kojima je Gemballa kao tvrtka koračala tadašnjim tržištem.
Izuzev proširenja tu su bili kotači dimenzija 14,5×17 inča (da, dobro ste pročitali). Zatim su se u sklopu jednadžbe našli i četverostruki nastavci ispušnih cijevi, a onda i sva sila elektronike koja je s potpisom tvrtke Pioneer dolazila u kombinaciji s apsolutno pretjeranom karoserijom.
Tako je prosječni interijer bilo kojeg od Gemballinih modela bio oplemenjen sto i jednim mjernim instrumentom i audio-sustavom kakvog se ne bi posramio ni oveći noćni klub u Miamiju.
Bile su tu i kamere koje su umjesto retrovizora služile vozaču da vidi gdje se i kako parkira.
Pa sad vi recite kako su današnja vremena moderna.
Dakle, tehnološki gledano, riječ je o automobilima koji su u pojedinim segmentima bili daleko ispred svog vremena.
Stoga ne čudi kako su i dan-danas rado spomenuti u krugovima štovatelja luksuza i brzine.
A još manje čudi da je tvrtka i nakon smrti svog tvorca opstala i u današnje vrijeme.
00.Koenig Specials
Tvrtka Gemballa bila je zakon. No tvrtka Koenig Specials bila je jednostavno izvan svake konkurencije. Zato se jednostavno morala naći na posebnom mjestu ove male liste tunera iz osamdesetih koji su djelovali pod devizom „powered by cocaine“.
Kao tvrtka, Koenig Specials je svoj rad posvetio za osamdesete tipičnim proširenim preradama eksterijera marki Mercedes-Benz, Ferrari, Lamborghini i Jaguar.
No za razliku od mnogih drugih u tom polju djelovanja, Koenig Specials je iz svakog od automobila bio u stanju fascinirati i na drugim poljima.
Tako je npr. legendarni Mercedes-Benz 560 SEC u režiji ove tvrtke uz proširenu karoseriju i imidž nalik ruskom plaćenom ubojici imao i preko 400 konjskih snaga na raspolaganju (što je stotinjak više u odnosu na original).
Zatim je tu nekolicina unikatnih Lamborghinija i Jaguara, koji su svojim eksterijerom plašili malu djecu i umirovljenike, ali svi oni zajedno nisu bili toliko posebni kao što su bile prerade ove tvrtke na Ferrarijevim modelima.
Naime, izuzev legendarnog i predivnog modela 512BB, za koji ne znam jesam li više drhtao gledajući ga ili sjedeći u njemu, jednostavno je nemoguće preskočiti Koenig Specials Evolution Competition.
Riječ je o automobilu baziranom na Testarossi, koji je izuzev unikatnih proširenja i kotača dijelom napravljenih od 24-karatnog zlata imao i 1,000 konjskih snaga.
Uza sve to se Evolution Competition još mogao pohvaliti i maksimalnom brzinom od preko 370 kilometara na sat, a to je tih dana stvarno bilo pretjerivanje.
Dotični je automobil izazvao ne samo burne reakcije, već i odavanje poštovanja autorima od strane samih tvoraca Testarosse, što je pak samo po sebi presedan u svijetu tuninga.
Samim time ovu tvrtku jednostavno nije bilo moguće preskočiti, a ako već ništa drugo, onda kao potpisnik ovog teksta moram reći da nikada ni na koji automobil nisam slinio koliko je to bio slučaj zbog nekolicine uradaka koji su na svijet došli upravo iz ove tvrtke. Zato nema druge nego jednostavno reći kako je ovo jedna od onih tvrtki koje se bez problema mogu nazvati legendarnima.
… a fotografije pojedinih uradaka s potpisom tvrtke Koenig Specials u nastavku će to i potvrditi.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
Odoh slušati Duran Duran…
